Monografija

Esad Sarajlić:
PREDGOVOR

Dževad Jarebica:
RECENZIJA

Izdavač:
JU Javna biblioteka
"Alija Isaković"
Gradačac
javna.bi@bih.net.ba
Tel: +387 35 817 421
GSM: +387 61 164 060

NARUDŽBA

ORDER

Dinko Delić, Tuzla
Recenzija knjige mr. Esada Sarajlića
"Gradačac od 1945. do 1991. godine"

Faktografija kao naracija

Na koji način činjenice pričaju priču o gradu i o ljudima što, akteri na pozornici prošlosti, ostaviše trag koji "život znači"? Ta dosadna facta, što "uspavljuju" na času historije, sociologije i računovodstva, mogu li zamijeniti prva ljubavna pisma, krađu komšijskog voća i batine dobijene sa očeve žuljevite ruke? Iako većina od učesnika iz faktografskog zbivanja ove knjige nije među nama, već kao sjene dominiraju uspomenama, baš potomci i prijatelji pomenutih "likova", kao i posljedice namjera i djela još su s ove strane vremena i mogu prozvati nas, savremenike ovoga monografskog pisma, da jesmo samo naratori tog "pripovjedačkog prezenta", tog trajnog aorista koji se puši kao šolja zaboravljenog toplog mlijeka, kao neraspremljena postelja, ili zgarište rodne kuće koje tinja. Da smo svjedoci, a ne tumači, ili sudije. Jer koje to pismo može da se takmiči sa sfingama života? Još od Aristotela što je kategorije suštastva organizirao u gramatički sistem, i Kanta koji odriče mogućnost civilizacijskog izlaska iz Lingue, sve do postmodernizma gdje se ljudima u kulturi priznaje moć oponašanja (mimezisa), ali ne i stvaralačkog razumijevanja Naturae, pisci samo dublje tonu u slike vlastitog, ne i objektivnog bivstva.
Hrabro je biti prvi autor što piše o sjenama svakidašnjeg sutona prije no padne izvjesnost noći, prije no druge upaljene svjetlosti obasjaju svaka svoju stranu ulice. Hrabro i potrebno. Jer bliža historija još traje kao utvara u sjećanju i osjećanju preživjelih, pa vara kako je tu "na dohvat ruke" i kako mi, sudionici, nešto znamo o njoj, opsjenarki – "učiteljici života". U ono dvovalentno vrijeme kad paralelno postoje arhivska građa: zapisnici, leci, pisma, izvještaji i analize i njima još aktuelna životvorna sila, te dvije krajnosti: OZNAKA i OZNAČENO; još nadopunjuju jedna drugu. Bore se za prevlast: arhiviranje iskrivljuje/uprošćuje vitalnost zbivanja, a "vrelo srce" tek izvršenog događaja prisiljava bilježničko pismo da se trudi, da se upinje kao nadomjestak živoj stvarnosti.
Ova grafijska šizofrenija tiče se ne samo historije već i njenih kćeri: statistike i računovodstva, koje su "okrivljene" dok sudionici još djeluju i mogu pričati vlastitu verziju zbivanja. Onda, pak, kad akteri zanijeme i događaj POTONE U PROŠLOST, tada jedino "zapis o zemlji" postane svjedok čija označiteljska moć gradi prostor gdje se sve zbiva (nomina nuda tenemus): i ono što je bilo, i ono što mi o bivšem govorimo. Tako nam je od iskona priča jedini obzor stvarnosti i jedini (štampani) trag da smo postojali. A građevine, grnčarija, nakit, groblja i sačuvane kosti – arheološka scenografija za dramski čin monografije svakidašnje naše. To što mi, danas, više volimo fotografiju, diplome, tabelarni prikaz i komparativnu analizu više je stvar mode nego metodologije.
Istina je jednostavna: Neko je živio u Gradačcu, imao djeda i nenu koji su mu pričali kada je građena pruga Modriča-Gradačac, kako su radne brigade sjekle šumu i dizale nasip 1950. i '51. godine; pa su djed i nena pričali kako su "komitetlije" po naređenju slale omladinu na tečaj za učitelje; i kako su seljake zatvarali u podrum pun vode kad "poljoprivredni prizvođači" nisu imali žita i šljiva za otkup u bescijenje; da je Gradačac bio srez i da je ispod Gradine bila Podgrad mahala gradačačkih Roma. A taj Neko se vlastoumno sjeća kako je došla voda i pokrila Varoš do iznad njegove glave, jer 1964. on je imao sedam godina i nije znao da pliva. Neko pamti svoga oca kako svako jutro 1968. prije no što ode u općinsku kancelariju prvo obiđe trasu puta Gradačac-Ormanica u izgradnji i pamti svoju majku u žutom kaputu kada je donijela 6-to aprilsku plaketu za Dan oslobođenja komune. Taj Neko...
A mi danas imamo monografiju Esada Sarajlića kao "pouzdani" trag umjesto "nepouzdanog" sjećanja i to je NEPOSTOJANOST kako kaže budizam. Jer za 100 godina od danas svi nama poznati ljudi biće još činjenice u kamenu, na papiru – prah na vjetru. Zato je pisanje častan i opasan posao u kome "nevinih nema" (Andrić) i gdje je svaki čovjek bar nekad izustio čak i bezazlenu laž, te je sav život sazdan od laži. Kako da u "neophodnim lažima" opstane pisana riječ? A kako mi bez nje?
Autor Sarajlić ovu knjigu stekao je upornim radom, istraživanjem u arhivu, čitanjem literature i u borbi sa perom. Ali taj "zapis o slovu" rezultat je "nemoguće misije" da sopstveno sjećanje o vremenu (kada i autor bješe "lik iz vlastite knjige") prečisti od nedoumica kada se kao protagonist na stranicama vlastitog pisma susreće sam sa sobom. Dakle, pisac ima neugodnu dužnost (jer čovjek postoji jedino u pismu) da nas slovima suoči sa rezultatom s kojim se, možda, ni sam ne slaže (jer se samo mrtav i loš pisac slaže sa sobom). Da nam prenese duh jezika socijalističke obnove i izgradnje gdje "neprijatelj ima utjecaja na zadrugare" i da na mapi pronađe to selo (Hrgovi, 1951. godine) gdje "neprijatelj ima jako uporište". Da nagovijesti zašto Gradačac već decenijama stagnira, to jest napreduje "puževom brzinom". Da nam prenese originalne fotografije i dokumente, potpise i pečate, tabele i citate koji nas snagom faktografskog argumenta uvjeravaju da ni ovo postdaytonsko vrijeme današnje (a koje to vrijeme nije današnje?) neće ostati "obrisano" gumicom zaborava.
Jer će se i za ovu našu "bivšu sutrašnjicu" naći hroničar. Pa makar ta sutrašnjica bila šarena i digitalizirana kao slika elektronskog umjetnika naivca.
Tja, "svi smo mi izašli iz Generalićevog šinjela", rekao bi Dostojevski pijući čaj sa McLuhanom na Ostrvu dana pređašnjeg u gostima kod Umberta Eka.
Tako, preporučujem izdavaču ovu knjigu za štampu, a čitaocima isto zadovoljstvo koje sam imao i sâm.
Tuzla, 02.01.2003. godine.

Dinko Delić