| Diwan 9 - 10|

Nihad Agić

PREDOČENJE LITERARNIH FORMULA:
PRIČA KAO NEDOVRŠENA SLIKA
(uz knjigu priča ”Pobratimstvo” Mustafe Novalića)

Prije nego li iznesem nekoliko svojih usputnih zapažanja o tematsko-stilskim i formalno-umjetničkim odlikama priča Mustafe Novalića iz njegove knjige ”Pobratimstvo” objavljene 1989. godine u izdanju sarajevske ”Svjetlosti”, ukazao bih na neka opća mjesta o odnosu između identiteta djela i vremena i mjesta, te porijekla djela, jer su ovi odnosi toliko značajni za temu i stil, da se identifikacija djela ne može izvesti u potpunoj historijskoj apstrakciji. Na ovaj način želim pokrenuti, otvoriti i, koliko je moguće, odgovoriti na pitanje o prirodi umjetničkog svijeta Novalićevih priča i pripovjedaka, te njihovom mjestu u književnoj povijesti bosanskobošnjačke književnosti. Isto tako mi se čini uputnim reći već na početku ponešto o tome, u kakvu je odnosu pojam umjetnička izvornost i ono što se za ovaj tip literature kakav prakticira M. Novalić, zove primjena onog što se svodi na formulu. Dakle, jesu li u slučaju Novalićevih proza spojivi ili nespojivi umjetnička izvornost i sintaksa formule kakvu on upotrebljava u njima?

Odgovor na ovo posljednje pitanje nastojao sam naći u Novalićevoj priči ”Šagalov jarac”, gdje se, kao u mnogim njegovim pričama, literarizira slikarski motiv i slikarska tema, te se preko tih motiva i tema nastoji doprijeti do bitnih i zanimljivih pitanja umjetničkog postupka, kao što je sposobnost umjetnika da nam omogući prikaz njegovog načina viđenja svijeta - ne samo, dakle, svijet koji vidimo kroz sliku kao prozor, nego svijet kakav nam ga on posreduje. Kad je riječ o Šagalu i njegovome slikarskom postupku, opće je uvriježeno shvaćanje da on u svojim slikama ponavlja iste teme i postupke, pa mu djela zbog toga liče jedno na drugo. Moje je mišljenje da ovim izborom literarne teme Novalić signalizira da ga ne zanima umjetnička izvornost, već primjena određene literarne formule, koju u njegovu slučaju možemo označiti kao metaforičko proširenje osnovne narativne jedinice, proširenje, koje može ići u raznim pravcima i razvijati se u nedogled. Kad se odlučio i pristao na sintaksu literarne formule, Novalić je samog sebe osudio na ponavljanje, pa u tom smislu, dakle u ravni primjene određene formule, njegove priče liče jedna na drugu jednako onako kao što Šagalove slike ponavljaju isti postupak i temu, što znači da on tako reći plagira samog sebe.

Pošto smo ustvrdili da je Novalić pisac formula, mi se, i nehotice, dotičemo pitanja njegova književnoga stila, njegova načina viđenja svijeta. I u skladu s već postavljenom relacijom: djelo - svijet - stil, možemo reći da Novalićeve priče iz knjige ”Pobratimstvo” očituju određeni stil, ali da nemaju stil, jer nijedna od priča sadržanih u ovoj knjizi ne posjeduje samosvojan i jedinstven odnos prema umjetničkoj svijesti autora, nego same sebe udvostručavaju, te na taj način, u nekoj mjeri, poništavaju svoj umjetnički identitet. ”Šagalov jarac” otvara zanimljivu temu tzv. uzročnih matrica, i to uzročnih matrica na nivou književnog stila djela i na nivou književnopovijesne dijakronije: na nivou književnog stila djela, ta se uzročna matrica može i treba identificirati kao odnos uzajamne uvjetovanosti stila i sadržaja, forme i teme, pa u ovom konkretnom slučaju, taj uzročni nukleus predstavlja događaj kao čudo, kad pojava jedne slike uzrokuje promjenu u ponašanju književnih likova.

Ko imalo poznaje Šagalovu umjetnost, znat će da njegove slike predstavljaju transparenciju snova, da on preko slika iz snova iscrtava raznorodne i među se nespojive slojeve sjećanja, što njegov slikarski prostor čini magijskim, čini ga mjestom na kojem se snovi pojavljuju i očituju. Uzevši kao motiv Šagalovu sliku o jarcu, Novalić je zakoračio u jedan svijet, koji se ne može svesti na uobičajenu i konvencionalnu literarnu formulu, ne može se samo i tek prepričati, ma koliko on uspijevao u nekim literarnim situacijama kod čitaoca pobuditi dojam nevjerovatnog i začudnog. Ali, da nije slučajno i bez nekoga plana posegnuo za Šagalom, pokazuje njegov izbor perspektive pripovijedanja, perspektive koju najprimjerenije možemo opisati kao gledanje u više pravaca istovremeno, kao poistovjećenje pripovjedačeve i likove perspektive viđenja, kao gledanje ujedno dvoga. Naime, ima jedna druga Šagalova slika, ”Pariz viđen kroz prozor” (1913), gdje se u uglu slike nalazi glava sa dva lica (slično kao i u Novalićevoj priči - pripovjedačeva i Asimova glava, i pripovjedačevo priznanje, konstatacija da Asim gleda njegovim očima), u čijem su vidokrugu ne samo predmeti, situacije, prostori iz grada sa Ajfelovim tornjem u pozadini, nego i situacije iz snova, koje simultano i u istoj semantičkoj ravni postoje zajedno s realnim prostorom. Kod Novalića nešto slično nije prisutno, ne barem u ovoj priči, ali je prisutno u strukturi teksta kao cjeline, dakle na razini cjeline priča sveukupno objedinjenih, prisutna je simultanost prizora, svjetova i stilova kako onih iz snova, tako i iz referencijalnog plana. To navodi, ili zavodi, na misao da je Novalić zapravo pisao i ispisivao jednu priču, jedan fragment svijeta, koji mijenja svoje vanjsko lice, ali suštinu nikad. To potvrđuju brojne priče, a najtransparentnije priče ”Moćne oči konja”, ”Priča o svemoćnom čitaocu”, ”U iščekivanju smrti” te ”Šagalov jarac”.

Kad sam na početku spomenuo pitanje mjesta i uloge Novalićeve pripovjedačke umjetnosti u okvirima bosanskobošnjačke književnosti, želio sam samo potcrtati činjenicu, da ne vidim drugu mogućnost iščitavanja književnih djela osim književnopovijesne, jer se u književnoj povijesti, dakle omeđena vremenom i prostorom, djela potvrđuju i tematski, i stilski, i strukturno. O tome nam na jedan svoj neobičan način govore i priče Mustafe Novalića iz zbirke ”Pobratimstvo”, posebno već spomenuta ”Šagalov jarac”. Naime, u priči postoji epizoda ili priča-rukavčić o Lutvi, kradljivcu nad kradljivcima, koji u dva navrata od Asima (pripovjedačko prvo lice) krade Borhesova izabrana djela i Šagalovu sliku, Borhes je netragom nestao, a Šagal je vraćen Asimu. Druga činjenica na koju treba obratiti pozornost u kontekstu govora o piščevu mjestu u književnoj dijakroniji, a sadržana je u ovoj priči, jeste kofer što ga Asim, svršenik matematike i fizike, donosi sa sobom sa studija. Taj je kofer simboličko mjesto, koje ukazuje na Novalićev odnos prema tradiciji i općenito prema modernoj, pa donekle i postmodernoj književnosti.

Naime, u tom koferu nalazimo knjige u kojima je sadržano svo znanje čovječanstva, od mitologije, astrologije, do filozofije, književnosti i umjetnosti. Tamo se, a i na brojnim drugim mjestima u knjizi, spominju brojni autori s kojima je pripovjedač u duhovnome pobratimstvu, a među bosanskim i bosanskobošnjačkim piscima često se ponavljaju imena Ive Andrića, Meše Selimovića, Nedžada Ibrišimovića, Alije Isakovića, itd, čime pisac hoće istaći da se, u nekoj mjeri, na njih ugleda, ali i da prema njima uspostavlja kulturnu i formalno-stilsku odmaknutost. I, zaista, ako konsekventno promislimo ovu činjenicu i temeljito pretresemo breme onog kofera što ga je Asim ponio sa sobom sa studija, uvidjet ćemo da Mustafa Novalić, najprije kulturološki, a onda ni strukturno-žanrovski, ne spada u ovu tradiciju bosanskobošnjačke književnosti. On, dakako, ne spada u nju, ali sam nije stvorio vlastitu, poput Karahasana, Horozovića, Ibrišimovića, Sidrana, te je u nekoj vrsti književnopovijesnog vakuma, koji je mogao, uvjeren sam u to, kreativno popuniti da je poživio i nastavio u duhu književnog stvaranja kakvim je i započeo.

Na ovaj način dolazimo do ključnog stava o Novalićevoj situiranosti u književnopovijesni niz, odnosno u određene žanrovske poetološke obrasce. Provizorno, kako sam to i do sada činio u vezi s njim, mogao bih reći da na razini pripovijedačke forme Novalić ne donosi neke prepoznatljive novine, ali da svojom čitalačkom kulturom uspostavlja tip tzv. enciklopedijskog pripovjedača, kojeg naša književnost ne poznaje, ne bar u vrijeme kada se pojavilo njegovo djelo. Ova čitalačka kultura i ovaj tip pripovjedača u formalnom smislu donose drukčiji odnos prema priči kao strukturnoj jedinici i svemu što ta priča donosi sa sobom. Kad se ovo ima pred očima, onda zaključak prolizlazi sam od sebe: Novalić ne kreira, nego rekreira ili aranžira priču, što je bitan odmak od tradicionalnog, andrićevskog tipa priče, te s tim u vezi u njegovim pričama nema opisa, nema, dakle, referencijalnih iluzija, koje opis uzrokuju u strukturi narativa.

Ako nema priče, ako nema opisa, ako nema referencijalne iluzije, što, onda, preostaje? Preostaje ono što Descartes u svojim ”Meditacijama” naziva predstavljanjem stvari u snu kao tabloa i slika, što se u Novalićevim pričama često opisuje kao prekoračenje granica vidljivog, kao spajanje vidljivog i nevidljivog svijeta, što bi u nekoj logičkoj konsekvenci značilo da ne postoji problem vidljivog svijeta, a time ni pitanje značenja i istine vidljivog svijeta, jer je on stvoren i postoji kao rezultat božanske jezičke aktivnosti.

I na kraju, uz ovo nekoliko improviziranih zapažanja, zaključio bih da Novalić, iako ostavlja dojam umjetnika koji ponavlja samog sebe, ipak ima svoje mjesto u povijesti književnosti, ne toliko zbog svog odnosa prema autorima iz stranih književnosti (H. L. Borhes, prije svih), nego prije svega zbog svog odnosa prema autorima iz vlastite književne tradicije, jer upravo taj odnos prožima bit njegova djela, odnos zasnovan na podražavanju, parodiji i osporavanju.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com