PISMO PRIJATELJU: NA MARGINAMA JEDNE AUTOBIOGRAFSKE PRIČE

Ima, zaista, dubokog ganuća i čežnje u stvaralačkoj i životnoj sudbini Mustafe Novalića. U četrdesetoj godini, zločinačkom granatom, prekinut je Mustafin ovozemni život. Iza njega ostala je tek jedna objavljena knjiga pripovjedaka i roman u rukopisu. Po toj tragičnoj nedovršenosti Novalićev spisateljski i životni usud neumoljivo podsjeća na Ziju Dizdarevića koji je svirepo ubijen u Jasenovačkom konclogoru u dvadeset šestoj godini života i na Hasana Kikića koji je pod velom tajni likvidiran u namještenoj zasjedi kod Sanskog Mosta kada je imao trideset i sedam godina i bio na vrhuncu svojih stvaralačkih sposobnosti.

Od Novalićeve pogibije prošlo je 11 godina i, bez zazora, moglo bi se reći da je u protekloj deceniji Mustafa kao pisac i pokojnik doživio ”ravnodušnost onih koji su ga preživjeli” (Radomir Konstantinović). Književna kritika muklo je propratila njegovu knjigu ”Pobratimstvo”, Novalića nema ni u antologijama, ni u hrestomatijama, niti u čitankama. Da li se tu radi o grijehu naše književne kritike ili pak o objektivno nejakoj literarnoj vrijednosti Novalićeve proze; ili je, možda, posrijedi onaj dobro poznati usud pisca iz provincije čije je djelo, po nepisaniom pravilu, teško dopire do uobražene metropole i njezine centrističke odbojnosti spram tzv. perifernih pisaca? I sam Novalić bio je duboko svjestan svoje provincijalno-periferne pozicije, svoje duhovne izoliranosti i usamljenosti u sredini u kojoj je tiho i povučeno živio i stvarao. Zapravo, u duhovnom smislu, Mustafa Novalić silno se trudio da pobjegne iz ”mučne pustinje provincije” - kako je sam u pripovijeci ”Pismo prijatelju” imenovao prostor u kojem je obitavao.

U toj duboko intimnoj autobiografskoj priči pripovjedač lamentira nad vlastitom spisateljskom i životnom sudbinom stiješnjenom među koordinate provincijskog sivila i i smočenom u mutni talog kasablijskog odnosa prema (neshvaćenom) piscu i društveno skrajnutom i marginaliziranom intelektualcu. Daveći se u talogu i baruštini provincije Mustafa Novalić kao pisac bježao je stalno u literaturu, u fiktivna pobratimstva sa Dostojevskim, Andrićem, Selimovićem, Tolstojem, Kišom i sa njihovim literarnim junacima: Goljatkinom, Alijom Đerzelezom, Ahmetom Šabom, Anom Karenjinom, Borisom Davidovičem.... Podsjetimo se: i Ujević je ekstatično pjevao o utopijskoj želji da se ostvari ”pobratimstvo lica u svemiru”, a evo, Mustafa Novalić čeznuo je za pobratimstvom u svjetskoj literaturi, svjesno prihvatajući ulogu autsajdera u vlastitom okruženju.

Ipak, kao pisac on je vjerovao u svoj književni talent bez obzira na svijest o vlastitoj opterećenosti književom lektirom. U već pomenutoj autobiografskoj priči iz pripovijetke ”Pismo prijatelju” Novalić se pseudocitatno poziva na jedno pismo F.M. Dostojevskog upućeno bratu Mihajlu nakon oslobođenja od smrtne kazne i odlaska na robiju u Sibir. Za Novalića je život u ”mučnoj pustinji provincije” ravan i ekvivalentan robiji u Sibiru, odnosno on modernističkom tehnikom pseudocitata govori o univerzalnom položaju tzv. neshvaćenog, raskorijenjenog pisca koji živi sam u svijetu, kao isposnik u pustinji. Evo kako pripovjedač ispisuje mračne retke svoje duhovne autobiografije, obraćajući se pismom prijatelju Jovi:

”Da, ja se dugo bavim književnošću, samo što ništa ne objavljujem. Napisao sam, bogme, mnogo. Pokazaću ti. Imam čak završen i roman. A napisati roman, to je već nešto. Za mene će se tek čuti. To ti obećavam. Moj talent nije još primjećen a istina će se jednog dana zaista pokazati na svjetlosti dana. O mom književnom radu malo znaju i ljudi s kojima se družim. Oni, u stvari, na znaju ništa. Nemam ovdje kome šta reći, ko bi me pravilno shvatio. Rekli bi da se prvim važan i zasigurno bi me proglasili čudakom, ludim čovjekom. Da nešto malo pišem, znaju dva-tri čovjeka i to s njima ne zalazim u duboke razgovore. Izbjegavam razgovore o književnosti. U ovoj mučnoj pustinji provincije ja ću ipak opstati, ovu svoju robiju ja ću dostojanstveno odrobijati i neću propasti, ostaću čovjek u svakom trenutku i svakoj situaciji. Ja neću klonuti. To ti obećavam, brate moj”.

Dakle, problem pisanja u središtu je ove autobiografske priče

Koja. Inače. ima pomalo kafkijanski siže: pisana u formi epistole priča govori o pripovjedaču – bankarskom službeniku koji je bezrazložno oklevetan. Aluzije na čuvenu Kafkinu rečenicu: biće da je neko oklevetao Jozefa K. u Novalićevoj priči posve su očite u rečenici: ”Prijatelju moj, mene su oklevetali, uprljali mi dušu zauvijek, upropastili moj sveti mir”.

No, sam početak Novalićeve priče, osim ove aluzije, teško se može dovesti u bilo kakvu artikuliranu intertekstualnu vezu sa Kafkinim ”Procesom”. Pripovjedač započinje svoje pismo Fatihom, obraća se prijatelju Jovi, zatim, upoznaje prijatelja o kleveti i onda citira ajete iz Kur’ana koji su izrazom aluzija na čuveni motto iz Selimovićevog romana ”Derviš i smrt”. Novalić replicira Selimoviću, koji je u svome romanu presjekao ajet iz Kur’ana, i sada kao repliku Novalić navodi kura’nski tekst u cjelini:

1. ”Tako mi vremena

2. čovjek doista gubi

3. samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje”.

U daljnjem toku priče Mustafa Novalić pravi otvorene aluzije na Kovačev roman ”Vrata od utrobe”, Geteovog ”Fausta”, Rilkeova pisma, na roman ”Dvojnik” F. M. Dostojevskog, na esej Šarla Bodlera o Edgaru Alanu Pou, na Balzakov roman ”Evgenija Grande”, na Tolstojev ”Rat i mir”, na hadise, na sentence Ibn Arabija, na poslanice apostola Pavla Jevrejima, na staroegipatski zbornik ljubavnih pjesama iz 15. vijeka, na ”Gilgameša”, na roman ”Doktor Faustus” Tomasa Mana, na pisma Franca Kafke ljubavnici Mileni, na Stari zavjet i Talmud, na Brodskog, Mandaljštama, Marinu Cvetajevu, Roberta Frosta, Anu Ahmatovu, Vistona Odna, na Baghavad-gitu. Zapravo, pripovijetka ”Pismo prijatelju” i nije ništa drugo do kolaž citata i pseudocitata iz tekstova poznatih pisaca i djela, ali ostaje kao sjenka pitanje jesu li ti pisci i djela u Novalićevoj priči dovedeni u bilo kakvu suvislu intertekstualnu vezu ili su odnosi među pomenutim brojnim piscima i njihovim tekstovima tek izraz utjecaja lektire na našeg autora. Mislim da isto ovo pitanje vrijedi i za ostale Novalićeve pripovijetke.

No, Novalić, čini mi se svjesno, rijetko pominje pisca čija je literatura implicitno ishodište svih Novalićevih priča. Naravno, riječ je o Borhesu i njegovoj opsesivnoj ideji o knjizi, odnosno priči, koja se svojim neprekidnim umnožavanjem ostvaruju u Biblioteci, gdje svaki svezak ima svoje unaprijed određeno mjesto i postoji kao element jednog beskonačnog niza.

Priča, zapravo, postoji kao ponavljanje drugih, već poznatih priča, odnosno knjiga. To kao da poručuje i pripovjedač iz Novalićeve pripovijetke ”Pismo prijatelju”: ”Mi ništa ne otkrivamo novo. Samo razgrćemo i upoznajemo stare istine”. Borhesovu ideju Knjige Novalić autodidaktički pokušava proširiti sa priče na autora: autor je ”knjiga koja se lista” i u toj knjizi on može biti u društvu sa mrtvim piscima i njihovim književnim junacima, sa drijevnim tekstovima...

Pisci i knjige jedini su legitimni motiv Novalićevih priča, otuda u tim pričama ne treba tražiti neku suvislu psihološku motivaciju ili logiku pričanja, jer već su sve priče ispričane i knjige ispisane, pa Novalićev pripovjedač doživljava sebe kao sumu svih pisaca, ali je ta suma uvijek manja od svakog pisca ponaosob. Novalić kao da nam u svojoj autobiografskoj priči želi reći: kao pisac on ne može biti bolji od svojih velikih literarnih prethodnika, on može samo ponavljati i umnožavati njihove knjige, on je veliki pozajmljivač tuđih riječi: ”Stalno nešto pozajmljujem, neprekidno se iz mene izliva nešto drugo od onoga što namjeravam da ti kažem”. Novalićeva je priča i struktuirana prema modelu neprestanog prelijevanja iz priče u priču, iz citata u citat, iz aluzije u aluziju. Tu se on otkriva kao izuzetno kultiviran i obrazovan pisac koji je počeo tragati za Savršenom knjigom, a to je ona knjiga ”koja je uspjela otkloniti sve svoje duplikate” (Pierre Macherey). Nažalost, svoj stvaralački put ka ”Savršenoj knjizi” Mustafa Novalić nije uspio dovršiti.

Iza njega ostala je samo jedna objavljena knjiga priča i roman u rukopisu, posve nedovoljno za našu pretpostavku u kojem pravcu bi se razvijao ovaj nesumnjivo talentirani i obećavajući pisac. Zločinačka granata svirepo je zaustavila Mustafin stvaralački i životni hod, prekinula je njegovu riječ i ugasila njegov ovozemni život. A iskazati sebe kroz riječ i čuti riječ drugih bio je Mustafin književni i životni ideal, njegova neostvarena čežnja koju je kao nenametljiva poruku utkao i u svoju autobiografsku pripovijetku ”Pismo prijatelju”, gdje veli: ”Čuti ljudsku riječ i imati onoga kome ćeš je reći – to ti je čitav svijet. A svijet je, kao što ti to dobro znaš, riječ”.

Sarajevo, 27. 05. 2003.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]