| Diwan 9 - 10|
Tanja StuparDanas
je teško zaintrigirati, šokirati, iznenaditi, napisati nešto ’drugačije’.
Ali sve što sam rekla najbolje pristaje knjizi Vaginini monolozi.
I ta odrednica ’drugačije’ bolje joj pristaje nego ’dobro’ ili ’loše’,
ili rasprava sa ciljem da se djelo prihvata s oduševljenjem, ili potpuno
odbacuje. A obje reakcije u polaritetu ići će uz ovu knjigu. Je li Eve
Ensler ”otkačila”, prevršila mjeru, rekla što treba da se kaže, otvorila
oči (i vaginu) ženama ili nešto sasvim drugo? O tome će, ako se osmjele
da pročitaju ove monologe, čitaoci bilo kojeg uzrasta i pola sami odlučiti.
Tek ovdje se može naći: ”sve što ste oduvijek htjeli da znate, a niste
smjeli da pitate”. Vaginini monolozi su podjednako i vesela i tužna
knjiga o ženskoj polnosti, Eve Ensler tu polnost predočava kao izvor
radosti, zadovoljstva i života, ali i bola, stradanja, nasilja, potiskivanja
i tišine...
Vagini
monolozi su, ukratko, najopasnija ženska knjiga. Pisana glasno
i otvoreno sa polaznom tačkom iz mjesta o kojem se (i odakle se) ćutalo.
Ovaj lud, simpatičan i strašan izvještaj o vaginama svakako je postala
knjiga poslije koje se nešto promijenilo. Koja će svakog čitaoca
pokrenuti da misli u ’iščašenom’ i ’drugačijem’ smjeru od ustaljenog,
nekuda gdje se ranije nismo upuštali. Nakana Eve Ensler je bila: natjerati
žene da obrate pažnju na ono dolje kako bi se prestale stidjeti.
Da bi žene doživjele sebe kao ženu, kao ljudsko biće koje
pronalazi dosad potiskivanu snagu i samopouzdanje.
Vaginini
monolozi zaslužuju pažnju najšire javnosti jer je autorica izbjegla
patetiku, dosadu i ponavljanje kakvu obično sadrže tzv. istinite priče.
Gospođa Ensler je taj vlastiti reality show sažela, iznijela njegovo
srce obraslo dlačicama i od toga napravila knjigu koja je i psihološka
studija i iskustvo i estetsko djelo. Izbjegla je ’skliska mjesta’ i nije
se ulovila u zamku senzacionalizma i banalnosti kuda ova tema lako autora
uplete.
Navedena
iskustva žena opisuju baš taj zaokruženi put: suočavanje sa tijelom,
sa potisnutom traumom (često je to silovanje ili neko neprijatno iskustvo)
i ponovno prihvatanje sebe i zabranjene (prisilno potisnute i ukinute)
ženskosti. Već ponovnim osvajanjem samopouzdanja, ili sticanjem
samopouzdanja tamo gdje ga žrtva ranije nije imala, rezultira se preduslov
za normalan život žene. Psihička zrelost i zdravlje kao spremnost
da se suoči sa sobom i okolinom, preduslovi su slobode o kojoj Eve Ensler
govori i na koju upućuje žene kako bi im olakšala život. Podstaći
ih da govore, da čuju svoju priču, da se povjere drugima i osjete
kako nisu usamljene (jer ima još priča kao što je njihova) cilj je koji
omogućuje različitim ženama suočenje sa istim problemom. Iz toga
će se osloboditi jaka energija ka žrtvama nasilja i ignorancije, energija
koja će djelovati pročišćavajuće (a ne omamljujuće i patetično) i žene
podučiti kako da prihvate ženstvenost i ženskost.
Vagini
monolozi su nastali na osnovu zapisa dvjestotinjak intervjuisanih
žena: njihovih razmišljanja o sebi, o emocionalnom i seksualnom iskustvu,
o rodu i svojoj polnosti. I o vaginama (naravno), iako većina ispitanih,
prema priznanju, o vaginama nije ni razmišljala doživljavajući ih kao
nešto tamo dolje o čemu se nema šta reći. E, onda ih je Enslerova
potakla da govore: da pogledaju dolje, da kažu godinama prećutkivano.
I žene pričaju: o dlačicama, o tom kako ispod dlačica vagina izgleda,
u šta bi obukle svoju vaginu, šta bi vagina rekla kad bi mogla govoriti,
o seksualnom iskustvu ili o njegovom izostanku, o katastrofama, o menstruaciji,
o povredama, o silovanju, o pretrpljenoj boli, o genitalnom sakaćenju
žena, o zavođenju, lezbijskom iskustvu, o užitku i porođaju... Kada su
progovorile postale su nezaustavljive. Bilo je uvijek
nešto novo za reći, i svaka žena imala je posebno iskustvo: lijepo ili
ružno, ali izuzetno (i zastrašujuće).
Eva
Enslerova je intervjue performirala. Izvodila ih je na sceni u više zemalja
svijeta, između ostalih i u Hrvatskoj. Uspjelo joj je da isprovocira,
izazove i oduševi, da dobije brojne nagrade. Eva je mogla da ustalasa
i razbije ravnodušnost gdje god se Ona i njeni Monolozi pojave.
U
početku dok je knjiga još bila u rukopisu nailazila je na zabrane, zamke
i osporavanje. Enslerovu to nije obeshrabrilo, ona se knjigom upustila
u uzbudljivu avanturu i nije odustala. Za ovakvu knjigu, sa baš ovakvim
naslovom koji ništa ne mistifikuje i ne prikriva Enslerova se morala boriti.
Izdavači nisu bili oduševljeni nazivom i uporno su pokušavali da ga ’ublaže’
i zamaskiraju. Eva nije odustajala, i na kraju Vaginini monolozi su
objelodanjeni onakvi kakvim ih je napisala, bez cenzure i sa autentičnim
naslovom.
Gospođa
Ensler se usudila da istražuje, da pita - da otkrije misteriju mjesta
sa kojeg, poput Bermudskog trokuta, nitko ne izvještava. Eva je
prekinula tradiciju ćutanja, naviku da se u pola glasa govori o onom dolje.
Ja
izgovaram vagina jer sam čitala jednu statistiku prema kojoj se u svim
djelovima svijeta ženama zbog vagina dešavaju jezive stvari: u Sjedinjenim
Državama svake godine bude silovano 500.000 žena; u svijetu je 100 milijuna
žena genitalno iznakaženo; i tu, također, može uslijediti čitav popis.
Ja govorim vagina jer želim da te ružne stvari prestanu. I znam da neće
prestati sve dok ne priznamo da se uopće zbivaju, a jedini način da to
omogućimo jest da se žene osposobe da govore bez straha od kazne ili
osvete.
Brojne
predstave i preformansi, burne reakcije na Vaginene monologe pokazatelj
su glasnosti i prijemčivosti poruke.
©Copyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com