Diwan special issue

| Diwan 9 - 10|

Aleksandra Čvorović

ČAROBNJAK MONTAŽNIH SNOVA
Mihajlo Nikolić: Beli prostor svesti – Glas srpski,
Banja Luka 2002.

”Beli prostor svesti”- dubinska metafora, asocijativno povezana sa bjelinom papira na kojoj treba nešto napisati ili naslikati, izazov prostora koji očekuje da će biti ispunjen. Umjetnik postaje vanvremenski tvorac, nezaustavljiva sila stvaranja, jer prostor u svijesti ne može biti ograničen. Misao se širi i pulsira kao i svemir, i možda otud inspirativna povezanost kosmičke širine sa duhovnim uzletima Mihajla Nikolića. Knjiga je ilustrovana njegovim crtežima, koji ga kao akademskog slikara prikazuju u punom zanosu uzavrele mašte i talenta. Slike se stapaju u neodvojivu cjelinu sa stihovima, i Nikolić, iako mlad po godinama, svojom drugom knjigom postaje zreo pisac.

Umjetnik izražava bunt što u naboju teži da sruši okove koje ljudi dobrovoljno nose kroz život, no kako je to nemoguće, on prerasta u ogorčenost i otrovnu ironiju nad ljudskom glupošću i provincijalizmom. Ljudi ne prihvataju bolje od sebe, oni nastoje da povuku u blato, nazad u more sivila i osrednjosti: Oboren avion tvojih kvaliteta/ Zemlja oseća težinu/ Zemlja oseća stakleni nož/ Skladan, crven i prisutan pad/ U jedan provincijski grad./

Na oneobičen način Nikolić predstavlja sebe, on je sveprisutan glas iz pozadine koji priča priče o postanku, životu i prolaznosti, ali kao da nije stvaran. Igra se oblicima i bojama, pred nama se odvijaju čudesne metamorfoze jednog širokog i slobodnog duha. On je: vjetar, omotač tišine, leptir, dešifrer zvezdinog uma, metak, jahač na snovima, ili kako sam kaže: Ja sam čarobnjak/ Montažnih snova/ Leteći čovek/ U pustinji noći/. Za njega hrabrog ratnika, neukrotivog slobodnog strijelca svijet je mali i beznačajan -grabim po malim zemljama sveta, i on mu se otima, on želi da ide dalje u neka kosmička neistražena prostranstva. U tom traganju shvata da je duša jednako duboka i beskonačna te da zahvaljujući njoj svijet postaje slojevit i kompleksan, s jedne strane tako mali i nebitan – a sa druge neprocjenjiv i neistraživ jer stalno dolaze i odlaze nove duše.

Let i brzina, škripa kočnica, metak i nož – simboli koji se često spominju, postaju ključevi za ulazak u svijet Mihajlovih metaforičkih igara. Svi užasi zemaljskog duha/ Sve dileme osećaja smrti/ - tu se osjeća mnogo smrti koja neprekidno lebdi nad potiljkom, ali pitanje je da li se misli samo na fizičko nestajanje. Proletjeti kroz život, kao vječita enigma sebi i drugima i ne uspjeti uhvatiti trenutak spoznaje, ne ostaviti ništa za sobom, to je strašnije od smrti. Možda je ovaj zemaljski život posljednja šansa da se nešto učini, a kada ta šansa postane dugi ples sa smrću, onda metak ili nož postaju prijeki lijek. Pobegao bih i odavde/ Da iz smrti imaš umreti gde./

Iako su za Nikolića ljudi dobro poznati, a možda baš zbog toga, on ih se boji jer su opasni, svako zlo dolazi od ljudi. Teba se čuvati i biti podozriv, oni su spremni na izdaje, na nož u leđa kad se čovjek najmanje nada. Zastrašujuće je otkriće do kojeg dolazi, ne može se vjerovati ljudima jer se ne može vjerovati ni sebi, sve se sklono neprekidnoj promjeni i transformaciji. Zbog toga on osuđuje svoju gorčinu prema drugima i strah koji osjeća pred njima – Ne poznajem stranca u sebi/ Ne poštujem gorčinu/ Nalete i strah/.

Nikolić je u svojim dilemama i traganjima, u svom stvaranju osuđen na samoću koja ga izjeda. Samoća postaje nepregledno prostranstvo bijele boje, i možda bi samo neka princeza uspjela laganim hodom da ušeta u taj ”Beli prostor svesti”, ali njegova princeza je uspavana poput Disove, on samo može da je posmatra: njeno lice/ kao labudovo pero/ skriveno u latice ruže/. U međuvremenu, dok se ona ne probudi iz tog vječnog sna, on je kao prokleti kojot osuđen na vječno lutanje: Ti si, kojote, potpuno sam/ Eksploziv i kamenje pršte zajedno/ A ti si samoća, kojote/ Gluv si i / Kao na pesku/ Potraži put/ Iskezi mu zube, kojote...

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]