Diwan special issue

| Diwan 9 - 10|

Jasna Šamić

LEONARDO JE EPOHA I VJEČNOST Izložba – Louvre 2003.

Delacroix, sigurno, nije bio jedini koji je za njega rekao da je najveći, za njega kome je ”potpun i moćan talenat dopuštao da riješi sve probleme koji bi dotakli njegov duh”. Taj Leonardo da Vinci - za kog je slikarstvo bilo božansko, Leonardo skulptor, arhitekta, pjesnik, muzičar, pronalazač, strastveno zaljubljen u nauku i tehniku, bio je po riječima mnogih historičara umjetnosti ”on sam, cijela renesansa”. Radoznale prirode, on je ljubopitljivo čekao i svoju smrt, prethodno zureći, sa skalpelom u ruci, u smrt drugih ljudi. Ne da bi otkrio, kako tvrde biografi, šta je iza smrti, ili da, kao gatara što gleda u šolju, gleda u leševe koje je vivisecirao da bi vidio budućnost, nego da bi razumio, shvatio, samo da bi promatrao, iz iste intelektualne radoznalosti, ”tražeći skrivenu istinu o stvarima”. Leonardo se prvi put sreće s mrtvim tijelom, kada saznaje za smrt jednog stogodišnjeg poznanika koji mu je povjerio da ne osjeća nikakve probleme u toj dubokoj starosti, samo umor i slabost.

Rođen 15. aprila 1452, vatreni Leonardo, umire 2. maja 1519, ”u miru”. Njegov kovčeg, do crkve Svete Florentine, pratilo je šezdest staraca; svaki od njih nosio je baklju u ruci; šezdeset sua podijeljeno je sirotinji i bolesnim, a deset lira utrošeno za svijeće koje je trebalo upaliti u crkvi za vrijeme mise za dušu velikog slikara. Sve ove detalje u vezi sa svojom sahranom pipremio je sam umjetnik, i ostavio u amanet jednom prijatelju da ih realizira. To su mu bile posljednje želje pred sam sumrak života.

A cijeli život Leonarda da Vincia smatra se legendom. ”A legenda je njegov život postao samo zato što je bio ispunjen mrakovima i tajnama, svjetlostima i paradoksima”. Jedan od prvih Leonardovih biografa, Vasari, prenosi 1955. godine riječi njegovih savremenika: ”Njegova fizička ljepota zasluživala je sve hvale; u svakom njegovom pokretu bilo je gracilnosti.... Njegova snaga bila je spojena sa spretnošću, i njegovu užarenu dušu nagonila na kraljevsku velikodušnost.” Otkud toliki talenat, pitaju se vijekovima kritičari, ne nalazeći, naravno, odgovor samo u njegovom vulkanskom temperamentu, niti svojevoljnosti i radoznalosti. A slikar je od djetinjstva činio sve samo po vlastitoj volji. U dvanaestoj godini, otac, notar, iz Vincia, uspijeva da ga upiše u atelje tada najznačajnijeg umjetnika, Andrea del Verroccihia u Firenci. Ali Leonardo se neće zadugo usidriti u ovoj luci. Godine 1483, nastaniće se u Milanu. Ovaj put nije u pitanju samo njegov nemiran duh koji ga tjera dalje i drugdje, nego i ”strateški potez s njegove strane”, budući da je glavni grad Lombardije, u kojoj vlada porodica Sforza, bogatiji od Firence i daje mu više mogućnosti za rad i zaradu. Njegove mecene biće ne samo pomenuti Sforza nego i Cezar Borgia, Louis XIII, koji ga određuje za kraljevskog slikara, i napokon François Prvi. Bez ozbira na lagodan materijalni život, Leonardo je skroman, oblači se jednostavno, hraneći se povrćem i korijenjem, jajima, i hljebom; ne odlazi kod astrologa i prezire ljekare, ”destruktore života”. Strasni Leonardo je, možda, i inkarnacija paradoksa. Fasciniran ljepotom lica i loknavom, plavom kosom dječaka, koga sreće i kog će nazvati ”đavolčetom”, ostaviće u svom notesu lascivnu karikaturu što pokazuje da je u ovom susretu bilo nečeg više od fasciniranosti ljepotom. U istom notesu, Leonardo je zapisao i rečenicu: ”Strast duše odgoni fizičku želju”.

Leonardo, koji je cijeli život proveo u lutanju, smatrao je da je ”sunce nepomično, da zvjezdani sjaj nije ništa drugo do optička varka”, pitajući se ”kako Mjesec može sam držati cijelo nebo?” ”Freud bi rekao da tajna ’velikog Leonarda’ leži u činjenici da je ’cijelog života ostao dijete”, kaže jedan francuski kritičar, dodavši da je ovaj slikar bio ”umjetnik koji je tako dobro znao slikati i crtati da se stvarnost činila bljedolikom u odnosu na njegova djela”. Sam slikar je mislio da su ”djeca rođena iz ljubavi življeg duha i inteligentnija od ostalih”. Leonardu, sigurno, nije bila nepoznanica da je veliki. Autor opaske da ”oko obuhvata ljepotu univerzuma”, a da ”umjetnost je cosa mentale”, Leonardo, smatra da su matematičari ljudi superiornije pameti. Zato će zapisati i ovo: ”Neka niko ne čita moje principe, ako nije matematičar”.

Najvećim ostvarenjem Leonarda slikara smatra se odvijek ”Tajna večera”. Ali ”Đokonda”, ili ”Mona Lisa”, ne zaostaje za pomenutim djelom, jer se izdvaja svojim čuvenim i zagonetnim osmijehom ”koji je čini i prisutnom i tajnovitom”. Portretirajući lica ljudi, posebno žena, Leonardo smatra da nije radio ništa drugo nego ”slikao dušu u pokretu”. Za lica i tijela svojih, na platnu ovjekovječenih modela što nas gledaju iskosa, nekad i iz poluprofila, isto tako izuzetni muzičar na liri kao i majstor kičice, rekao je o svojim najvećim slikarskim djelima i ovo: ”Slikar ne prestaje vidjeti greške tamo gdje drugi vide čudesa”. I, napokon, će zaključiti 1492: ”Sjenka je moćnija od svjetlosti”. Kontrast između svjetlog i tamnog, za njega obavezno rađa grandioznu ljepotu.

Od aprila do kraja jula 2003. održala se u Louvreu izložba Leonardovih crteža i rukopisa. U mraku brojnih sala muzeja, eksponati su osvjetljeni istovremeno diskretnim i moćnim snopovima svjetlosti tako da svaka minijatura na njegovom crtežu djeluje veličanstveno i autonomno. Grandioznost ljepote - to je jedina riječ primjerena kad se pominje ovaj slikar i njegovo djelo.

U povodu ove izložbe, gdje se po prvi put prikazuju mnoga Leonardova djela, izašlo je bezbroj monografija koje su mu posvećene. I još nijedna, reklo bi se, nije iscrpila sve bogatstvo koje u sebi krije djelo ovog genija. Pored melankoličnih diva iz profila ili ”skoro iz profila”, lica Isabele d’Este, ili ”Lica mlade žene zvane Scapiliata”, djevicâ s djetetom (kao i krokija i studija za bezube starce), pored draperija, konja i rukopisa, na izložbi je, na ogromnom platnu, pokazana video projekcija ”Tajne večere”. Tu su prvenstveno detalji sedam hiljada puta uvećanog djela. U nevjerovatno sporom ritmu, kamera klizi od zidova, preko protagonista ”Večere”, do poda naslikanog na slici. Tako gledalac može uočiti i najmanji detalj, i sav sliv boja ove fantastične tvorevine. ”Tajna večera” je danas, nažalost, veoma oštećena, i, po svemu sudeći, nema joj spasa, a čuva se u Milanu, u crkvi Santa Maria delle Grazie.

Kako se, po ko zna koji put, u historiji, ne zaljubiti u ovog maga umjetnosti?

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]