Diwan special issue

| Diwan 9 - 10|

Jasna Šamić

NA SENI BARKA ili Nerazumljivo samoubistvo

”Svako normalan misli da sa godinama i stečenim iskustvom zna mnogo više o ljudima nego kada je bio mlad i neiskusan. Ali stvari ne stoje uvijek tako. Ko zna iz kojih razloga? Promjene, pod kojim podrazumijevam i određenu zrelost, naravno su tu. Ne radi se samo o tome da ’želje ostanu, dok njihovo ostvarenje postaje nemogućnost’, nego što počinjemo cijeniti sasvim druge vrijednosti od onih u mladosti. Umjesto mondenih govornih natjecanja, koja su nas nekada zabavljala, odjednom počinjemo voljeti jednostavnost, kako u kafanskim konverzacijama, tako i u literaturi. Ipak, zapadnemo u situaciju, tačnije u godine, kada više ne znamo ništa, ni o ljudima, ni o životu, i začuđeni smo pred tim više nego ikada.”

Do ovih dubokih misli došla je Marie koja mi je ispričala događaj sa svojom prijateljicom Christine. Jedva sam poznavala Marie. Bila je direktorica i vlasnica jednog preduzeća za marketing. I susrele smo se na ručku kod zajedničkih poznanika, nakon čega smo otišle na brodić na kafu.

Udahnuvši svježeg vazduha koji je donosio povjetarac s rijeke, Marie je jedno vrijeme zurila u ukotvljenu barku što se lagano ljuljala na Seni, a onda odjednom počela da mi se povjerava. Nisam bila iznenađena, budući da i sama vjerujem kako je lakše govoriti o ličnim stvarima nepoznatim osobama, nego bliskim prijateljima. Zar i Victor Hugo nije rekao da je pola prijatelja uvijek pola izdajnika?

Marie je godinama bila prijateljica s Christine. Viđale su se najčešće u vrijeme pauze za ručak - rijetki trenuci kada se zaposleni prijatelji u Parizu mogu naći.

Podjednako kao i sa Marie, Christine se viđala i sa Jeanne, za koju je Marie znala samo iz Christinine priče. Jeanne je bila ”prava Parižanka, sa svim osobinama dame iz prijestonice svijeta: znala je lijepo da razgovora; nevjerovatno ljubazna i vaspitana, bila je istovremeno i delikatna u ophođenju, prefinjenog ukusa u literaturi, i umjetnosti općenito”. Ali Christine se je neprestano žalila na Jeanne. Bila je autoritativna, tako se ophodila i prema Christine kojoj je to smetalo, ali je sa šutnjom podnosila. Mnogi ne bi ni primijetili sitnice koje su je uznemiravale. Te sitnice su njoj, međutim, otkrivale vlastitu slabost i nemoć, sve ono, dakle, što nije podnosila kod drugih. Odnos izmedju Christine i Jeanne činio se prilično komplikovan. Christine nije mnogo pila, a Jeanne, koja je voljela popiti, nije voljela vidjeti svoju prijateljicu da ne pije. Kada bi Christine zatražila vode, Jeanne bi joj izvadila najružniju čašu iz komode, rekavši: ”Ovo ti je za kaznu što ne piješ”, misleći, svakako, na alkoholna pića. To je vrijeđalo Christine, ali više od toga, pogađala ju je ironija koju Jeanne nije krila saznavši da se Christine počela baviti literaturom. Christine, koja je radila kao prevodilac s engleskog, objavila je nekoliko priča u sasvim malim, beznačajnim časopisima, dok je Jeanne bila autor prave pravcate knjige. Profesorica francuske književnosti na univerzitetu, Jeanne se ni malo nije zanimala za Christinine priče. Nije joj ni pomogla da nađe pristojnu reviju, pa ni izdavača. Christine je ponekad imala osjećaj da Jeanne priželjkuje da Christine ništa ne objavi, pa čak da je i sprečava u tome. Stidjela se ovih svojih misli, ali nije ih se mogla otresti. Znala je, takođe, da može zapasti u potpunu paranoju ukoliko ne obuzda svoju preosjetljivost.

Bilo je perioda kada je Christine sasvim zaboravljala na mane one druge prijateljice, ali ne za dugo. U tim kratkim predasima, njihov odnos nije bio jednostavniji; i tad je ličio više na neko nemušto takmičenje, nego na prijateljstvo. Takav utisak stekla je Marie. Kada bi, međutim, Jeanne zapala u nevolje, Christine je zaboravljala na sve zamjerke upućene Jeanne, nastojeći da joj pomogne. Slično je bilo i sa Jeanne kada bi Christine imala problema. Tek tad bi se činilo Christine da joj je Jeanne stvarni prijatelj. Ali đavo joj nije dao mira: po glavi joj se stalno vrzmala misao da je Jeanne u stvari i voli samo onda kada je nesrećna. Išla je dotle da je vjerovala da bi Jeanne (kako joj je sugerisao junak jednog velikog, nepoznatog pisca) ”voljela da joj otpadne, na primjer, uho pa da pokaže šta je sve u stanju za nju učiniti”. Pravilo, koga su se, međutim, obje mlade žene držale, glasilo je: ne zalaziti u tuđi domen ljubavi - muškarci koje su susretale, bili su neprikosnoveni feud svake napose. Prešutno su znale da mužjak ne može dovesti u pitanje njihovo druženje. Obje su odavno napustile muževe koje su smatrale ”mladalačkim zabludama”.

Prošlo je godinu dana od kako Marie nije vidjela Christine, jer je te godine, više nego obično, odlazila na službena putovanja. Jednog lijepog popodneva, za neki vjerski praznik, ponovo su se našle. Tada je Marie posljednji put slušala Christine kako joj se povjerava, ali je to bio i posljednji put kada ju je vidjela. Christinina priča bila je duža nego ranije. Naravno, priča o Jeanne! Christine je tada iznijela i nove dojmove o svojoj prijateljici. Uporedila je Jeanne sa junakom P. Levija koji je bio spreman dati sve za svoju domovinu, ali vrlo malo za dragu osobu. I Jeanne je poštovala zakone i tradiciju, poput tog junaka, kod koga je sâm pogled na zastavu činio da njegovim žilama poteku valovi ponosa, spreman da umre za zastavu, tačnije ”umre uvijen u nju”. Kao i Primo Levi, Christine se, takođe, držala pravila homo est quod est – ”čovjek je ono sto jede: debeo i prost ako jede mnogo slanine, odvažan ako jede mnogo hljeba, smiren ako jede samo masline, slabašak ako se hrani repom”. Jeanne je bila visoka, ispijena, sa sitnim usnicama, a Christine mala i zdepasta. Jeanne se hranila povrćem, bila je vegetarijanac, a Christine je voljela meso i hljeb, ali ne i slaninu. Christine je vjerovala, čak, da je Jeanne zna ujesti za dušu iz vlastite neuhranjenosti. Mislila je, takođe, da je ona, Christine, mekša i plemenitija zato što su joj nervi obloženi tankim slojem loja. Christine je čitala najviše klasična djela, ali bi, ponekad, pročitala i najnovija izdanja iz oblasti književnosti. Knjige, koje je čitala tih dana, govorile su o pisanju, o mehanizmu pisanja, kao i o pokušajima neuspjelih autora da pišu. Neka od tih djela bila su i nagrađena, iako su kod Christine izazivala dosadu. Jeanne je, međutim, smatrala da su moderni pisci dobri pisci. Često su se prepirale oko pogleda na savremenu literaturu. Christine je gotovo bila sigurna da Jeanne u njoj vidi socijalno neuspjelu osobu koja ima negativan odnos prema savremenim autorima zato što je sama lišena one elementarne nagrade: objavljivanja. Šta je, najzad, drugo ostajalo Christine nego da se tješi da današnji izdavači nemaju sluha za njen talenat. ”Doza optimizma je neophodna, jer bez toga ne bismo mogli ništa uraditi, ne bismo ni živjeli”. Marie joj je odgovorila citatom jednog pisca: ”Svaki susret s ljudskim bićem nosi sa sobom sud o njemu… pa je, svakako, bolje navići se na komentar dok si mlad... U životu smo, gotovo redovno, suočeni najviše sa negativnim sudom, - one druge sudove manje pamtimo - na isti način kao sto smo suočeni i sa činjenicama; a činjenice su nepoštedne. Kako niko, međutim, nije u stanju da sudi sam o sebi, (oni koji to čine, svjesno ili nesvjesno ponavljaju tuđe komentare koji su za njih prihvatljivi), … izložiti sebe drugima nosi teške posljedice”. Christine je i ovaj put potvrdila da nikad nije razumjela pretjerano filozofiranje, niti je nastojala biti nepristrasna, budući svjesna svoje emotivnosti: ”emotivni ljudi su po definiciji pristrasni”, dodala je. Christine se držala činjenica, a te činjenice bile su riječi koje je čula od svoje prijateljice. U jednom razgovoru, gdje je opet bilo riječi o literaturi (a o tome su stalno razgovarale), Jeanne je izrekla nešto sto je učinilo da Christine istog časa zanijemi i prestane učestvovati u razgovoru: ”Ti, kao novinar”… Christine je pocrvenila, poblijedila, opet pocrvenila, a onda počela da razmišlja, rastreseno klimajući glavom, u znak odobravanja: zašto me smatra novinarom, kad nikad nisam napisala ni jedan novinski članak? Možda nisam ni pisac, ali sam ipak objavila nekoliko priča. Jeanne jednostavno ne želi da prizna da ja mogu biti spisatelj. I ne samo to, ona mi time daje do znanja da je uzalud to što pokušavam. Christine je odjednom otkrila da se osjeća književnicom, odnosno, do tada joj nije ni padalo napamet da je tako i drugi ne vide. Ako joj, međutim, najbolja prijateljica ne priznaje taj status, koji se s tolikom voljom i upornošću trudila da izgradi, kako će joj to priznati nepoznata publika? Požalila se jednom poznaniku da nije u stanju ocijeniti svoje priče, ali ju je njegov odgovor ohrabrio: ”To nećeš nikad znati. Kao što niko ne može biti siguran valja li ono što piše. Važno je da možeš pisati” (i sam je to pokušavao, ali mu nije polazilo za rukom). Christine je nakon toga bila gotovo srećna: u stanju je poroditi riječi, ugravirati ih na papir, bez straha od ”bijelih stranica”. A zna se da su neispisani listovi košmar i najvećih autora. Riječi koje je čula od svoje prijateljice upozorile su je, takođe, da ona prezire novinarstvo, čega do tada nije bila svjesna. Da Jeanne nije nikad ništa objavila, Christine bi pomislila da je u pitanju nerealizovan umjetnik iz čijih usta izlazi zloba. Kako je ovo posljednje odbila kao mogućnost, sa žaljenjem je došla do zaključka da Jeanne ima pravo. S druge strane, da je Christine bila stvarni umjetnik, siguran u sebe, ne bi možda, ni primijetila prijateljičinu usputnu opasku. Ova opaska za nju je, upravo, i bila ubojita jer je bila usputna. Prebirala je po glavi poznanike koji pišu, srednje uspješne, i jako uspješne pisce, nagađajući kako bi oni doživjeli ovu izjavu i ponovo zaključila da je vjerovatno ne bi ni čuli. Poznavala je, ipak, priličan broj autora koji bi i sami smatrali poraznim da ih neko smjesti među novinare. Njena prijateljica nije čak dodala ni onaj spasonosni veznik ”i”, ne rekavši: ”Ti si, između ostalog, i novinar”, što je ostavljalo mogućnost da je ”i pisac”. Christine je konačno bila sigurna da je tačna maksima po kojoj su ”novinari neostvareni pisci”.

Christininoj nesreći nije bilo kraja. Marie je pokušavala da nađe neku razumnu riječ utjehe. Bezuspješno. I ma kako nesrećna zbog istine koju je otkrila: da će ubuduće u očima drugih uvjek biti neuspjeli, literarni početnik, kod Christine je bilo i ljutnje na Jeanne. Zašto se ljutimo na one koji nam saopšte istinu, i uvijek radije prihvatamo laži, makar nam se to kasnije i svetilo, Marie ni sama nije znala. Prisjetila se da Christinina osjetljivost neostvarenog pisca nije bila ništa manja od preosjetljivosti nekih već slavnih ljudi. Nedavno je čitala u novinama da su se dva velika francuska književnika i prijatelja razišla kada je jedan primijetio drugome, i to s pravom, da mu posljednja djela nanose više štete, nego koristi. Smatrao je da bi bilo bolje za pisca da ta djela nije ni objavljivao.

”Tek naknadno sam bila svjesna da je moja ’utjeha’ mogla još više povrijediti Christine - nadovezala je Marie - umjesto da joj kažem da njene priče vrijede, ja sam skrenula na razgovor o prijateljstvu. Govorila sam, zapravo, o onome što je za mene bilo važno. Uvidjevši da Christine sumnja u Jeannino prijateljstvo, ubijeđena da vjeruje više u citate velikih majstora pera, nego u riječi bliskih prijatelja, pomenula sam šta je Malraux rekao o prijateljstvu: lako je prepoznati prijatelja kad je u pravu, ali ne i kad griješi; ili ono Ciceronovo: siguran prijatelj se prepoznaje tek u neprijateljstvu; ili: prijatelji se poznaju u rivalstvu. Tako nekako. Čim sam to izgovorila, zazvučalo mi je šuplje i neuvjerljivo. Na to mi je ukazao i izraz Christininog lica koje je postalo kao uvaljano u mrak.”

Marie je zašutila, zureći ponovo u istu, nepomičnu barku pored nas, na Seni, a onda nastavila: ”Znate li zašto vam ovo govorim? Zato što sam posljednji put sjedila s njom upravo za ovim istim stolom. Kao da se ova ista barka i tada ljuljala pred našim očima. Ali ni toga se ne bih sjetila da nije bilo onog što je uslijedilo… Christine je živjela sama. Više puta, nakon pomenutog susreta, pokušala sam je bezuspješno pozvati na telefon. Odlučila sam da odem do nje. A znate li šta sam otkrila? Od njene kućepaziteljke saznala sam da su je nekoliko dana nakon našeg razgovora našli mrtvu. Prerezala je sebi vene. Više nego tužna, bila sam šokirana. Učinila je to samo zbog prijateljičine izjave da je novinar?! Raspitivala sam se kod kućepaziteljke za detalje, vrebajući druge uzroke Christinine fatalne odluke da napusti ovaj svijet, ali su riječi te priproste žene mogle samo potvrditi moju sumnju. Na Christininom radnom stolu, našli su otvoren časopis i članak nekog izdavača; govorio je o mladim i neuspješnim autorima koje, kao izdavač, pokušava nagovoriti da odustanu od pisanja. Izdavač je tvrdio da nastoji da ne povrijedi one kojima odbija rukopise, svjestan, ipak, da je povreda neminovna. Naravno da kućepaziteljka nije čitala taj članak, ali je čula šta je rekao policijac, pročitavši neke rečenice koje je, bez sumnje, Christine bila podvukla. Te rečenice mogle su samo učvrstiti njenu odluku da sebi prekrati život. Pored tog teksta, našli su i otvorenu knjigu G. de Maupassanta, i opet podvučenu rečenicu koju je autor posudio svom junaku u oproštajnom pismu: Možda se noćas ne bih ubio da mi je probava bila u redu.”

Christine nije ostavila oproštajno pismo. Marie nije znala je li Christine imala problema sa probavom. O tome joj nije govorila. Vjerovala je, međutim, da Jeanne nikad neće ni na um pasti da je nesvjesni saučesnik ove tragedije. Za nju će Christinino samoubisvo ostati tajna, nešto nerazumljivo, kao što su općenito samoubistva. Da bi ironija sudbine bila još veća, ubrzo nakon ovog nesrećnog događaja, stiglo je pismo na Christininu adresu. Isti izdavač, čije je rečenice Christine podvukla prije smrti, prihvatao je da objavi njenu zbirku priča. I ovo je Marie saznala od Christinine kućepaziteljke.

Izgovorivši tu priču, Marie je ponovo zašutila i nastavila da zuri u barku na Seni što se ljuljala na laganom povjetarcu.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]