STVARNA NESTVARNOST U PRIČAMA MUSTAFE NOVALI]A

Jedinu objavljenu knjigu Mustafe Novalića, zbirku pripovjedaka ”Pobratimstvo”, štampanu u samo sumračje ovog nesretnog rata, književna kritika, a vjerovatno i čitaoci, nisu ni primijetili. Razlog je više nego jednostavan. Već su se na sve strane bivše nam domovine, Jugoslavije, gomilali prijeteći oblaci, pa je pažnja kulturne javnosti bila usmjerena na sudbinska raskršća iz kojih je tekući život bio isključen. Pitanje opstanka preuzimalo je primat nad svim životnim sferama. Zbog toga izuzeća i sadašnje suočavanje sa Novalićevom zbirkom priča postalo je donekle otežano.

Kad sam se prvi put, 1994, upoznao sa ”Pobratimstvom”, danas mi se moja tadašnja greška čini neizbježnom. Naime, nisam se mogao oteti neuputnom načinu interpretacije, potresen činjenicom da je Novalić u rodnom Gradačcu u 41-oj godini života poginuo. Intuitivno sam prihvatao ove pripovijetke kao svojevrsnu piščevu oporuku. Bio sam svjestan da Novalić više neće moći putem svoje proze komunicirati sa čitaocima, i taj me podatak, i sa ljudske i sa umjetničke strane, nužno odvodio od umjetničkog kao takvog prema grešci naknadnog učitavanja teksta. Iz jedne u drugu priču tragao sam za piščevim predosjećanjem skore i neodložne smrti. Na trenutak sam smetnuo s uma, da su, ipak, Novalićeve priče morale nastajati u nešto dužem periodu, možda više i od decenije, prije nego što će naići katastrofalni događaji, i da su one, htjeli mi to ili ne, rezultat jednog slobodnog vremena i potpune stvaralačke koncentracije na priču samu, dakle, na umjetničko djelo. Ovih činjenica tek sam postao svjestan sada kad Novalića nema među nama već punih deset godina i kad mu se kasno, ali neodgodivo moramo vratiti. A ”Pobratimstvo” nas zadužuje i glasno opominje, da ne smijemo kasniti u poređenju s, takođe, jednom jedinom objavljenom zbirkom priča. To je zbirka ”Prosanjane jeseni” Zije Dizdarevića, urgentno štampana nakon završenog Drugog svjetskog rata. Pa su i u ovom pogledu Dizdarević i Novalić slične umjetničke sudbine kao žrtve stalnih bosanskih neprijatelja.

U ovom smislu prošla generacija iz rata izašlih bosanskohercegovačkih intelektualaca bila je angažovana u većoj mjeri, svjesnija veličine i nenadoknadivosti gubitka sjajnog a premladog pisca kao što je Zija Dizdarević, ubijen u 24-oj godini života. O njemu je ubrzo nastala čitava minijaturna kritičko-esejistička literatura kojom se nastojalo rasvijetliti to maleno ali veoma složeno i dragocjeno kulturno nasljeđe. Jer Zija Dizdarević nas je obogatio, preobrazivši i svoju humku, i svoje brojem stranica neznatno djelo, u književnu vječnost. O Fojnici se odmah iza onog rata počelo pisati kao o Babeljevoj ”Odesi”, zato što geografski toponimi imaju vrijednost, između ostaloga, i po tome koliko su nadahnuli svoje darovite stvaraoce.

Nevesele društvene prilike što ih danas u Bosni živimo već zasjenjuju ”Pobratimstvo” Mustafe Novalića, a i njegovu preranu smrt premještaju u dolinu zaborava. Ne primjećujemo da je Novalić postao kulturna činjenica koju više nije moguće zaobilaziti. Pored istorijske pojave Husein kapetana Gradaščevića i književnih prethodnika Muradbegovića i Kikića, ovo malo mjesto znamenito će biti i po tvorcu čudesne zbirke priča ”Pobratimstvo”. Doduše, Novalić spominje i roman na kome radi ispisujući ime glavnog junaka Ibrahima, čiji lik naporno vaja. Šta je s tim romanom, i kakva je Ibrahimova sudbina? Da li je šta sačuvano ili je sve netragom nestalo?... Uvjeren sam da će nakon ovog književnog skupa o Novaliću, gradačački kulturni entuzijasti segnuti za književnom ostavštinom i proučavanjem biobibliografskih podataka o Mustafi Novaliću. Time bismo stekli cjelovit uvid u još jednu krvavo presječenu bosansku umjetničku putanju, pridodavši mozaiku nasilno umorenih naših darovitih stvaralaca i jedan kamenčić na kome će pisati: ”Mustafa Novalić, Gradačac, 1952-1993. godine”.

Svih dvanaest pripovjedaka od kojih je sačinjena zbirka ”Pobratimstvo” možemo, u širem smislu, situirati u predratnu tradiciju koja je u našoj prozi praktikovana od vremena upoznavanja pripovjednog prosedea Horhe Luisa Borhesa. Mustafa Novalić ne krije zadovoljstvo pri upoznavanju djelâ Milorada Pavića i Danila Kiša, izdvajajući ih iz tekućeg literarnog konteksta, kao i Mirka Kovača, koji, takođe, insistira na provjerenoj, možda imaginarnoj a možda i stvarnoj građi iz života pojedinih protagonista njegovih romana, a i pripovijedaka. Sjetimo li se Pavićevog ”Hazarskog rečnika” kao i svih Kišovih knjiga, izuzev najličnijeg mu romana, i po tome najboljeg njegovog djela, ”Peščanika” - i Kiš je takođe vidno upražnjavao borhesovski književni metod. Dakle, riječ je o čitavom jednom stvaralačkom kontinuitetu u koji se uklapa i ”Ime ruže” Umberta Eka, a prodire sve do prvog gotskog romana ”Otrantski zamak” Horasa Volpola, koji je otvorio nesagledivi proces u pisanju tzv. gotskih romana što su već u davno vrijeme preplavili Englesku i bili toliko popularni da su ih pisale i anonimne osobe. Čitaoci su naprosto gutali takva štiva kao duh i modu vremena, pa je pošast viteškog romana, uprkos ”Don Kihotu”, ipak nastavljena, ali u drugoj formi i u različitom nadahnuću. Daleko bi nas odvelo u književnu istoriju i dubinu vremena detektiranje kasnijeg razvoja i relevantnih književnih tačaka u vitalitetu gotskog romana koji, neosporno, ima svoje inspirativno mjesto u predromantičarskom književnom periodu, jer će upravo iz njega proisteći geteovsko-šlajermaherovsko-šelingovske teorije o Stvaraocu kao Demijurgu, o nekome ko je u dosluhu sa samim Bogom. E, sad, gdje bi se u tako rasprostranjenoj tradiciji jednog književnog metoda i opredjeljenja moglo tražiti mjesto Mustafe Novalića s njegovom zbirkom priča ”Pobratimstvo”? Svjesni smo toga da i u toku jednog metodološko-poetičkog usmjerenja - ako stvaralac uopšte želi da bude primijećen - izvjesno duhovno pregnuće mora imati samo svoj znak, ili insignaciju po kojoj će se razlikovati od drugih i uprkos opštem pripadništvu biti svoj i prepoznatljiv.

Kod Mustafe Novalića ima nekoliko takvih samo njemu svojstvenih odlika po kojima je vidljiv kreativni individualitet zavičajnosti (jezika), dakle lokalnih, ali i univerzalnih crta, bez kojih se imaginarna tvorevina ne može ni zamisliti.

U mnogim knjigama nadahnutim Borhesovim književnim vizijama, pojam Biblioteke je centralna kategorija. Riječ je o stjecištu umjetničko-naučnih, povijesnih i uopšte duhovnih spoznaja, gdje neizostavno dolaze radoznali jednačeći Biblioteku sa Svijetom. Biblioteka je i Grad, i ona je i usred noći Sunce. Ona je, takođe, prosvjetljivač prošlosti i mogućnost iznalaženja puta u Budućnost. Katkad je prikazana kao Lavirint iz kog samo posvećeni znaju izlaz, dok je za manje umne i dosjetljive bolje i da ne navraćaju u Biblioteku nego da slušaju riječi upućenih. Po samom izboru ovih kvalifikativa Biblioteka je i izvjesna religijska vertikala koja služi ljudima za razmicanje granica njihovog intelekta, pa je uvijek i pričin i java. Plodovi ovakvih saznanja što su ih gotovo redovno koristili borhesovci širom tadašnje Jugoslavije, donekle su u Novalićevim pripovijetkama iznevjereni. U ”Pobratimstvu” nema ni jednog čuvara dragocjenih spisa pohranjenih na jednom jedinom mjestu, nego je u pitanju u različitim životnim periodima sasvim slobodno konzumirana beletrističko-slikarska i muzikološka građa, kao i filozofska dostignuća kojima se nesebično divio. Nedostatak Biblioteke kao centruma jest naročito mjesto u ovim pripovijetkama i odstupanje od jednog gotovo pak šematiziranog vida traganja za enciklopedijskim činjenicama ili za datumima kojima se slijedi životopis junaka. Upravo zahvaljujući tome, Mustafa Novalić je došao do transcendiranja čitalačke pažnje koja bi razlikovala knjigu, sliku, melodiju, od zbiljskoga, hronološkoga, vremenitoga, i uspostavljala vertikalu u prostoru i protoku različitih mijena.

Novalić je tako došao u neobičnu situaciju, koja se za njega pokazala stvaralački plodotvornom - da Ahmet Šabo, junak Selimovićevog romana, najednom postaje autorov prijatelj, da taj isti Šabo u kafani razgovara sa svojim tvorcem Selimovićem, da se Hamlet rukuje sa autorom priče ”Hamletova ruka”, tj. samim Novalićem, i da na piščevom dlanu od vreline Hamletove ruke ostane vidljiv trag koga će autor smatrati posebno dragocjenim. Stoga nije nikakvo čudo da se tim jednačenjem maštovnog sa stvarnosnim Novalić omogućuje golem pros-tor za svakovrsne stvaralačke dimenzije, jer je ukinuta granica između sna i jave.

Umjetničke kreacije su u stalnoj aktivi i širenju pozitivnih energija - jer i jesu u pitanju, po Novaliću, besmrtna artistička djela. I, logično, ona djeluju svojom cjelovitošću na živa bića oko sebe. Interaktivno zračenje umjetnosti na stvarnost (ambijent koji okružuje pripovjedača) dovodi do preobraženja drugog, bivstvujućeg što teži da dokuči vječnost umjetnosti. Kao aluzija mogućnosti da se život približi neodgonetnutoj tajni u kojoj je pohranjena energija apsoluta, književnost je u stanju da prolaznost metamorfozira, da je čini više ljudskom (i približno božanskom), i da ostavlja simboličke tragove u autoreferentnim pričama ”o sebi”.

Novalić, reklo bi se, živi u svijetu Knjige, ali i u javi koja je inferiorna u odnosu na Knjigu. Stoga joj podliježe uz brojne korekture koje je fasciniranost umjetničkim fenomenom u stanju da izvrši. Književno, slikarsko-muzičko djelo, kao i analiza naučnih dostigmuća ne postoje po sebi i za sebe, nego aktivno sudjeluju u ”zbilji”, prožimajući ljude plemenitošću i ljepotom. Tako će u priči ”Moćne oči konja”, kojom se i otvara ”Pobratimstvo”, Mustafa Novalić načiniti dvostruku izmjenu pripovjedačke procedure, prenoseći svoju fascinaciju najljepšom životinjom konjem na opčinjenost čitave kasabe Berberovim umjetničkim proniknućem lijepog kopitara kao vladara animalnog svijeta.

Normalno je da sve ono što je u posmatraču takođe animalno dobije nove impulse u slikarskom opredmećenju tog prirodnog fenomena. Ali Novalićev pripovjedački novum sadržan je u tome da se o konju izatka storija i opsesija što će se proširiti u astralne sfere naseljene Berberovom usplamtjelom konjicom. Začudno je i književno svježe, kad Novalić na jednom mjestu u pripovijeci kaže: ”Moje raspoloženje prema njima (omrznutim sudijama, nap. N.R) potpuno se promijenilo kad sam primijetio da i njihove oči postaju slične očima konja.” U piščevoj sobi, gdje je bila slika Berberovog konja, događa se kinetičko čudo, kao u nekoj od ranih Gogoljevih priča (”Portret”, npr). A u navedenoj lektiri, kada je Novalić u tekstu stalno citira, nalazimo niz pisaca fantastičke proze kojima i on na sebi svojstven način pripada. No, iz priče u priču, u ”Pobratimstvu” Novalić potvrđuje opservaciju neprestanog poništavanja granice između umjetničkog i stvarnog i vodi produhovljen prijateljski dijalog između zbratimljenih stvaralaca, i njihovih fiktivnih junaka.

Tako je i moguće da su revnosni i brižni Andrićevi posjetioci (umjesto ljudi) upravo likovi iz njegovih knjiga. Stvarnost je da Ivo Andrić bješe očekivao posljednje časove u beogradskoj Vojnoj bolnici, o čemu govori Novalićeva pripovijetka ”Povratak Đerzeleza”, ali fantastičko je onaj momenat kad nakon Mirka Kovača, Danila Kiša i samog autora, Andrića posjećuju njemu najodaniji vlastiti likovi koji će nesebično dati krv da bi (stvara)očeva krvna slika bila obnovljena. Oni dolaze bez krzmanja da bi njihov tvorac produžio svoj ljudski vijek. Kažu: ”Svi mi koji smo došli imamo njegovu krvnu grupu. Sve je to jedno. Daćemo mi. Počnite od mene - reče starac s kaukom na glavi i zasuče široki rukav pokazujući široke vene. Lekar je pristao. Počinje davanje krvi.”

Neobično je da na posredan i prefinjen način Novalić vrši korekturu Andrićevog lika iz pripovijetke ”Put Alije Đerzeleza”. U Novalićevoj pripovijeci Đerzelez biva u potpunosti izmijenjen, i karakterno i fizički: ”Bio je visok, skladan, lep i snažan. Ispunio je sobu svojom junačkom figurom. Na njemu su blistale zlatne toke i njegova muška pojava ulivala je poštovanje. Katić je ustao iz kreveta zadivljen Đerzelezovim izgledom - Kakav čovek!” U daljem toku priče Đerzelez i mlada Katinka kažu da su oni njihovom Ivi prvi: ”A stigosmo među posljednjima. Daleko smo bili. Biće mu dobro, biće mu dobro - dubokim glasom prozbori Đerzelez.”

Stalni posjetioci oboljelog pisca su još i Latas, Lotika i fra Petar, Mustafa Madžar, Anika i Gospođica. A Andrić je ležao ”na bijeloj posteljini koja je mirisala na san”. Novalić je mišljenja da su junaci književnog djela od istog gena kao i njihov stvaralac i da su neuporedivo više nego što su stvaraočeva rođena djeca, jer ni ona ga ne bi posjećivala i bdjela nad njegovim životom kao protagonisti vlastitih maštarija.

Čini se da je najprimjereniji ključ za koliko-toliko uspješno razmicanje vela Novalićeve fantastike sadržan u priči ”Šagalov jarac”. To je, prema mom uvjerenju, i najprobranije njegovo djelo, čija se snaga u različitim rukavcima širi čitavom knjigom ”Pobratimstvo”. Kad se u ovoj priči kaže ”U Gradu sva su čuda moguća”, onda je narativna sloboda postala neograničena. A kad je tako, onda je pročišćavanje amalgama na relaciji zbiljsko - fiktivno potpuno nevažno i nepotrebno. Jer, jasno: zbiljsko je fiktivno, a fiktivno je zbiljsko. U spoznajnom i ambijentalnom smislu, i u razmjerama bosanske kasabe, piščeva kuća i kuća njegovog prijatelja Asima su jedna do druge, ali granice nema. U tom komšijskom (duhovnom) suodnosu Asimova i piščeva kuća su jedna kuća. Nikakvih ograda, ni zabrana: nema. Iz takve Novalićeve opservacije, u mikrosvijetu, iznikla je zgrada njegove umjetničke vizije. Naime: Sve je Jedno, i Jedno je Sve.

”To mi je kasnije u životu pomoglo: u godinama saznavanja bez problema sam spajao na prvi pogled nespojiva znanja i iskustva, što mi je priređivalo raskošne radosti učenja i shvatanja.” Takvo saznanje nije bilo bez sudara sa ljudima koji su živjeli od granica među svjetovima i sasvim drukčijih životnih poimanja. Novalić u priči o Šagalovom jarcu, čija reprodukcija u kasabi izaziva opštu fascinaciju, počinje naglašavati ono što je vidan znak njegove ukupne fantastike, a to je potcrtavanje iscjeliteljske misije umjetničkog djela. Presenećen ljepotom i sugestivnošću naslikanog Šagalovog jarca nijemi dječak Ramiz je iznenada progovorio upitavši: ”Zašto je naslikao ovog jarca?” Sasvim tečno je nastavio govoriti, jer je sve riječi znao i kao da je samo bio lijen da ih upotrebljava sve dok prizor jarca u njemu nije izazvao praznik boja i života, koji je uslovio nezadrživu radost što je morala biti izražena.

Tako će Mustafa Novalić kroz priču o Šagalovom jarcu u utvrđivanju prepleta fantastičkog i stvarnog, pružiti samosvojnu sliku bosanske kasabe, impulsivno nalik onoj u djelima bosanskih pripovjedača između dva svjetska rata (Kikić, Dizdarević). A posebno će se Novalić pridružiti slikarima ovog u sebi zatvorenog fenomena na način Nedžada Ibrišimovića, Irfana Horozovića, Riste Trifkovića, Džemaludina Alića - da navedemo samo najizrazitije predstavnike - dodavši tom novom doživljaju bosanske kasabe upravo ono što je svojstveno njegovoj prozi u cjelini -prodor fascinacije umjetničkim djelom i u najzabitije bosanske naseobine (ovo bi moglo biti veoma podsticajno istraživanje gdje bi djelo Mustafe Novalića imalo naročito mjesto).

Svakako, znamo da je nemoguće iscrpiti interpretaciju strukture i saznanja koje jedna umjetnička tvorba sadrži u sebi, pa zato ovaj pokušaj tumačenja smatramo jednim u nizu onih koje porađa vrijeme. No, vjerujemo da će u kontekstu izučavanja fantastičke proze kao i na širem literarnom fonu potencijali Mustafe Novalića zauzeti svoje pravo mjesto.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]