IGRO-NANIJA
Jebem
ti, sad ću da vam pokažem đavola, siktao je Pavel, kada je vidio posljednjeg
starca kako odlazi s kućnog praga preko puta dokraja očajnog nad svojom
muškošću, dokraja potonulog u mlohavost svoga uda, jebemti, sad ću da vam
pokažem, govorio je, kada je nevidljiv šmugnuo među prozirne kugle i zrcala,
koja su punila prostor, potpuno siguran u svoj uspjeh, iako mu je tijelo
zbog bolesti već šestu godinu venulo na postelji i nije izdahnulo u konačnom
raspadanju samo zbog njemu nepoznate začaranosti u vječno i nepromjenljivo
trajanje, i mada mu se sjećanje na posljednju žensku, koju je na pasje uzeo
za gostionom u nekom pristaništu, već odavno stopilo u sjećanju, već odavno
stopilo u magli, potpuno siguran u svoju muškost potonuo među odbljeske,
zračne balone i sapuničave mjehuriće u zraku, sunuo preko puta kroz zid
u sobu, gdje je ležalo njegovo tijelo, već sasvim natopljeno flekama i modricama,
dišući samo zbog jutarnjih, popodnevnih, večernjih i noćnih molitava njegove
žene Marije, baš tako je objašnjavala njegovo stanje ona, kada je ulazila
svaki dan tačno oko jedan kroz gust smrad u sobu, prilazila postelji s Pavelovim
tijelom, s uzdisajem sjedala pored uzglavlja između imena svetaca i činila
svakodnevni ritual ulijevanja bućkuriša u njegovo obamrlo grlo, međutim
dok se on s dosadom lovio sa svojim slikama pod stropom, trzao po smradu
i slušao njene uzdahe i razmišljanja, da tako i tako nikada nije bio za
neku upotrebu, kurac, siktala je, pored tebe bih ostala vječna djevica
i Bog zna, da se to ne dogodi, ja, Đavo je na tebe zaboravio, a Bog te
neće sebi, zato si, pak, takav, kurac, i sebi i meni si prevršio, još uvijek
je bijesno siktala, kada je sjedila pored peći u kuhinji i opet se prihvatala
trljanja Pavletove obamrlosti u moru vremena uz nju u postelji, koju je
najprije razlagala s naklonošću, u kojoj je bolje, da čovjek ćuti, na to
su je žene u selu i usamljenost ubijedili, da su uzrok tome kurve, koje
je Pavel lovio po pristaništima, i mada u kurve nije vjerovala ni tada ni
sada, jer po njenom
u Pavelu ni bilo muškosti niti za malo pasije mudo, svejedno su bile dovoljan
izgovor, pa je sama sebi pomogla, dovukla sebi prvog susjeda i s njim svih
preostalih pet, tako da njihove žene ništa nisu saznale o
tome i da Pavel o tome ništa nije saznao, koji je jedini napustio selo i
tražio hljeba u svijet, na nekoj plovećoj čeličnoj grdosiji, objašnjavao
je Pavel Mariji, kada su sjedili uz peć, na čeličnoj grdosiji, koja pliva
po vodi i koja je veća od šume iza sela, govorio je mirno, mada Pavelu kurvanje
ženino već tada nije bila tajna i bilo mu je svejedno, pa je konačno odahnuo
nad svim tim one jesenje kišne srijede, kada mu se neki đavo zabio u tijelo
i pribio ga uz postelju, kada je preležao začuđeno se našavši među odbljescima,
zračnim balonima i sapunastim mjehurićima u zraku, kada se ispod stropa
prvi put zagledao u svoje tijelo i Mariju, koja je baš benasto hodala oko
postelje i zaklinjala se Bogu, da nikada više neće griješiti, samo neka
joj vrati muža, a kada je prošlo mjesec dana i snene bludnje se nisu završile,
ponovo se predala, krivicu svalila na Pavela, jer tako i tako nikada nije
bio za neku korist, Pavel je na drugoj strani odahnuo s olakšanjem, šetao
se po selu, bludio između kuća i tako saznao sve, šta se događalo za vrijeme
njegove plovidbe po svijetu, mada, istini za volju, ništa se nije događalo,
jer se ništa i nije moglo dogoditi u tome začaranom seocetu, zaboravljenom
od Đavola i Boga, gdje su ljudi skoro zaboravili na umiranje, ili je umiranje
zaboravilo na njih, gdje ustvari svi čekaju osuđeni na stanje, koje nije
primjereno ni za ovaj ni onaj svijet, i takođe, kada su se rijetke kapi
začuđenosti, tako se činilo, samo jednom u stoljeću slile preko obamrlog
sela, napeto negdje između dana i noći, zabluđeno u trajanju, koje se izopačilo
i smirivalo između slamnatih streha i gubavih lica, recimo ujutro, kada
ih je umjesto gnjilog smrada probudio topli dah, sladak miris borovnice,
otkrivao je prvi, vonj malina i jagoda, drugo, vonj na ženske, pomišljao
na treći i nemirno gazio blatnjavim putem između kuća, njegova žena sa suzama
radosti okrenula se prema nebu i zavikala, sjetio se nas, Bog se sjetio
nas, govorila je i u ime svih ostalih, uvjerile su čak muškarce, da dolazi
smrt i iznenada su svi osjetili isto, da će to ustvari biti spasonosna smrt,
ja, još iste večeri su se uz vino sjedinili u tome i olakšavajuće predali
čekanju, iako se čekanje sve više obraćalo u sebe i već nedjelju dana poslije
toga, čekali zbog čekanja i sve tako do sljedećeg čuđenja, za kog nije niko
znao, koje se nakon prvog razlilo po selu, jer se jednog lijepog dana pojavio
život u obliku žene, mlade žene, koja se šulja po selu, da je susjed vidio
mladu žensku, govorile su starice i krstile se, muškarci su hrabro otisli
do Pavelove kuće, rekli Mariji novost, koja ih je pustila unutra i sakrila
iza prozora, da su s blatnjavog puta lagano prilazili zamišljenoj ženi i
gle, zaista je bila tamo, ljepša od slike mladenke, koju je Pavelov susjed
našao na šumskom putu i za koju je do tada važilo, da je na njoj naslikana
mladost samo svojeglava ispraznost slikara, bila je ljepša od bilo čega
i takođe se tada još istu noć svih devet staraca zahvaljivalo Bogu, da
su svojoj dobroti nije zaboravio na njih, samo da je tada to bio za muške
znak života, koji će se, govorili su, konačno rasplinuti po selu, za ženice
pak znak smrti, koja će konačno obgrliti njihova umorna tijela, Pavel je
proklinjao nad njihovim glavama, stoka, koji Bog, ludaci, i bludio je dalje,
iako je znao da je u pravu, da će se život u selu samo promijeniti, odmah
je previdio mnoštvo nevidljivih smrti, visećih nad selom, koje su sve više
bile očite takođe ostalim muškarcima u selu, kada su mirno skitali po kolibama
i u predvečerje divlje tražili razloge za prolaz kroz smrad iz šume, samo
da bi nekako otišli do kuće, kroz prozor opažali mlado runo, dvoumeći nagađali
o svojoj muškosti i veselo čavrljali s Pavelom, koji je visio tačno iznad
njihovih glava, zabavljao se iznad njihovih mlohavosti, sad znamo, do kurca,
Marija, stara jadnica, bi bez nas bila stara djevica, odvratna Bogu i Đavolu,
do kurca pak Pavel, tu nije bilo ništa, o bilo, bilo, režao je drugi, samo
da je prezasićavao krave i pse, o prazniku pak mornare, režao je treći i
potiho se čudio vremenu, koji je napunio ambis uspomena pri posljednjem
dodiru s ženskom, od kada je minulo? kada se dogodilo? i samo je bilo pitanje
vremena, kada će javno raspredati više o sebi nego ostalima, da su još uvijek
u snazi, Đavo neka me uzme, ako ne, odmah neka me odnese, već sljedeće noći
je bio najglasniji starac iz gornjeg kraja sela, koji se takođe prvi okuražio,
zakoračio u šumu i poslije dobar sat vremena se uz nesnosni muk vratio
iz kuće mlade ženske pogibeljan od svoje mlohavosti, kurac, priznao je ostalima,
jer su tako i tako sve vidjeli sa prozora, ništa, kraj je s mnom, vrijeme
da se pokupim sa ovog svijeta,
i sa istom rečenicom su odlazili ostali starci u trulu noć prema usnulim
starkama i tada se Pavel stresao između vazdušnih balona i ogledala te zakleo,
pokazaću vam dođavola, sad ću da vam pokažem đavola u bijegu i šmugnuo kroz
zid do svog tijela baš u trenutku, kad mu je Marija sipala prvu kašiku rijetke
kaše u pomodrela usta i uporedo zabrundala, Bože moj, Pavel, niti si tu,
ni tamo, neka ti oprosti Bog, i kroz zrcala se zagledao u svoju lobanju
i začuđen zastao nad slikama sjećanja, koje su se porađale iz ništavnog
lobanjskog svoda, posmatrao je njihovo miješanje i preobraćanje, u potpunom
kaosu, obnijemilo je zurio mimo Mariju u sliku ogromne površine mora u lobanji,
koja se ispučila u sliku ispale ženske stražnjice a ona u konjsku glavu,
koja se rašopila u razbijenu flašu na krovu lađe i ona u krvavu nogu, u
smrad iz šume i dalje kroz lisnato drveće u lice nepoznate starice, začuđeno
je zurio u lobanju i zakleo se, da sa tim Đavolom nema više nikakve veze,
da ga se taj bludničar više ne tiče, mada se pri mislima slio na prosuta
lica staraca, kojima će pokazati, ko je on, skliznuo i ušao u tijelo, stupio
u bludnost lobanje, koja ga je snažno usrknula i razbila u moždanim alejama,
plivao je kroz bludne privide, snova i uspomena, dok nije preplivao na
površinu i otvorio oči baš u trenutku, kada je Marija podizala posljednji
gutljaj kaše prema pomodrelim ustima, tako da je sve skupa ispustila na
tlo i okamenila se, Pavel se u trenutku zaboravio i bez pozdrava grunuo
nekud, kao, da sada više nije vrijeme za kašu, neka se zahvali svecima
uz razne brbljarije, neka se sada sabere i posluša ga, podigao je trule
udove, koji su se u toku šest godina zalijepili za strunjače i oprezno sklapao
zaključke, za trenutak umukao i sačekao uz obamrlu ženu, da se oporavi,
jer se njena nepomičnost širila u bezličnu beskonačnost, mirno je govorio,
da će ujutro oko šest potpuno umrijeti, zato neka se još jednom podigne
na noge i pripremi za sve što je potrebno, ali se Marija konačno drznula,
jer je negdje pročitala, da ljudi umiru tada, kada žele a ne onda, kada
moraju, zato je zbunjena i između imena božijih svetaca otišla u susjednu
sobu i rastaložila se u dugoj molitvi bez glave i repa, on je pak otišao
u kuhinju i poslije punih šest godina se najeo i napio, popio zgrušano mlijeko,
koje je dobila na molbu od oca, pa se čitavu noć između Marijinih prizivanja
svetaca i zahvale Bogu posvećivao
dotrajalom tijelu, samo trenutak poslije toga je iz iste dotrajalosti iznikao
novi dan, prva svjetlost i još kržljava Pavelova odlučnost, da je to njegov
posljednji dan, siktao je koračajući, dok je tako rano odlazio preko puta
ženskoj, da bi izmakao bijednim pitanjima staraca i predao se tišini, a
samo trenutak kasnije Marija se dala u selo i svakome posebno i svima zajedno
govorila o Pavelovom podizanju s postelje i proricanju, da će danas oko
šest, kada se spusti mrak, umrijeti, što je starce najprije oblilo tihom
začuđenošću i odmah potom zgroženošću, kao, da im se sve muti, na kraju
su u tihoj nadi đavo zna zbog čega upregli dotrajale kosti i otišli do njene
kuće, mada Pavela dabome više nije bilo tamo, jer se nalazio na drugoj strani
blatnjavog puta kod one ženske, zatvorenih očiju, kod ženske, koja mu je
na sva pitanja odgovarala samo kretenskim osmijehom, kolutanjem odsutnih
očiju i nekontrolisanim trzajima usana, sjedio je i kleo sudbinu, jer je
baš njih začarala u prokletstvo vječnosti, zaista je dokraja prokleo život,
skinuo je žensku i vrištao kroz gluve zidove, sada znam i sad ću da vam
pokažem, kurčevi đavoli, s kricima se u njemu počela dizati muškost, Bog
mi je svjedok, da ću ja, samo dođi, dođi, moja ljubljena, svinjice odvratna,
skrivena i podmukla, pokaži se, da te neko poslije dugo vremena pošteno
pojebe, govorio je u nagonu kipuće snage, koja se talasala među nogama sa
zamasima oceana i kezio se uplašenim licima staraca, koji su stupili pred
kućom, pokazaću ja vama, kurci, prijetio je kroz spuštenu noć mada je bilo
tek pet časova i svjetlost nad selom još nije dopuštala pogled u mrak kolibe,
gdje je snaga u tijelu kipila u nesnosnom bolu i mlada se luđakinja još
uvijek odsutno trzala, čekao je i tačno u šest se svim bijesom i pred zaprepašćenim
pogledima na prozorima zario u nju, dok je ženskoj uzeo dah, zatim se preko
lica razlila božanska svjetlost spoznanja, sve svjetlije i užareno ga je
upijala i on je orao po njoj između uzdaha, koji su joj istjerali ludost
iz duše i lica, orao je i sve više se rastapao na mladom tijelu, rastapao
se po porama i ponirao u nju, zapjenio se u bijelu pjenu, koja ga je u trenutku
podigla u sumračnom prostoru i ispljunula na toploj postelji, po kojoj je
svom preostalom snagom divljao, na smrdljive fleke iz kanala zaudarao, slijepio
se s njima, topio se i rastopio, izgubio, bar na pogled, koji je njegova
starost konačno
pustila u aleji nevidljivoga i koja se zaprepašćenim pogledima staraca pored
postelje prikazala kao čudo, čudo nad čudima, Bože! uzdahnuli su, dok su
se saginjali nad njegovim mrtvim tijelom na luđakinji, i bez riječi se čudili
njegovoj još tvrdoj i ogromnoj muškosti, otvoreno se čudili, da li smrt
ipak nije izmišljotina njihovih bludnih glava.
