Diwan special issue

| Diwan 9 - 10|

Ferid Muhić

VEZIVANJE NAJMILIJEG

Ispričaću ti jednu istinitu priču.

Od kada pamtim, sanjam da letim. Moj prvi zapamćeni doživljaj, jeste doživljaj letenja. Prvi prizor ovoga svijeta, slika kojom mi se sve ono izvan mene prikazalo, bio je pogled s visoka; ono što vidim jesu krune visokih borova, izniklih nad nekom strmoglavom liticom. Tamo daleko, dolje, na jednoj blagoj kosi, pomalja se sitna, a oštro ocrtana, suncem osvijetljena, kuća. Onaj koji to vidi, dok leti, to sam ja! I jasno znam da treba da sletim, i da se spustim upravo u tu kuću. Ali sebe, ne vidim. Ja kao da i nisam ništa drugo neko upravo ta sama svijest što leti. Neko središte u kojem se fokusira svijet, toliko koordinirano i simultano, da ni danas ne mogu razlučiti šta je bilo prvo: da li se otkrivanjem divljih i čudesnih predjela dolje, istovremeno stvarala i proširivala moja svijest, ili se kroz procese u svijesti istovremeno sazdavao, upravo nastajao čitav taj svijet planina, šuma, rijeka, livada. I plaveti! Beskrajne, duboke plaveti iz koje, kao da su istovremeno nastajali i predjeli i njihovo otkrivanje vidu.

Možda je zaista tako i bilo. Da smo ni iz čega osim iz te plaveti, te bezmjerne, duboke modrine, nastajali i ja, i ono što sam, kroz gledanje otkrivao, ono što je, iz mene, kroz moj vid nastajalo!

Ti letovi su postali toliko redovni i uvijek bili tako uvjerljivi, da sam u trećoj godini pokušao nacrtati svojoj majci kako naša kućica izgleda s neba, iznad vertikalnog otkosa provalije, okićene ogromnim stoljetnim borovima, najmanje kilometer dalje i nekoliko stotina metara iznad. Ubjeđivala me je da ja to ne mogu nikako znati jer nikada nisam bio tamo. Na kraju sam je razumio: letenje je osamljen čin koji se ne može podijeliti s drugim. Kao rađanje. I kao smrt, na primjer.

Visoke planine obrasle gustim šumama visokih stabala, dio su mog najranijeg djetinjstva. U gradiću O. utonulom među takve planine i uronjenom u takve šume, utvrdio sam neopozivo da ja usitinu letim. Ne u snu. Na javi.

Tog ljeta teško sam se razbolio. Jedva da sam bio napunio pet godina. Gorio sam u visokoj temperature cijelu nedjelju. Nije bilo lijekova. Samo oblozi od rakije i crvenog luka. Moju postelju već su bili obišli jedini liječnik, tri bolničarke i svi koji su nešto znali, ili mislili da znaju o bolestima i liječenju, nego i mjesni hodža, pravoslavni pop i katolički svećenik, jer je O, iako mali gradić imao, a i danas ima, i džamiju, i pravoslavnu, i katoličku crkvu. Uz vrućicu, neprestano su nastupali periodi, isključivo noću, u kojima sam ja imao svoje vizije letenja.

Jedne noći, vrućica naglo popusti. Sasvim priseban, uočih da s lakoćom uspjevam da se podignem iznad postelje i da lebdim u sobi. Otvorih prozor, ne spuštajući se na pod, i jednostavno, izletih. Pravo u zvjezdanu ljetnu noć, prema onim tamnim oštrim siluetama visokih borova. Prenuh se, u jednom trenutku. Šta će biti kad me majka ne zatekne u postelji!? Brzim letom se vratih i hitro se uvukoh u postelju, presrećan! Jedva sam dočekao sljedeću noć. I opet, isto: lako, sasvim prirodno, toliko da se nisam ni čudio, letio sam nad usnulim gradićem. Vraćao sam se u bolesnički krevetić, prepun slika predjela i gradova u kojeću, kada odrastem i kada više niko ne bude provjeravao jesam li u svom krevetu, jednom da odletim.

Nikome nisam ništa kazivao. Već sam se uvjerio da mi to niko neće povjerovati. Ali, mene samog izjedala je neizvjesnost. Letim li ja to uistinu, ili ipak, uprkos apsolutne uvjerljivosti doživljaja, svoj let samo sanjam!? Preko dana sam još izgarao u teškoj vrućici, tako da nisam imao snage da pokušam učiniti nešto čime bi rastjerao pramenje sumnje. Pred veče, kada je temepratura rasla, prije nego bih u bunilu zaspao, pokušavao sam da se koncentrišem. Da upamtim tačan raspored nekih predmeta, na ormarima, izvan mog dohvata, onako kako su stajali u svijetu u kojem nisam mogao da letim. U kojem niko nije letio. Niti je htio povjerovati da iko može letjeti. U toku letećih seansi, te sam predmete lako hvatao i razmještao po sobi. Izjutra, zaista ih nisam viđao tamo gdje su bili u svijetu budnih i neletećih ljudi, Uvijek su bili tamo gdje sam ih ja, letač koji sanja, snivač koji leti, ostavljao. Majka se nije mogla načuditi kako to da nalazi stvari na mjestima gdje ih sasvim sigurno, sama nije ostavila.

Bio je to već nekakav dokaz za mene. Ipak, ne dovoljno ubjedljiv, ne onaj u koji se nije moglo posumnjati. Dokaz koji će učiniti da znam! Da doznam ono u šta sam dotle samo vjerovao. Namjesto da samo vjerujem u ono što znam.

U to vrijeme, imao sam jedan prelijep crveno-plavi džemperčić. Majka mi ga je plela dok ležah na samrti, očišćen od grijehova molitvama službenika sve tri vjere prisutne u O, da bi umolila Boga i sudbinu za moj život do zime. Eto i džemper lijep i topao, već mi je isplela. Zatrebaće. Preživjeću.

I ozdravih. I dobih na poklon taj prekrasni džemper. Već sam cijelu nedelju bio na nogama. Danju. Noću sam radosno letio. činio sam to svake noći. Lako, bez napora. No bez odmora, jer se u letu nisam nimalo zamarao. Sada sam već i vjerovao i znao da uistinu mogu da letim. Ali, još ne istovremeno. Naime, danju sam vjerovao da letim. Noću sam to znao. Htjeo sam spojiti znanje i vjerovanje. Morao sam postići onu sigurnost u kojoj ću danju i noću znati i vjerovati. Da pomirim dan i noć, da se za prevlast nadamnom prestanu boriti. Dan da ne potkopa ono što noć sazida. Da se ne dijele i ne izdvajaju od mene. Mene da ne dijele i ne rastavljaju. Mene od mene da ne dijele, meni meni da ne suprotstavljaju.

Jedne noći, nađoh rješenje.

U zagrljaj uzeh svoj najmiliji džemperčić. Vrijeme je letenja. Ja treperim od uzbuđenja što ću, već ujutro, sasvim sigurno znati najveću istinu svog života. Otvaram prozor i letim u istu onakvu zvjezdanu ljetnju noć, kakva je bila ona prva na početku već preležane bolesti. Znam da letim tačno prema onom mjestu sa kog mi se prvi put ukazao i svijet i ja sebi u tom svijetu. Ona pozicija sa koje sam ugledao kućicu, duboko, duboko dolje na blagoj kosi, u kojoj, kažu i da sam se rodio, već je sasvim blizu. Evo me, lebdim, blago kružim iznad ruba bezdani, nad divljom stijenom sunovraćenom u ambis. Odnekud, iz provalije, a kao niotkud, toliko da ni pogled ne doseže, huči rijeka K. Pažljivo biram najveći bor. Nalik na dorski stub isklesan za hram titana, moćno stablo se diže tridesetak metara iz ljutog kamena, toliko blizu bridu da mu je silno korijenje djelomice probilo kroz granit i kao klupko mrkih zmija visi stotinama metar iznad daleke usnule doline. Tek kasnije počinje se stablo granati. Ja letim prema kruni prašumskog diva i tu pažljivo biram tanku a čvrstu granu, koja se njihala na povjetarcu. Još mi je sačuvan osjećaj dodira tamnih, tvrdih borovih iglica, koje su me bockale dok sam za vitu granu vezivao svoj najmiliji džemper.

Kada sam ujutro rekao gdje sam noćas vezao džemper, naravno da mi niko nije povjerovao. Tek kada ga nigdje u kući nisu mogli pronaći, majka i susjedi počeli su da me zapitkuju ozbiljnije gdje sam sakrio džemper. Jedan stari lovac, s namjerom da me uvjeri u besmislenost moje priče, uperio je svoj trofejni dvogled prema visokoj litici u daljini i zaista ugledao nešto crvenkasto-plavkasto kako se njiše u samoj vršici najvećeg bora, potpuno nedostupnog drvosječama. Pola gradića uputilo se blažim usponom do mjesta relativno blizu samog vrha. Najvještiji i najsmjeliji mladići nisu mogli, uprkos svih napora, da stignu ni do onog zmijolikog spleta korijenja. Ipak, prišli su dovoljno blizu da se zakunu kako su jasno vidjeli da džemperčić nije slučajno zakačen, nego čvrsto vezan rukavima za sami kraj grane. Do tamo, rekli su, ni vjeverica ili kuna ne bi smjele doći!

Šta se desilo kasnije?

Džemper je ostao vezan za najvišu i najtanju granu navišeg bora nedostupnog svima osim onima koji mogu da lete.

Mi smo se odselili iz O.

Ja sam prestao da sumnjam.

A sposobnost letenja, pitate!?

Izgubio sam je poslije tog slučaja. Ili naprotiv, sačuvao je za sva vremena.

Ja sada ovako razmišljam. Mogao sam da biram: ili da produžim da letim noću, ne tražeći dokaze danju. Jer noć je od pepela sagorjelog dana sačinjena i a dan, opet, rastjera i poništi sve tragove noći. Ali kako bih onda ikada znao da je istina, da se zbilo, makar samo jednom!? Kako bez tog dokaza, bez koga bi mi ostalo samo da vjerujem, i nikada da ne doznam!? Mirno, ali mirno je nemoguće ući u sve ono buduće, što je trebalo postati i biti, što se moralo proći i nadrasti!

Pa i ako sam dar letenja izgubio zato što sam odao tajnu letenja, zar sam čin odavanja, utvrđivanja te tajne, kojim sam neopozivo doznao, nije važniji, zar ne vrijedi beskrajno više, nego cijeli život dvoumljenja i sumnje!?

Možemo letjeti. To sada znam savršeno sigurno. Tamo, u onim istim planinama, kada podignu oči prema nebu, ovčari, planinari, namjernici vide taj isti crveno-plavi džemperčić, na najvišoj i najtanjoj grani onog istog orijaškog bora, potpuno nepristupačnom svima koji ne lete. Tamo ga je, prije pola vijeka, čvrsto vezalo i zauvijek ostavilo jedno petogodišnje dijete, na jednom od svojih nezaboravnih letova.

Ne dvoumite se. Letite i ostavljajte dokaze da ste letjeli. Po svuda oko nas, i kroz prostor i kroz vrijeme, vijore se džemperčići onih koji nisu sumnjali u moć letenja niti su se plašili da žrtvuju tu sposobnost za jedan jedini dokaz!

Niko ne može da odveže i sa neba skine ono što ste vi jednom tamo vezali, dok ste letjeli! što ste ostavili kao međnik kojim ste spojili razdijeljene svjetove vjere i znanja, zanosa i razuma, apatije i ekstaze, poništavajući tako njihovu granicu!

Život i nije ništa drugo nego ovladavanje umjetnošću da ostavite svoj znak tamo odakle ga niko više neće moći ukloniti. Broj takvih podviga, njegova je jedina mjera.

Pitate li se nekada: ”Jesam li bio!?” ne obzirite se nazad, ni napred, lijevo ni desno. Podignite oči gore, ka visinama. Tamo su vaša najbolja djela. Da posvjedoče da ste maker jednom, mogli, htjeli, smjeli!

Sve drugo se pojavljuje i iščezava, dolazi i odlazi: slava, moć, snaga, mladost, bogatstvo, zdravlje.

Samo znake letenja niko i nikada ne može da ukloni, da sakrije, da porekne: te očigledne dokaze da smo zaista, bili!

P.S. Na pitanje: ”Zašto si morao vezati baš tvoj namiliji džemper?” ono petogodišnje dijete je odgovorilo, mnogo godina kasnije. Da ga nisam vezao, do sada bi stotinu puta propao, raspao se, a ja bih hiljadu puta posumnjao da je ikada tamo i bio vezan. Najmilije vežemo tamo gdje će biti zauvijek sačuvano. U svojim najboljim momentima, mi smo oni koji vezuju ono što im najmilije na najvišu tačku do koje mogu da dolete. Mi poslije hodamo zemljom, ti naši znaci blistaju na nebu. Mi minemo, oni ostanu. Upravo zato se od najmilijeg treba razdijeliti na vrijeme. Prije no što i u njega uđe hrđa koja u prah pretvori ono ostalo.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]