Diwan special issue

| Diwan 9 - 10|

Boris A. Novak

PJESMA

Pjesma nije svijet: čist je svitak,
rođenje jezika i jezik rođenja u muku materice,
samo slutnja s obzora u zoru.

Pjesma nije svjetlost: volja do svjetlosti je,
ne svjetlo, već u sjenci skriven ključ svjetla.
Pjesma nije žena: nijema je želja, jezgro grli riječi.

Pjesma nije muzika: samo čisti glas je, snježeći
sa sivog neba sluha u ni iz čega iznikao tren,
uspomena značenja na svoje glasno djetinjstvo.

Pjesma nije ogledalo: čarobno zrcalo je.
Pjesma nije pismo: ne pišem je ja, već jezik,
i ne tebi, već svemu u sebi, o nenaslovljen plijen.

I pjesma nije pjesma: sjećanje polja je, polje sjećanja
i sjećanje puti: pjesma je, kao da nije: pijesak: o sjeme
neizrecivog, bez klijajuće tačke u papirnoj njivi ničeg.

* * *

Bijeli vjetar izbriše prostor u čistu bjelinu, u bijeli mir
Bijeli i kratki su dani, bijele i duge su noći: vrijeme se rasprši
(Pišem, da bih izgazio put kroz taj zimski, bijeli, prazni papir)
a uzalud: bijele su riječi, te lijepe riječi bez tragova…
Ta bjelina, koja malaksava sve tragove... to je vrijeme, koje snježi u nas
Taj snijeg, koji zasipa sve staze... smrt je koja živi u nama,
A ispod ledene zimske kore smrtonosna rijeka nosi vrijeme:
nova proljeća i ljeta za nama... i čitavu vječnost bez nas...

(Let vremena, Zima IV)

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]