| Diwan 9 - 10|
ALTAMIRA
bio
sam posljednji koji sam čuo
disanje svoga sina
kad sam na prstima
u rani večernji čas
kad se mrak jedva prišuljao na zemlju
i kao teška meka guba ga ugušio
stupio
u tamu njegove sobe
stupio k njegovoj niskoj postelji
prisluhnuo
teškom kratkom disanju
malih oboljelih pluća
bio
sam posljednji koji sam čuo
svojeglavost veselja
potpunu nesvjesnost
kojoj je sve otvoreno
koja sve osvaja
koja je moju mladost posvetila
nikada
više nikad poslije
niko više nije slušao dah čovjekovog sina
tu
i sad
ujutro i poslije
ništa više ne diše
ništa više ne zna
sve samo teče kako bi moralo teći
©Copyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com