ĆELAVA ULICA (odlomak)

U to vrijeme za mene su svijet predstavljale četiri ulice koje su se ukrštale i gradile kvadrat. Šta god bi zašlo u taj kvadrat gusto zbijenih zgrada, smatrali smo za svoje. Kuće su tu podsjećale na zube, a mi na karijes.

U takvim razmišljanjima zatekla me zima. Gled’o sam kroz prozor i očajav’o. U svemu sam vidio razlog da budem tužan i mali. Visinom sam dostig’o oca, pa je postalo nezamislivo da ga se bojim. Kad nas niko ne bi gled’o, sjeo bih mu u krilo, a on se oduševljav’o što sam toliki. Pipao mi je mišiće i zabrinuto klatio glavom. Bio sam previše razvijen za nekog ko je zamišljan k’o budući advokat.

”Šta bi da budeš?” sanjalački je pit’o.

”Ništa.”

Kako ništa?

Onda vatrogasac.

Vatrogasac?

Da.

Zamišlj’o sam kako ljudima pomažem dok gori vatra. Mene je oduševljavala i usijana ringla, a kamo li plamen koji huči, i svakog trena oblikom podsjeća na nešto drugo. Volio sam kad nešto prži, peče, i iskušava te da mu priđeš. Neke sam u mislima spasio, a neke pustio da izgore i nahrane plamen. S prozora su skakale žene i veličanstveno vijorile gorućim kosama. Dozivale su mene, kome se pomaganje pretvorilo u maniju. Boj’o sam se da će ponestati onih kojima treba moja pomoć.

”Vatrogasac il’ ništa”, rekoh i poljubih ga u zalizak. Volio sam na ocu sve, pa i to što ćelavi i propada. Bio je od one vrste bivših ljepotana koji nisu znali da su lijepi. Ljepota je postala opasna po žene, jer je otac nije pretvorio u breme i kostim za pokazivanje. Dramatično se odvojila od onog koji je veže za sebe i odlebdila pod oblake. Žene koje je otac razočar’o, krivce su nalazile u sebi, ne u njemu toliko lijepom. Ponekad sam mislio da se otac vez’o za mene i majku da ga ne bi nestalo.

Već tada sam naslućiv’o da je i želja da budeš ništa, neki cilj. Nisam čuo za nirvanu, al’ sam naslutio prečicu do nje. Mjesto da se životu postavim k’o prepreka, ja sam se stap’o s njim. Prisvaj’o sam svaki njegov djelić u zamjenu za onaj jedan svoj. Bio sam sve i ništa. Što je najvažnije bio sam i nečije dijete.

Nisam bio baš skroz ništavan, čim sam znao kako se zovem i šta mi se sviđa. To što sam zgodan, nije mi se ubrajalo u zasluge, već u hir prirode. Čudilo me kako neki mogu da mi zavide što sam takav. Postoj’o je neki čika Mirko koji me stalno gled’o. Čika Mirko je bio vajar. Uživ’o je u pogledu na svakog ko je mlad. Pit’o se zašto se mladi stalno ne smiju.

A onda je Luku zadesio nož - i to u srce. Uzdrmali smo se k’o da nas je sve prob’o. Otišli smo na sahranu. Bili smo čisti, tužni, i nevjerovatno iznenađeni što jedan među nama fali. Niko nije bio svjestan da Luke nema, osim popa i Lukine majke. Sklopljene oči nisu bile dovoljne da ga smatram mrtvim.

Bilo je hladno i pop je pjevušio kroz nos. Iz usta mu se pušilo k’o iz samovara. Lukina majka je vrištala i pesnicama se tukla u grudi. Htjela je za Lukom skočiti u grob. Udarala je u kovčeg i grebala ga. TUP, TUP, greb, greb. Po zvuku se znalo da je iznutra pun. Očima je sijevala na one što će dalje da žive. Jasno se osjećalo kako umjesto sina zamišlja u grobu nekog od nas. Ja sam poslije Luke bio najkrupniji, pa su se Lale, Jone, Zone, Ćiva i Gane nagurali iza mene. Između mene i Lukine majke nije bilo ničeg osim rake i kovčega. Sreća što pogled ne ubija.

Lukin očuh je iz džepa izvadio ogromnu maramicu na kocke i istres’o nos. Svako je Luku žalio kako može: majka plačući, očuh slineći, a mi smo stajali i čekali da Luku zatrpaju zemljom.

Čika Mirko se ponudio da Luku izvaja u prirodnoj veličini, za džabe. Svi smo bili jaki, al’ je Luka u tome otiš’o najdalje. Dok smo mi pušili i pljuckali, praveći po trotoaru hijeroglife od sline, Luka je odmah tu, pored naših nogu, radio sklekove. Kod kuće, u dvorištu, im’o je jednu stijenu koju je dizao, spuštao i selio s mjesta na mjesto. Čak je i drvo u dvorištu iskoristio u cilju nabijanja snage: kačio se za granu i radio zgibove. Ponekad bih mu se pridružio, da potvrdim da sam i sâm jak. Snaga se kod Luke razvila na štetu drugih osobina, pa i govora. Ćutao je i bio tu. Luka je bio neko na kome smo odmarali oči.

Prije Lukine smrti živa u mjeraču opasnosti spala je na dno. Nismo znali kako je podići. Željeli smo dalje od našeg ćoška pokazati kakvi smo.

Šest tramvajskih stanica dalje, živio je frajer zvani Šaran, prozvan tako jer stalno drži otvorena usta i nikad ne trepće. Osnov’o je bandu od braće i prvih rođaka i svakog člana po jednom pretuk’o. To je bio vid inicijacije na koji je Šaran slučajno nadoš’o. Mjesto da spozna bližnjeg on ga je prebij’o, a poslije tješio. Od Šarana nije bilo sramota dobiti batine. Članovi bande su s ponosom prepričavali kako Šaran bije. Trenir’o je dva mjeseca boks, jedan mjesec karate i džudo i najmanje po petn’est dana sve, u Beogradu poznate borilačke vještine. Kad bi ga tuča zanijela, to, na brzinu napabirčeno znanje, pretvaralo se u zbrku u kojoj je bilo i ujedanja. U lokalnim krugovima ga je uzdizalo i to što nosi nož. Jednom je tim nožem angorskom mačku djevojke koja ga je napustila, odsijek’o rep i ostavio ga na otirač; drugi put je u čitavoj ulici ogulio koru s drveća (dokle je mog’o dohvatiti), zato što su ga odozgo srale ptice. Drveće se počelo sušiti. Ono ima veličanstvenu osobinu da i mrtvo ostaje uspravno. Dvije godine me, svaki put kad bih proš’o tuda, podsjećalo koliki je Šaran kreten. Jednog dana se na te stojeće leševe pomoću vatrogasnih merdevina popela gomila ljudi. Motornim testerama otpilili su prvo grane, a onda i stabla. Pomoću sajli su ih navodili gdje će pasti. Cijela dva dana je traj’o ovaj pokolj pun krckanja, lomljave i zavijanja motora. Testere su sladostrasno grizle do samog bića drveta i gladno zamuckivale. Nikad se do tad nisam susreo s toliko sićušnim povodom i toliko velikom posljedicom. Čitav jedan stari drvored posječen je zbog seruckanja ptica među kojima su neke lijepo pjevale. Bez drveća i lišća ulica je postala ćelava. Izbjegav’o sam da kroz nju prođem.

Jone je doš’o iz izvidnice više iznenađen nego očajan.

”I oni se skupljaju na ćošku, jebo te!”

”Koliko ih je?”

”Ne znam. Nisam broj’o.”

”Pa, prebroj ih, majmune!”

Kad se vratio, iz nosa mu je curila krv. Rukav mu je bio isčupan a oči naduvene. Modrice su se širile i bubrile. Skoro da se to vidjelo golim okom. Ako se za nekog moglo reći da je lijepo pretučen, onda se to moglo za Joneta.

Jone je pljuck’o krv. Bio je impresioniran bojom svoje pljuce i pun prezira prema onima što su ga tukli. Do tad je bio navik’o dobijati batine. Svi su na njemu, s manje il’ više žara, isprobali snagu; čak i ja, koji nisam bio otvoreni siledžija. Više sam čeko da me neko izazove pa da pokažem kakav sam. To čekanje je nekad ličilo na vrebanje iz zasjede. Kad me mjesecima ne bi niko izaziv’o postaj’o sam bolestan.

Jone je rijetko kad pad’o dok ga tučeš. Nije to bila stvar snage već elastičnosti. Uvij’o se pod udarcima i upij’o ih na način vreće za boks. Nisi mog’o da ga slomiš zato što se povij’o. Prilagođav’o se načinu na koji ga biješ. Im’o je prćast nos i istaknutu bradu, a oči krupne i spuštene na dole. Odav’o je sliku tuge i žalosti, al’ od one vrste koja može preći i na tebe. Obrazi su mu bili upali, stvoreni da u njih uglaviš pesnicu. Sve što sam po sjećanju nabroj’o nekako je govorilo: udri me, raspali me, nemoj da žališ. On je čitav izgled’o jadno i nedovršeno, a kamo li ovako. Da nije bilo Joneta rijetko kad bi se smijali. Zvali smo ga slina.

”Je l’ si prebroj’o?”
”Jesam.”
”I šta bi?”
”Rekli su da vam jebu mamice u pičku.”
Šta?!
Štap ti u dupe.
Vidi ga – vrisn’o je Gane i opalio mu šamar.
Još se pravi duhovit. Je l’ i moju Dragicu, aaa!?
I nju.
Uf, majku ti glupu jebem, pa ti baš ’oćeš da te razmažem po betonu.

Gane poskoči u stilu kung fu borca i udari Joneta nogom u pluća. Jone pade. Jedno vrijeme je poput ribe izvučene na suho otvar’o i zatvar’o usta. Niko se nije brin’o. Znalo se, da će poslije još malo pokušavanja uspjeti da prodiše. Gane ga je opkoračio i ček’o s pesnicom na gotovs prvi udisaj. Nije bilo fer da ga bije dok se bori za vazduh. AGHAUU, čulo se, a odmah iza PLjUS, k’o po mirnoj površini vode; pljus, pljas, pljus. Udar’o ga je žmureći, sličan maestru što prikuplja inspiraciju.

Jedina Ganetova dobra osobina bila je to što voli majku. Da nije tako, Gane bi bio idealno zao. Umalo da u tom smislu postane savršen. Mamu nije mog’o zamišljati drugačije nego da ga u društvu limun žutog kanarinca iščekuje da dođe kući. Bilo je važnije da majka čeka, nego da on dođe, ako me shvatate. Ta ogromna i meka žena, s kavezom i pticom u pozadini, ponašala se k’o da je važno jedino to što je rodila Ganeta. Hranjenje bebe, pa djeteta, pa odraslog čovjeka zvanog Gane, bio joj je osnovni zadatak. Nije ju interesovalo kakav je Gane čovjek, već koliki je.

Svi smo pogledali Luku. I dok je sjedio bio je velik. Njegova snaga je molila da bude upotrebljena. Lukina ramena su poput topovskih đuladi štrčala iz majice. Pesnice su mu bile velike i ćoškaste, ušrafljene u doručja isparana slomljenim staklom (tako je jednom sebe testir’o na bol). Šake su mu bile idealne za udaranje. U davna vremena Luka bi sa štitom i mačem juriš’o na onog kog mu pokažeš. Bilo ga je samo važno pokrenuti s mjesta i usmjeriti tamo gdje ti se nešto ne sviđa. Podsjeć’o je na lavinu koja čeka da se na nekog sruči.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]