ROMANTIČNA FAZA RATA (odlomak iz romana)

Sve što je znao o ratu ili što je mogao ili htio znati o ratu, moglo se svesti na trivijalnu misao: rat dolazi iznenada, nenajavljen i najčešće u zoru. Pa ipak unatoč znanju o tome, rat ga je iznenadio. Zatekao ga je u tuđem krevetu. Zapravo, iznenadio ga je Ivan koji je jedini znao, a i on posve slučajno, gdje se nalazi tu noć. On mu je, vidjevši u zoru s prozora svoga nebodera sumnjive pokrete vojske, javio: ako ovo nije početak rata, onda ne znam što je...

Očekivali su obojica rat i na neki se način spremali za njega. Razmišljali kamo s obiteljima, kamo sa sobom. Ali sad, sad kad je rat tu, kamo ili kako više nije bilo ni prvo ni pravo pitanje.

Već je bio kod kuće kad je sarajevski radio i službeno objavio da je grad u potpunoj blokadi i da to ne može biti ništa drugo nego odluka Srba da nakon Slovenije i Hrvatske napadnu i Bosnu i Hercegovinu.

Ženi i kćerki koje su već bile razbuđene kad je došao kući nije morao ništa reći. Nisu ni očekivale. Ta, rat je! Dovoljno je bilo da je tu. Tu i tada kad su ga najviše trebale. A da su ga trebale vidjelo se iz njihovih iscijeđenih pogleda, iz jutarnje zbunjenosti danom koji je obećavao raskoš proljetnog svjetla, iz njihovih frizura u koje su bili upleteni pramenovi nereda u mislima, iz drhtaja šalica u njihovim rukama, u kojima su lelujali, kao vjetrom uzbibano more, čaj i crna kava, iz radija koji je zbunjen tražio svoju frekvenciju, iz jutarnjeg nereda sobe koji je rastao i pretvarao se u neprohodnu džunglu, iz njihova virkanja kroz prozor kao da će rat doći autom i parkirati se tu ispred njihove zgrade, pod prozor ili će neprijatelj, mada nepozvan, svaki čas stići na jutarnju kavu.

A Jelena, djevojka kod koje je spavao? Ni njoj nije ništa rekao. Nije ni morao reći. Tek jednu riječ, hladnu kao razočaranje – rat! I ona je bila zbunjena, ali ne toliko da ne bi znala što joj je činiti. Odmah se počela oblačiti. Na posao će. Jedino valjda, uz vojnike, novinari znaju što im je činiti kad je rat.

Novinarka je i kad će na posao ako sad neće?

Eto joj se sad, napokon, ispunjaju svi snovi o tome da barem jednom u životu bude Oriana Falaci – pomisli u sebi više rugajući se potajnoj želji svake mlade novinarke za koju je znao, nego što je mislio konkretno na Jelenu.

Jelena je šutjela, oblačila se bez riječi, ako se još uvijek oblačenjem može nazvati mukotrpno žensko ulaženje u traperice. U žurnom jutarnjem vrzmanju kome se krotko predala, doticala ga je jezom skupljenom u vrhovima prstiju. Ni istuširali se nisu – pomisli on radujući se što zna što joj je činiti, što je u svoj vidljivoj zabrinutosti prisebna i, iz dodira njezinih jagodica osjeća, zahvalna za njegovu trenutnu nazočnost.

Ipak, žurili su. Svatko iz svojega razloga. Žurili su ususret ratu kao da će on proći ulicom pored njih brzinom kometa, Haleyeva kometa, koji ako ga sad ne vidiš, pitanje je hoćeš li ga ikad više vidjeti, hoćeš li biti živ za nekih sedamdeset i pet ili tko zna koliko godina kad se opet pojavi.

Prvi put, čini mu se, Jelena nije reagirala instinktom žene koja sad biva ostavljena, jer Boris odlazi ženi i kćerki, prvi put neće reći: ”zar već? zar opet? pa da, svi su ti važniji i sve ti je važnije od mene”, ili tko zna već koje riječi, koje tada i u takvoj situaciji ženi kao prve padnu na pamet.

To je jutro u njoj novinarka pobijedila i ženu i ženku. Ili su to jutro u njoj i žena i ženka već bile zadovoljne i zadovoljene. Usputnim, pa ipak intenzivnim i tako grčevitim dodirima muškog tijela koje se odijevalo tik uz nju kao da je govorila: lijepo je bilo, baš je dobro bilo. Dobro je i to da smo ovu noć proveli skupa, dobro i da sam ovo jutro s tobom, a i dobro zato što je dobro bilo. I sama je ćutjela u njegovim nijemim dodirima odgovor: dobro je bilo!

Kako i ne bi bilo dobro, kad su Boris i Jelena već gotovo dvije godine zajedno. Vrijeme dovoljno da govor riječi i govor tijela zanijeme za račun bržeg govora – govora očiju u kojima se otčitava sve. Od želje i pohote do zadovoljenja i zadovoljstva. Ali i vrijeme dostatno da žar ljubavi počne bivati ugodnom navikom u kojoj žena, koju obično nazivaju ljubavnicom, počinje sve češće sebe vidjeti kao supružnicu.

Jelena, doduše, o tome nikad nije govorila, ali njegovo iskustvo sa ženama već je znalo prepoznati onu mjeru bliskosti koja počinje zarobljavati nitima nevidljive ljepljive mreže.

Mreža u kojoj se sad, međutim, nalazio – bila je praktična nemoć. Nemoć da se učini bilo što i za sebe i za drugoga. Potpuna predanost neizvjesnosti nadolazećeg, čekanju, bilo je sve što je mogao ponuditi i supruzi i kćerki. Jednako je mogao reći i susjedima koji su najednom shvatili da su pregradni zidovi između stanova, zasebni ulazi u stanove, površna dobrosusjedska učtivost, sve to dakle, samo mirnodopske kategorije koje su se srušile u prvih sat vremena rata i ustuknule pred dosad nepoznatim, a nadolazećim življenjem kolektivnog.

Znalo se da rat dolazi, ali zar je baš morao? Zar baš sad? I zar baš u Sarajevu? Ili – i u Sarajevu? Iznenađenje onim što im se dogodilo ili što se tek počelo događati raslo je kao balon i što je više raslo to je više tanjilo stijenke emotivne izdržljivosti.

Susjeda s trećeg kata je plakala. Susjed iznad nje ju je tješio da je to isto kao i ono prije mjesec dana i da će vojska demonstrirati silu, što bi se reklo službeno, ili pokazati zube, kako bi to rekao narod, a brada mu je pritom drhturila i unezvijerenim je očima od drugih tražio podršku za upravo izrečene riječi utjehe. Sirotica s trećeg kata je jadikovala da nikad više neće vidjeti svoju djecu, a sva su odreda bila izvan Sarajeva. Susjed iz prizemlja je uporno ponavljao kako je on danima govorio svojoj ženi da će rat i da postepeno stvaraju zalihe hrane, ali žene... žene...

Skupna terapija je prekidana tek svaki puni sat kad bi počinjale nove vijesti i kad su svi žurili u svoje stanove, paliti svoje radijske ili televizijske prijemnike i kad bi pojačavajući ton, tako da je ječalo cijelo stubište, vjerojatno tražili puninu istine u kojoj valjda glasnost daje kvalitetu saopćenome. U nevjerici da se to nama moglo dogoditi cuckali su usnama, u svoja četiri zida ispsovali sve Srbima i vojsci koja se zvala narodna, a onda opet izlazili u stubište ili ispred njega i glasno komentirali zbivanja o kojima su upravo izvijestili mediji. Dakako, sad je već i u tonu i u rječniku bilo više obzira u kvalificiranju neprijatelja, a pazilo se i na broj i kvalitetu psovke. Psovke koja zamjenjuje i strah i srdžbu, i nemoć i nervozu, i zbunjenost i nerazumijevanje, a sve je to istovremeno, i prvi put, gle, nije ni previše prosta, a pogotovu ne skandalozna. Psovke koja ne govori ništa, a kaže sve, ili govori sve, a ne kaže ništa, sasvim je svejedno. Psovke koje se nitko više nije grozio: ni starica, ni dječak, ni sveučilišni profesor, ni vozač tramvaja.

***

Jelenu je upoznao slučajno. Zapravo, upoznao ju je kad je ona njega htjela upoznati posve namjerno. Bilo je to u vrijeme kad su mu u kratkom roku objelodanjene dvije knjige. Urednica dnevnih novina, inače njegova dobra znanica, htjela je to svakako imati u svojoj kulturnoj rubrici. I?

”Poslat ću ti jednu malu”, rekla mu je:

”Ali nemoj je zavesti. Ustvari, nećeš ni morati. Ona će tebe. Kad smo se dogovarale za tjedni plan i ja spomenula tebe i tvoje knjige, ona se odmah ponudila. Druge naprosto nisu imale šanse.”

”Da, a onda si joj na polasku napomenula da sam oženjen i da se ne igra životom...”

”Nisam morala. Mala zna više o tebi nego što možeš i prepostaviti. Iskreno, zna više o tebi nego o tvojim knjigama... Pa, sad opet reci da ne mislim na tebe?!”

Sjeća se, bila je sva lepršava, cvrkutava. Mnogo riječi, mnogo mahanja rukama, treptanja, poigravanja zjenicama, provlačenja ruku kroz kosu, želje da pokaže i šta čita i koliko čita i da je, premda je mlada, ipak novinarka od povjerenja, uredničina posebna povjerenja, da je obaviještena i da joj nije bez razloga povjeren ovako odgovoran zadatak...

U sebi se zabavljao njezinim nastojanjem da bude primijećena, čak – da se dopadne. Lomio se između želje da prekine tu smiješnu igru, spusti je na zemlju i razočaranu vrati u redakciju, i znatiželje da i sam prihvati igru i vidi kamo to mlado novinarsko koketiranje može odvesti.

Argument njezina mladog tijela u koji se jednako uzdala kao i u pamet kojom ga je pokušavala impresionirati, ipak je bio snažniji, mada je mnogo više energije unosila u paunsku igru intelektualnog zavođenja, nego u isticanje tijela, koje je bilo vidljivo i bez njezina, izgleda neizbježnog, vrpoljenja na stolici.

I ako nešto odbije na pozitivnu drskost njezine mladosti i tremu, svakako neizbježnu u tim godinama, mislio je odmičući se s vremena na vrijeme od njezine priče i tako se zabavljajući, nije nezanimljiv svijet u kome ona živi. On je tako nevješto dualistički podijeljen između trenutno vidljivog, a tako nedostatnog kome se u htijenju samopotvrde moraju pridodavati i začini što ih ona izdiže na razinu na kojoj bi, već tobože zaslijepljen vidljivim, to jest njezinim tijelom, odmah morao biti zaslijepljen, i njezinim govorenjem, a koje bi opet, zbog toga, također imalo zadaću postati smjesta dio tog vidljivog svijeta, a to oboje, pak, nesporna potvrda vrijednosti forme i sadržine koja je tu pred njim upriličena u obliku, ipak šarmantne, dvadesetpetogodišnje djevojke.

Grizao se za usnu sofisticiranog ženomrsca, kako ga je, s dozom optužbe u glasu, zvala njegova supruga, u godinama kad je, vjerojatno na neki drugi način, slično Jeleni, mislio o sebi, o svojoj formi i sadržini, sve samo najbolje, ne bez ironije koja jedino zna sve dimenzije taštine i načine kako je nemilosrdno kažnjavati.

Kad je konačno i sam mogao nešto reći, Jelena se pretvorila u vjernika što pobožno s nakrivljenom glavom i u pozi potpune odanosti gleda u svetu sliku i od nje očekuje čudo. Nije volio taj stav podaništva, kao ni onaj prethodni, ali je ipak i unatoč svemu to nešto između njega i Jelene počelo. Počelo je potrebom da se vide i on autorizira razgovor, a vjerojatno njezinom željom da provjeri hoće li još jednom pristati da je vidi i njegovom potrebom da je svede na ženku kojoj je pravo mjesto u krevetu, tamo odakle bi pošto-poto pobjegla, ali joj to ne da zov prirode u krvi tako otrovno zamućen.

Ništa nije tako moćno kao taština, i prvi put je mogao reći, da je to kome imao, da su oboje, i on i mlada novinarka oboljeli od iste bolesti. Ne, nije to bila ljubav, nego nešto mnogo jače i neumornije i neumrlije od ljubavi – taština. Ljubav će doći poslije, kad tijela premoste vremenske prostore između njih, a strast i požuda među njima izbrišu i druge granice.

A čim su se počele među njima brisati granice, drske, samouvjerene novinarke Jelene je nestalo. Ništa tako ne uništava drskost kao golo tijelo. Ostala je samo mala, nježna, slabašna, nezaštićena djevojčica koja kao da je ustvari tražila zaštitnika, učitelja, intelektualnog tatu koji bi joj, k tomu, s obzirom na njezino ne baš veliko ljubavno iskustvo, mogao, ili morao i tu biti učitelj. Predala se iskreno svojoj ljubavi i postajala žena strpljenjem za koje nije ni mogao pretpostaviti da ga posjeduje ona Jelena iz prvih njihovih susreta. Žena kao i sve druge, kao i one svjesne svoje male beznačajne pozicije u muškom krevetu.

Stavljajući njegovu ruku na svoj ogoljeli stomak znala bi mu reći:

”Voljela bih da mi jednog dana napraviš kćerku. Ili ne, bolje – sina. Ali da sliči na tebe.”

”Ljubav te promijenila. Ti si sad posve druga žena”, znao joj je reći.

”Ne bilo koja ljubav. Tvoja ljubav”, uzvraćala je ponosna na svoj izbor, na svoj ulov, kako ga je znala nazvati u trenucima nježne opuštenosti nakon ljubavi.

Njegovim je, pak, godinama spočetka prijalo zanimanje za njega djevojke koja je godinama bila bliža njegovoj kćerki, nego njemu, potom, koliko god je ta veza bila tajna, biti viđen s djevojkom koja izgleda za poželjeti, a kada je počeo oblikovati Jelenin erotski dar činilo mu je to izazov kakvom se odavno nije imao prigodu prepustiti.

S njom se, postupno i on mijenjao. Prihvaćajući sve izazove koje mu je nudila, ubrzo je vidio da njezina ponuda i nije bila baš tako raskošna, koliko se raskošnim činilo njezino mlado i tvrdo tijelo, pa je stvar uzeo u svoje ruke. Time je i definitivno mlada novinarka svoju dušu i svoje tijelo prodala đavlu. Voljela je da joj to u trenucima njezine potpune predanosti njemu kaže.

”Stari perverzni pokvarenjak”, odvratila bi na to.

”Ne znam kako te je bilo koja s kojom si bio uopće više puštala od sebe.”

Ugađali su jedno drugom, hranili uzajamno jedno drugome taštinu i smijali se počecima o kojima su pričali uz kavu i cigarete nakon ljubavi.

”Nikad ne bih pomislila da ćemo doći ovako daleko. Samo si me trenutačno zainteresirao i rekla sam sebi moram probati ovog staroga da vidim je li dobar kao što bi se to iz knjiga dalo sugerirati...”

”A vidiš ja sam, budući sam, je li tako, stari perverzni pokvarenjak, rekao sebi: idem trošiti, pohlepno trošiti, njezinu mladost, njezine godine. A kad sam shvatio da ti ustvari trošiš moje godine i da ti mene tako pohlepno isisavaš, bilo je već kasno.”

No, i ovakve ispovjedne iskrenosti, uzimali su kao ljubavni napitak kojim su sladili maštu u vrijeme dok su tijela priskrbljivala za sebe slatki mir opuštanja i novu energiju.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]