MUSTAFA NOVALIĆ – KRHKO SJEĆANJE

Za svakog tko iole zna o tome kako je složeno ljudsko biće i kako je delikatno govoriti o ljudima, bilo bi teško govoriti o nekom tko je živio intenzivno, a umro nasilno i tako mlad, kako se to zbilo s Mustafom Novalićem. Zbog toga, ovo što govorim jeste samo krhko sjećanje u magnovenju uspostavljeno iz burnog vremena punog nade, a koje nam je, nažalost, nadu iznevjerilo (i donijelo više razočaranja nego što smo u stanju racionalno da prihvatimo). To vrijeme nam je uzelo i Mustafu Novalića, potpuno izlišno i besmisleno, kao što je, zapravo, sve što se u ratovima zbiva besmisleno i izlišno, a tako tegobno.

Mustafu sam upoznao u ljeto 1990. godine, u toku onog vala nade i oduševljenja zbog mogućnosti da naša zemlja i njeni ljudi konačno izađu iz dugogodišnjeg mraka komunističkog totalitarizma. Ali nada u osvajanje slobode i demokratije brzo se sudarila sa teškim silama, sa svim Scilama i Haribdama zločinačke prošlosti i, za svagda, nadam se, poučila nas kako je moguće biti oduševljen, ali nedopustivo biti naivan i svoje oduševljenje projicirati na realnost, svagda zloćudnu. Ovdje ću iznijeti trenutke sjećanja na rahmetli Mustafu, s kojim sam prijateljevao i dijelio nadu, strepnje i tegobe, u jednom kratkom i, na žalost, za njega tragično završenom času unutar zlokobnog perioda naše najnovije historije.

Prije svega peče me Mustafina prerana i nasilna smrt. Sjećam se naših susreta, šetnji Gradačcom, dugih noćnih razgovora u njegovoj kući u mahali Svirac i zajedničke strepnje nad sudbinom bosanske zemlje i ljudi. Tada je smrt prijetila s mnogo strana, a Mustafu, eto, i odnijela. Nisam siguran tko je tu na gubitku: da li Mustafa završivši život pun nade i obećanja (a on je imao što da obeća), ili smo na gubitku mi koji smo ostali da nam se na savjest sruči spoznaja o nesigurnosti, o prevrtljivosti ljudskih riječi i obećanja, o nezajažljivo gramzivoj prirodi i bešćutnosti ljudskog bića.

Neposredno pred rat, u vrijeme formiranja političkog pokreta kod muslimana, u Gradačcu se moglo jasno vidjeti intenzivno političko zbivanje. Od početka sudjelovao sam u formiranju dvije stranke kod muslimana: SDA i MBO, gdje su mnogi među osnivačima odjednom pronašli kako su oduvijek bili protivnici komunizma. Bilo je i onih koji su se iznenadno sjetili svoje, prije toga zaboravljene, nacije kojoj ni pravo ime nisu znali (a nisu ga ni prihvatali), kao i onih koji su iznenada spoznali da ih je neko ”progonio”. Među svim tim ljudima, Mustafa Novalić se odlikovao smirenim, racionalnim pristupom političkim procesima i razložnim mišljenjem o političkim pitanjima, a posebno o nacionalnom pitanju i odnosima u Bosni i u Gradačcu. Novalić nije bio zahvaćen nikakvom euforijom, najmanje nacionalnom, te je shvatao, za moje iskustvo najviše i najbolje među svim tadašnjim muslimanskim političkim aktivistima, da je demokratizacija ukupnih društvenih odnosa ono najbitnije. Shvatao je opasnost revanšizma, transfera prema kojem je najlakše teret podnošenja totalitarne vlasti bilo svesti i prenijeti na pojedinca ili na narod iz kojeg je taj pojedinac dolazio. U tom smislu, moj politički izbor bio je od početka Mustafa Novalić, ali to nije bio slučaj s drugim ljudima u stranačkom vrhu koji su tada odlučivali tko će predstavljati Bošnjake.

U to vrijeme Mustafa je u Gradačcu, zajedno sa svojom suprugom Melihom, postao odjednom centar okupljanja i mišljenja drugačije politike, politike koja neće biti usko nacionalna, neće biti obojena vjerskim i drugim premisama razlikovanja među ljudima u bilo čemu, osim u političkim konceptima. To je bilo jezgro otvorene i svebosanske politike. Mustafa je bio pristalica političkog koncepta jedne bosanske i bošnjačke demokratske (a nenancionalističke i nevjerske) stranke. Centar takve stranke će biti upravo muslimani, jer je prema djelovanju drugih nacionalnih stranaka bilo očito kako muslimani primarno teže da se što prije izgradi demokratska Bosna. Novalić se zalagao za demokratske metode vođenja politike, što je izneseno na veliku kušnju u danima meteža, kada je nasilje zavladalo i među muslimanskim političkim aktivistima, kada je svako apartno i slobodnije političko mišljenje bilo predmet militantnog progona. Predmet progona bili smo svi mi, koji smo upozoravali na pogreške tadašnje muslimanske politike, a tako i Mustafa u Gradačcu s ljudima okupljenim oko sebe.

Razmišljanje unutar logike demokratskog stava i istinske zabrinutosti za sudbinu Bosne i Bošnjaka, dovelo je Mustafu Novalića na pozicije bošnjaštva. A bošnjaštvo je tada od većinske i najutjecajnije muslimanske političke javnosti bilo ne samo osporavano, nego oštro osuđivano i odbacivano, a njegove pristalice progonjene. Logika demokratije dovela je Mustafu na pozicije politike koja je nastojala da se održi mir u Bosni i Hercegovini kako naša zemlja ne bi postala žrtva ratničkih ambicija izraženih već isuviše jasno s obje strane njenih granica. To protivljenje dovelo ga je na pozicije osporavanja nesigurnih ideja nejasne (a većinske) muslimanske političke koncepcije i postupaka koji su iznutra otvorili vrata Bosne zlu i nevolji.

Međutim, kad je na zemlju izvršen napad, kad je uslijedila agresija i kada se desio genocid nad našim bošnjačkim narodom, Mustafa se logikom svog osjećanja, mišljenja i političkog opredjeljenja, odlučno i beskompromisno našao na strani Bosne i Hercegovine, na strani svog naroda i postao jedna od ključnih ličnosti borbe za Bosnu. Bila je to borba za istinu o Bosni, za istinu o patnjama građana i o neprijateljima slobode i demokratije koji su na Bosnu nagrnuli s raznih strana. U toj borbi Mustafa je poginuo 1993. godine usljed do danas nerazjašnjenih, a mora se reći, i problematičnih okolnosti.

Svako tko je poznavao Mustafu Novalića morao je osjetiti veliku žalost zbog gubitka čovjeka koji je mnogo više obećavao, nego što mu je bilo dopušteno da ostvari. A ono što je ostvario mnogo je, ne samo na polju literarnog stvaranja, o čemu danas, evo, svjedoče mišljenja kompetentnih kritičara njegovog literarnog opusa, nego i na polju političkog mišljenja i ljudskog morala. Novalićev rad predstavlja veliki doprinos razvoju demokratskog mišljenja i ponašanja u Bošnjaka, predstavlja svjetao primjer patriotizma i odanosti ljudskim idealima. Toga će, nadam se, Gradačac znati da se sjeti, te da Mustafi na odgovarajući način oda priznanje. Za nas, koji smo Mustafu poznavali, koji smo imali mogućnost da čujemo njegove riječi i razumijemo njegov odnos prema historiji, ljudima i sudbinama, da upoznamo njegovu sposobnost suosjećanja i njegovu odlučnu opredijeljenost za istinu i pravdu, smrt Mustafe Novalića je nenadoknadivi gubitak. Ali, kako reče književnik, čovjek je svagda na gubitku, i kad zna i kad to ne zna.

Gradačac, 30.05.2003.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]