PJESNIČKI IZBOR I POTREBA ZA NJIM

Pjesnički izbor nije samo lista imena autora u određenom momentu, već uvid u lirsku svijest određenog pjesništva. On je pokazatelj i presjek stanja duha i emocija. A može da emanira kao pregled generacija i poetičkih smjerova. No, poznato je da se slovenačka poezija rano oslobodila apoetične stege, krenuvši stazom intimističkog strujanja i samosvojnog asketizma.

Prva reprezentativna antologija slovenačkog pjesništva pojavila se 1967. godine. Priredio ju je dr. Boris Paternu pod naslovom ”Slovenska lirika 1945-1965”. Ta knjiga obuhvata autore od Otona Župančića do Tomaža Šalamuna. Zatim su kao izraz pjesničkog estetskog pluralizma objavljene dvije antologije slovenačke lirike, ”Iz roda u rod duh traži put”, koju je izabrao i uredio Janez Menart i ”Živi Orfej” (Velika antologija slovenske poezije), koju su priredili Jaže Kastelic, Drago Šega i Cene Vipotnik. Kasnije se pojavilo još nekoliko antologija koje su zahvatale mlađe pjesničke generacije, a posebno je zanimljiva ”Mlada slovenska poezija sedamdesetih i osamdesetih godina” (1989), koju je priredio Denis Poniž, kao svojevrstan estetički sveprožimajući tekst.

Mada su potonji ratni događaji ’90-ih godina učinili svoje i potrgali pjesničke niti u bivšoj državi; bosanski, srbijanski i hrvatski časopisi koji su nekada bili puni poezije i proze slovenačkih i makedonskih autora (i obrnuto) prestali su da recipročno objavljuju prevode; sada se, istinski, osjeća ne samo melanholija za izgubljenim pjesničkim prostorom, već i duhovna praznina koja traži obnovljenu spoznaju: vraćanje odranije poznatim pjesnicima i njihovoj poeziji, kao i upoznavanje sa novim poetama koji su stasali u vakumu ”izgubljenog vremena”.

Ovaj izbor koji predočavam usmjerio se na poznata imena ali i sasvim nova u međujezičkoj razmjeni teksta. Osim Vena Taufera, Daneta Zajca, Nike Grafenauera, tu je Franci Zagoričnik (1933-1997) koji je tragično završio svoj pjesnički i stvaralački život. Boris A. Novak, kao predsjednik PEN kluba (bio je jedan od onih koji je pomagao ugroženim piscima u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini), pojavio se u moćnoj generaciji na čelu sa Milanom Jesihom, Blažom Ogorevcem i Jurom Detelom kao snažan pokazatelj pjesničkog kretanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Oni grupno označavaju ”prolongiranu svijest o poeziji kao revolucionarnom djelovanju ansich...” U međuvremenu se pojavljuje i lirika Marka Pavčeka (1958-1979) koja je u grčevitom traženju novih poetičkih odgovora značajna kao prelomna između sedamdesetih i osamdesetih godina.

Nadalje, tu je generacija rođena šezdesetih godina koja donosi više ženskih pjesničkih imena. I to su: Maja Hederlap, Vida Mokrin-Pauer, Maja Vidmar i dr. Na posebnom mjestu se našla poezija Boštjana Seliškara (1960-82), koja odražava tragični usud ”sopstvene samoće i samoće čitavog svijeta.” Značenjski blizu poeziji Maje Haderlap je ”dug i strog stih” Aleša Debeljaka (kombinacija tri-četiri kitice sa rimom). Brane Mozetič (1958) se iskazuje slično Debeljaku, jer mu je poezija erotički nabijena neobičnim intenzitetom i pronicljivošću.

Konačno, u žiži javnosti pojavljuje se lezbična poezija, čiji je predstavnik izuzetna Nataša Velikonja (1967). Ona je svojom kristalno jasnom mišlju iskazala ne samo moć osjećanja lezbosa, već i izuzetno zapažanje detalja u domenu visoko estetiziranog stila. Velikonja je izrazit predstavnik alternativnog djelovanja i mišljenja, što predukuje u svojim socio-kulturološkim esejima. Od nje starije Vida Mokrin-Pauer i Maja Vidmar naglasak daju na ”muško-ženskom” erotizmu u hermetičkoj sadržini.

Kako se da naslutiti, sada je na pomolu generacija poslije sedamdesetih gdje se posebno ističe Jurij Hudolin (1973). To je generacija koja je do grla zapala u brutalnost i onečišćenost aktuelnog svijeta i koja izražava prema ”stvarnosti” svoj duboko antagonistički i apokalitički odnos. I, zaista, ’90-ih godina XX vijeka afirmiše se ta izuzetno agilna slovenačka generacija mladih autora na čelu sa pjesnikom Hudolinom i proznim piscima Alešom Čarom, Dušanom Čaterom i dr.

Dakle, ova mala antologija slovenačkih pisaca sačinjena je tako što kriterij za izbor, osim ličnog uvida, poštuje i prethodne antologije, prije svega antologiju Denisa Poniža ”Mlada slovenska poezija sedamdesetih i osamdesetih godina” (Mohorjeva Založba, Celovec 1989. godine). Zbog ograničenosti prostora ovdje nisu mogli biti uvršteni i neki pjesnici koji su, takođe, veoma značajni u slovenačkoj poeziji (a koje sam već prevodio). To su: Ivo Svetina, Goran Gluvić, Darko Komac, Neža Maurer, Blaž Ogorevc, Jure Detela, Marko Kravoš (Trst), Esad Babičić, Milan Jesih, Maja Vidmar, Rade Krstić, Ifigenija Zagoričnik, Maja Haderlap, Aleš Debeljak, Marij Ćuk, Srećko Rjavec. Možda bi izbor širi od ovoga započeo Edvardom Kocbekom, ili još ranije Srećkom Kosovelom i tako zahvatio čitav XX vijek?

Želim podsjetiti javnost pohvalom sjajnog urednika ”Naših razgleda” Milana Vogla koji širom bješe otvorio vrata toga izuzetnog lista gdje smo svi odsvakuda imali mjesta. Lanjski susret sa njim u Ljubljani bio je razgovor, u kom su ga i iz BiH molili da obnovi ”Razglede” (kako su kasnije promijenili ime). Čini se da urednik ”Diwana” Dinko Delić ima u sebi sličnosti sa Voglom, jer radi na tome da se razmahne literarna scena jugoistočne Evrope.

Banja Luka, maja 2003.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]