GODIŠNJICA BRAKA

Sat je zazvonio u osam. Desnom rukom je potražio budilnik na noćnom ormariću i tresnuo ga po vrhu. Knjiga Kako biti privlačan u 10 koraka prevrnula se na pod. Nje nije bilo u krevetu, osjetio je val svježeg zraka pod nogama kad je povukao pokrivač prema sebi da pokrije otkrivenu nogu. Ustao je i poluzatvorenih očiju oteturao u kupaonicu putem izgubivši jednu papuču. Hladan jutarnji zrak zapuhnuo ga kroz široko otvoreni prozor, razbuđujući. Svibanj.

Pljusnuo je lice vodom i pograbio pjenu za brijanje. Povlačio je britvicu gore-dole po licu, skidajući trodnevnu bradu, i nehotice zarezao gornju usnu. Usna se ubrzo zarumenjela od krvi, obrisao je ranu i opsovao. Čuo je njezino pjevušenje iz kuhinje:

”Sreća, što je sreća sada znam”...

Osmjehnuo se. Još uvijek nije bila otišla na posao. Zatekao ju je kako zalijeva cvijeće na balkonu, sa pregačom prebačenom preko kostima koji je obično nosila na posao. Došuljao se iza nje i zagrlio je oko struka. Mirisala je po parfemu koji joj je poklonio za rođendan.

”Bu!”.

Začuo se tresak metalnog bokala o popločani pod terase, popraćen pljuskanjem vode i mokre zemlje po njezinim nogama. Protisnuo je kroz zube:

”Ispričavam se”.

Bila je bijesna, svaki mišić na njenom licu istegnuo se i zarumenio. Jedan kratki trenutak oboje su prestrašeno šutjeli.

”Jesi li ti normalan? Sada se moram presvući, a ako to učinim zakasnit ću na posao, a ako zakasnim na posao, zakasnit ću na sjednicu Upravnog odbora. Ako zakasnim na sjednicu, neće me promaknuti!”

Otrčala je u sobu, i vratila se u potpuno novom kostimu i cipelama, izjurivši bez pozdrava. Auto je za nekoliko trenutaka nestao sa kolnog prilaza.

Vratio se u dnevni boravak, na kauču su ležale novine. Ovlaš je prešao očima preko naslovnice, savio ih i mahnuo si kao lepezom dvatri puta ispred nosa. Doručak ga je čekao u blagovaonici: sada već gotovo hladan omlet, svježe iscijeđen sok od naranče i ruža u visokoj čaši. Sjetio se. Danas je njihova godišnjica braka. Petnaesta godišnjica braka. Loš dan za godišnjicu.

”Bože”, pomisli, ”ispao sam takav gad”.

Djeca su još spavala, dadilja je trebala stići tek za kojih sat vremena. Vani je vjetrić prebirao po vešu koji se sušio na prečki. Vrapci su pjevušili sve u šesnaest, a na ulici jedva da je bilo ikoga.

Sjeo je za računalo i pregledao poštu: besplatni uzorci, pozivnice, spam, prastare potvrde. Napisao joj je mail. Sigurno će ga pročitati:

”Sretna godišnjica braka. Žao mi je. Volim te.” I dva žuta smajlića.

Sigurno će ga pročitati. Nije ju mislio za ozbiljno uplašiti.

Njegova svjetloplava košulja dugih rukava bila je izvješena da se prozrači, kao i sive hlače. Skinuo je pidžamu sa sebe i navukao sive hlače. Uvukao je remen i obukao košulju, no nije bilo nje da mu namjesti sako i kravatu, koju bi prethodno odabrala iz hrpe u garderobi. Razbacane skice i fascikle posložio je u crnu aktovku, otpivši potom gutljaj nezašećerene jake kave iz šalice od crno-zlatnog kobalta.

Na vratima je zvonilo, bila je to dadilja njihovo dvoje djece. Nevisoka, mršava studentica povijesti i zemljopisa, plave kose sa tamnim izrastom. Jaknu od plavog trapera uredno je odložila na vješalicu i pozdravila ga - još uvijek je držao kavu u ruci. Iz daljine je jedva čujno dopirao zvonki zvuk zvonika, otkucavši devet puta za devet sati.

”Vrijeme je jako lijepo danas”, ustvrdio je.

”Vrijeme je, doista, jako lijepo danas”, ona mu uzvrati.

”Kada doručkuju, možete ih odvesti u park, no ne smiju zakasniti u vrtić. Prošli tjedan mi se jedna od gospođa požalila da ste kasnili”, napomenu on.

”To je bilo sasvim slučajno, ništa ne brinite.”

”Da, kad ih otpratite, vratite se u kuću, malo pospremite, zaključajte i to bi bilo sve”.

Vidno zadovoljan, izašao je iz kuće i odvezao se u atelier. Tajnica je bila bolesna, a njegov asistent upravo je večer prije doživio prometnu nersreću. Od nje još uvijek ni traga ni glasa. Izvrsno. Prošla je i pauza za ručak i dva sastanka, a ona ni a ni be. Ništa. Dadilja je završila posao i odvela djecu u vrtić, na telefonskoj sekretarici nije bilo nikakvih poruka. Ponestajalo mu je ideja, izašao je iz ateliera i prošetao. Kraj ulaza u zgradu su dva muzikanta za sitniš prolaznika svirala latinoameričke hitove na gitari, ubacio je kovanicu u staru crnu gitarsku futrolu kraj njihovih nogu, a jedan od njih mu je uputio zahvalan pogled. Volonteri su djelili flyere za nekakav prosvjedni skup, a stare gospođe su šetale svoje pudle kraj izloga sa kolekcijom proljeće/ljeto, tjeskobno uzdahnuvši svaki put kada bi ugledale kakvu tijesno strukiranu ljetnu haljinicu u koju već odavno ne mogu stati. Terase kafića su bile dupkom pune, od žamora nije čuo ni vlastite misli. Špica. Zaustavio se pred cvjećarnicom, i kupio buket crvenih ruža. Buket pomirenja.

Bilo je oko četiri kad se vratio. Njezin auto je bio tu, parkiran ispred garaže. U kući je bilo tiho, polumrak. Čuo je dječju graju u vrtu. Već se morala vratiti. Opazio je njezine cipele kraj vrata plakara u hodniku. U dnevnom boravku nije bilo nikoga, izgleda da je dadilja zaboravila zatvoriti balkonska vrata. Položio je buket na jastuk u spavaćoj sobi, nadajući se da će se pojaviti. Kostim je bio složen u ormaru, onaj prljavi je već bio u veš mašini. Gdje je? Ni u radnoj sobi nije bilo nikoga, zastor je bio razgrnut, cvijeće zaliveno i stol posložen, ali bila je prazna. Garderoba je bila neredu u kojem ju je jutros i ostavio, sva je zimska odjeća bila izvađena na pod.

U kuhinju ga dozvao slatkasti miris koji je osjetio još u hodniku: konačno, stajala je tu, za šankom, u ružičastom džemperu, i bujne, raspuštene kose, koja joj je padala sve do struka.

”Jesi li kasnila?”.
”Da, ali dobila sam 30% veću plaću i promaknuće”.
”Znači da je u redu?” pitao je, iako je znao odgovor.

U rukama je držala veliki čokoladni kolač, na kojem je šlagom bilo ispisano: Dragi, sretna ti godišnjica braka. Poljubila ga je, šapnuvši mu kako će ubuduće on zalijevati cvijeće.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]