SJEĆANJA NA DVA SUSRETA

Moj rođak Skender

”U životu se zbivaju bizarne stvari, i tako često dolazi do neočekivanih susreta, koji kasnije iz perspektive pamćenja zvuče kao anegdote…’’

(M. Krleža: Dnevnik, srpanj 1942)

U mojim sjećanjima postoji spomen na čovjeka čiji je književni opus sabran u desetak bijelih knjiga. U njima se krije njegov stvaralački talent i sve ono što on jest. Za mene njegovo ime predstavlja i djelić iste krvi, te se, vjerojatno, tako mogu i objasniti moji porivi za pisanjem o njemu.

Ime je poznato: Skender Kulenović.

Skendera sam u životu srela svega dva puta.

Prvi put odmah nakon rata, a drugi put u zrelim godinama u Zagrebu, u stanu njegove sestre Čamke Krilov, učiteljice u miru (mirovina, prim. prir.). Ne sjećam se da su me ti susreti kasnije zaokupljali. Ali, nešto se čudno dogodilo kada je Skender umro, od toga trenutka nosim u sebi njegovu smrt kao dio vlastitoga gubljenja, valjda zbog onog djelića iste krvi: došla je kroz očeve žile do mene. Sada su godine moga oca, jer je mrtav, jednake Skenderovima, a kako je vrijeme izgubilo za njih svoju glavnu dimenziju - život, samo su sjećanja ostala. I njih će vrijeme jednom uništiti, pa čak i ako ih se negdje zabilježi, jer vrijeme odmiče i odnosi u nepovrat ono što je prošlo.

Nisam bila bliska Skenderu kao moj otac. Značajna je generacijska razlika stajala između nas, a i žena sam. Međutim, njih dvojica – e, to je bilo nešto sasvim drugo… Uz rodbinstvo (bili su bratići u prvom koljenu) spajala ih je srodnost duše i misli, i stavovi njihovi su se podudarali. Tako i pišem o njima zbog tog dragocjenog ljudskog momenta što se zove – bliskost.

S Kulenovićima sam bila povezana po očevoj liniji, po očevoj majci. Majka je pripadala je poznatoj travničkoj obitelji Gluhbegović, koja je vezala svoje korijenje duboko uz rodno tlo, ustvari, pripadala je lozi najstarijih starosjedilaca. Hvatanje tih niti uvijek bi započinjalo riječima: ”Skenderov djed po majci, stari Mustajbeg Gluhbegović i tvoja baka Nura, djeca su dva brata, najbliži rod, rođaci u prvom koljenu, u njihovim žilama teče ista krv. Tvoj otac i Skenderova majka Hanifa pripadaju drugom koljenu.” Tada bi ta priča izgubila nit, a ja nisam istraživala, gdje se mi djeca u svemu tome nalazimo. Bilo je puno susreta naših obitelji, ali sam u životu, kako rekoh, svega dva puta srela Skendera. U tim susretima nijedanput nisam osjetila zajedništvo u krvi, kako mi se to dogodilo s njegovom sestrom Čamkom, čak i na telepatskoj osnovi. Ali sada, kada ga više nema, moje misli lebde nad njegovim životom tijesno povezanim sa životom mog oca. I umrli su u istoj dobi, ne napunivši ni po sedamdeset godina.

Moja sjećanja na prvi susret sa Skenderom sežu u davne dane mladosti, i ona mi se sada čine nestvarnim. Bilo je to nakon rata, mislim u ljeto, a tko zna, možda i s početka jeseni. No, jedno je sigurno: bio je vedar dan, pun sunca. Tada je glavna ulica sarajevskog Bistrika još imala kolorit prave mahale, u koju se u njezin sam vrh podno Trebevića neprimjetno ušuljao željeznički most uskotračne pruge za Višegrad. Čudno, most nije narušavao cjelovitost starinskog ambijenta. Sjećam se, slike i danas žive u meni; posebno pamtim dućančiće kakvih Sarajevo skoro više i nema. Nalazila sam se kod tunelskoga otvora u zgradi ćilimare kada je moj otac Asko prošao s jednim vitkim, dojmljivo visokim muškarcem. Uspinjali su se uz Bistirk sredinom Kadićeve ulice. Kretali su se prema mostu gdje smo, potkraj rata i prvih mjeseci nakon rata, stanovali na broju 44. Taj pristali mršavi čovjek u uniformi bio je Skender Kulenović, naš rođak. Hodajući još neasfaltiranom kosinom Bistrika u suncu prvih poratnih mjeseci, Skender je u sivo-zelenom vojnom odijelu i u sjajnim čizmama djelovao magično na mene. On je s mojim ocem, vjerujem, razgovarao o svojim ratnim doživljajima, jer je sljedećih dana otac često spominjao Skenderove doživljaje kao nešto izuzetno zanimljivo i vrijedno.

Svih tih posebnih dana očevo je lice bilo ozareno, a u očima su mu se javljale iskrice kao da je i sam u svemu sudjelovao. Otac je po prirodi bio kozer, rado se šalio, izvodio šale uz dosjetke i pričao svoje dogodovštine iz studentskih praških dana. Sve je to djelovalo kao dobar vic. Nije stoga neobično što je Skenderov doživljaj s Kozare, kad su Nijemci pretraživali komad po komad zemlje tražeći partizane, pretvorio u pravu anegdotu. Jer, Skender se tada našao u grmlju, na koje se Nijemac pomokrio uz psovku: ”Wo sind diese Partizanen, zum Teufel!” Zaista je zgodno bilo razgovarati o ratu koji je netom okončao. I sunce se činilo sjajnijim i nebo modrijim: Skender s rukama na leđima, onako viši i vitak, šutljiv i povučen, miran i ozbiljan, bio je sušta suprotnost mome ocu. A moj mu je otac (onako nizak, podebeo i kao đače nemiran, živih i tamnih očiju a lakih pokreta) i vizualno bio pravi kontrast. Sav je treperio: Skender je sada uz njega, a znali su se još kao djeca. Sada ga gleda kao zrelog muškarca s obiljem i životnoga i ratnog iskustva. Tek danas poznajem pravu bit očeva uzbuđenja. Očevi brzi pokreti praćeni bujicom dosjetki, uz neprekidno gestikuliranje izražavali su silan zanos. Sve to na mahove razvedravalo je duguljasto Skenderovo lice.

I sada mi je pred očima slika prašne sive ceste sa Bistrika i njih dvojice na cesti, pod zrakama sjajnog sunca. Osjećam kako je uspomena sačuvana u mojoj svijesti zbog slutnje da je taj mršavi visoki partizan bio značajan mojemu ocu, jer oca takvog još nisam poznavala. Ta se uhvaćena slika spojila s mojom predodžbom partizana iz mašte: to je taj idealizirani ratnik, pun snage, moći i tajnovitosti. On pripada mojim snovima. Čizme su mu se ljeskale na suncu (moje su oči bile prikovane za njih) i doprinosile da u takvoj impresiji moj otac postane čovjek koji u moć i slavu gleda s njenog krajnjeg ruba.

U kasnijem je vremenu Skender odletio od mog oca u opojnu slavu svoga književnog života. Meni nije bilo tada dostupno njihovo druženje jer sam otišla na studije. Tako sam bila lišena mnogih događaja iz roditeljskoga doma. Ipak, sjećam se, kad bih svraćala kući u Zenicu, kako je otac na stolu imao Skenderove knjige. Kupovao ih je s veseljem i često ih listao i smiješio se. Znam i to: otac ga je intimno smatrao (kao i Andrića) i zagrebačkim piscem. Vjerojatno zbog Skenderovih početaka u zagrebačkom časopisu ”Putokaz”, u uredništvu Hasana Kikića u kojem je i moj otac surađivao prije početka rata, 1939. godine. Sve dok se jednom nije uplela i jedna dvojba koja je mojega oca jako uzrujavala. Pouzdano se prisjećam kako se bila uvukla u atmosferu naše starinski uređene kuhinje. Ostala je visjeti u zraku ta dvojba godinama, nalik na onaj gusti razorni dim cigarete što je visio u kuhinji: Skender je stvarajući epski spjev o Stojanki (čiji domet kasnije pišući nije dosegao) osluhnuo i dragocjene savjete Ivana Gorana (Kovačića, nap. prir.) s kojim se baš u ono vrijeme i susreo pod burnim partizanskim zvijezdama. I to je sve.

Mnogo je godina prošlo od mojih dojmova o rođaku Skenderu. U tim prohujalim godinama moj otac i Skender su se susretali, ali meni detalji tih susreta nisu poznati. Tek, pomišljam kako su vrijeme i teritorija razdvojili njihove sudbine i udaljili ih. A kako su godine odmicale od moga susreta sa Skenderom, ja sam ga zaboravila, pogotovo kad se moj otac izgubio u ništavilu smrti.

Ali nekim čudom Skendera sretoh ponovo…

Desilo se sasvim slučajno i nenadano u stanu njegove sestre Čamke u Zagrebu, u Prilazu, toj staroj zagrebačkoj ulici što se nizom starih kestenova proteže do isto tako stare Rudolfove vojarne. Sretoh ga u ambijentu starih građevina koje su pripadale, takođe, i Skenderovom djetinjstvu. Čar susreta je bio u tome što je sve bilo drukčije, a nisam više bila ni onako mlada. Čim sam ušla u sobu, shvatila sam da nasuprot meni u niskoj stolici sjedi Skender. Crte su njegova lica ostale nepromijenjene kao u onoj mojoj zaustavljenoj slici, ali to više nije bio ratnikgorostas. Snaga ličnosti izvirala je iz istog lica, međutim, godine su neminovno učinile svoje: njegova je koža ostarjela a kosa posjedila. Ostao je negdje u prošlosti i njegov vitki stas.

Bez riječi sam sjela nasuprot njega, ali se on nije osvrnuo na mene. Tek mu se trzaj iznenađenja pojavio na usnama kad mu je Čamka rekla da sam Askova kćer. Šutnja je potrajala… Bila je preduga. Ipak, moram priznati da mi je godila. Kad sam se sabrala, prvo sam pomislila na oca. Gdje li je nestao, nema ga? A kako bi bilo divno sada gledati njihov susret, slušati riječi koje dopunjavaju njihove, možda, još uvijek bliske misli, čuti zatomljena sjećanja? Bila sam ništavan stvor tog trenutka, a i suvišna. Htjedoh pobjeći, ali Skender progovori i ja ostadoh prikovana za stolac.

Njegov se pogled zaustavio negdje iza mene. Laganim i tihim glasom Skender je počeo govoriti. Zapravo je počeo pričati gledajući kroz mene u prošlost: ”Dužan sam tvom ocu posvetiti jednu pripovijetku. Učinit ću to sigurno. Leži mi na duši ta obaveza… Kao dječak, u vrijeme selidbe mojih roditelja iz Bosanskog petrovca u Travnik, koji je rodno mjesto moje majke, boravio sam u zidanoj kući tvoga oca, u Gluhbegovića sokaku podno zidina srednjovjekovne tvrđave. Kuća je bila izgrađena nakon požara 1903. godine i danas je u svom prvotnom obliku: leži u centru trokuta stare gradine, Rudolfove kavane i umjetnoga jezera ’Plava voda’. Uporno zajedno prkose vremenu…”

U toj posebno izrečenoj rečenici osjetih neminovnost protjecanja vremena. Nekadašnja je stvarnost nestala: drvena rodna kuća moga oca izgorjela je u požaru 1903. godine. Izgorjelo je i obiteljsko rodoslovlje koje je visjelo na tavanu. Taj stari ispisani pergament svjedočio je o postojanju očeve loze sve od dvanaestog stoljeća, kada je živio njegovi daleki predak bosanski ban Borić. Iza tog katastrofalnog požara izgrađena je velika jednokatnica koja još i danas stoji. Uz tu zidanu jednokatnicu priljubila se duga prizemnica u koju su doselili Skenderovi roditelji. Kada su doselili, jedno su vrijeme živjeli u kući moga oca. Veze su bile prisne radi rodbinstva i utjecale su da on uspostavi pokroviteljski odnos spram Skendera. Skrb za Skenderovo školovanje to potvrđuje.

Nakon jedne dulje stanke, nastavio je Skender sve glasnije otkrivati nova sjećanja: ”Tvoj otac, u to vrijeme student medicine, upravo se spremao na put u Prag, kad me ugledao znojnog i zadihanog ispred kuće, uza sam rub vodovodne cijevi što se spušta uz bučnu vodu. Zaustavio me u igri, uzeo za ruku i poveo onako bosonogog u kuću da se obučem. Sjećam se njegovih riječi, upravo mi zvone u ušima: ’Zehra, sestro, obuci Skenderu ono sivo mariner-odijelo, obuci mu i prugaste crnobijele dokoljenice i nemoj zaboraviti nove žute cipele na šnjuranje. Da znaš: Skenderov otac je poslao ispis iz sarajevske realke, upisat ćemo Skendera ovdje u nadbiskupsku klasičnu gimnaziju koju sam i ja polazio…’ U prostranoj sobi gornjega kata s kojega puca vidik na travnički pejzaž, tvoja me tetka obukla u to svečano odijelo. Tako obučenoga me pamti sestra Čamka, kako stojim na vrhu stubišta, valjda zbog jedne sačuvane fotografije… Tada me tvoj otac ponovo uhvatio za ruku, i ja sasvim ukočen, zabrinut i svečan pođoh s njim na suprotnu stranu Travnika. Začudih se tada veličini trokatnice čiji tlocrt zahvaća četiri ulice. Više sam se iznenadio dvorištem u sredini. Uočih hladnu geometriju gradnje. Nije tu bilo ruševnih zidina stare gradine, niti ubave bosanske kavane obavijene u mistiku jednog mrtvog prestolonasljednika, ni plavetnila mirnog zrcala ’Plave vode’. Osjetio sam, iako premlad, strogu geometriju uz dekor nekih nepoznatih ljudi. Vidiš, tvoj me otac upisao u prvi razred gimnazije. Bilo je to poodavno, u oktobru 1929. godine. Imao sam punih dvanaest godina. Nisam tada slutio da ću svih osam godina biti prvi đak, najbolji u nizu generacija… To je ’uteftereno’ tamo u neke debele knjige… Eto kakvu obavezu imam spram tvog oca. Dio je moga djetinjstva, bolje rečeno: zaslužan je za moj put ka obrazovanju.”

Ne mogu obnoviti sve što je tada Skender rekao gledajući kroz mene u prošlost. Osjećam kako je gledao u slike svoje prošlosti, a meni je poklonio neznatan dio tog viđenja kroz riječ jasnu i snažnu, kakvu samo umjetnik može dati. Bila su mi pristupačna ta slikovita kazivanja i mogla sam sudjelovati u tim sjećanjima punim srcem. Posebno me dojmila sjeta kojom je bilo obavijeno njegovo lice pri spomeni moga oca. Dakle, ostalo je mjesto u Skenderovom srcu gdje je moj otac počivao, pa mi se činilo da je još živ i sjedinjen s tim čovjekom u jednu zajedničku uspomenu. Osjetila sam kako su se u Skendera javila jaka čuvstva, inače ne bi tako utonuo u detalje i tiho pripovijedao. Sav je u tmini sjećanja: gleda niz cestu, vidi sebe s rukom u ruci s mojim ocem, odlaze prema tajanstvenoj velikoj zgradi gimnazije…

Postalo mi je jasno: ušao je Skender zbog mene nenadano u tu daleku stvarnost i rekao mi kako taj susret želi opisati u nekom budućem nadahnuću. I tada shvatih; dva rata i dva susreta nakon njih, naravno, koje ja pamtim: u drugom je susretu Skender svojim godinama i zrelošću dosegao moga oca. Dakle, dok je živ taj čovjek, bit će živa i uspomena na vrijeme kojemu je i moj otac pripadao. Gledajući Skendera sjetnog, ostavi ta sjeta tragove i u mojoj svijesti. Posve zbunjena napustih kuću u kojoj ostade moj zamišljeni rođak.

Sada je i Skender otišao negdje s onu stranu života. Otišao u mir u kojemu već dugo i moj otac boravi. U meni su ostali dojmovi na moje susrete sa Skenderom. Drago mi je što ih se sjećam i što su sačuvani, ali ne gajim više nadu kako će moj otac postati dijelom literature koju je napisao Skender svojom rukom. Nikada neće biti objavljen takav zapis, a tako sam ga priželjkivala. Željela sam taj zapis, otkrio bi njihovu bliskost. Sada ona pripada izgubljenoj prošlosti. Ipak, vjerujem kako je otac utkan u neke ulomke Skenderovih djela. Mislim, skriveno je označen jer je to sudbina vrijednosti.

U Zagrebu, 1978. godine

Ovaj tekst, urednik časopisa ”Forum”, Marijan Matković (prema autoričinom kazivanju), odbio je objaviti bez čitanja i bez obrazloženja. Selma Borić se prisjeća samo da je rekao: ”Ne želim ništa o Skenderu!”

Priredio Dragan Marijanović

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]