SESTRE IZ NENAPISANIH ROMANA

Zapis o Selmi i Nuri-Mariji

Svibanj je iskrcao na obalu poprilično kontinentalaca, premda je još dugo do sezone. Gospođa Nura-Marija Pirija, ugledna mostarska intelektualka i liječnica, bila je supruga nedavno umrloga Osmana Pirije. A Pirija se proslavio pošumljavanjem kršne Hercegovine, navodnjavanjem Etiopije i drugih afričkih i arapskih pustinja. Bio je legenda koja i danas kruži na usnama vremešnijih Hercegovaca. No, Osman je priča za neku drugu zgodu, možda i roman. Samo da nam je bilo suđeno susresti se više no samo jedan jedini put, par mjeseci prije njegove smrti. On je s Nurom-Marijom izgradio prekrasnu kuću u Komarni, malenom mjestašcu što se skrilo od pogleda s vrele ceste, čim se od Opuzena prema Neumu i Dubrovniku pogled ispuni plavetnilom.

”Svakako morate doći i upoznati moju sestru Selmu!” inzistirala je gospođa Pirija. A nagovarala me i moja supruga, premda zna da ja more volim samo onda kada ga nitko drugi ne voli: u kasnu jesen i u burovitu zimu, kada sve na njegovoj obali opusti.

”Naravno, bit će mi drago.”

Vrt oko Nurinoga ljetnikovca neobičan je mali arboretum nesvakidašnjeg egzotičnog bilja i voća, što ga je Osman donosio s dalekih južnih meridijana. Ubirem nevjerojatne primjerke limuna: kilogram u dva-tri! U toj često praznoj kući živi samo prekrasna mačka Točkica, Osmanova ljubimica koja mi se mota oko nogu. Kad Nure nema, susjedi brinu o njoj, a Točkica, valjda u ime mačje zahvale čitavo susjedstvo lišava straha od opakih zmija. Nježna i umiljata, ta se mačka učas pretvara u opakoga borca. Zamišljam tog maznog stvora kako frkće daveći opakoga poskoka pod lavandama.

”Misli da ste Osman”, sjetna je Nura-Marija:

”Kad je umro, nije jela danima. Bila je strašno vezana uz njega.”

Tražim vedrije teme, kukavički skrivajući pogled pred Nurinim suzama. Vremešna žena ima još samo sina u dalekoj Kanadi i Selmu u Zagrebu. Selma je pravi radosni ugođaj. Elokventna i vesela, s manirima dostojanstvene Bosanke s doživotnim statusom Zagrepčanke, unijela je vedrinu u moje sparno i teško podnošljivo južno popodne, napadnuto vrelim, slanim i trulim vjetrom. Imam premalo koncentracije za razgovor s ženom koja mi može biti majkom, a ima puno više energije od mene. Priča mi o nekom Vukčićevu junaku, o čijoj ljubavnoj romansi želi napisati priču…

”Pa, to je četrnaesto stoljeće!” primjetih.

”Nema veze, baš zato. I da znate, priča će biti - seksi!”

Selmini i Nurini preci po majčinoj strani potječu s izvora Dunava, gore, u germanskome gorju:

”Bili su…” priča Selma, a teta Nura dodaje druge podatke o svome dalekom podrijetlu:

”…vodeničari. Kako se dolinama Dunava spuštao njemački utjecaj, tako su i majčini roditelji pomjerali svoj vodeničarski posao, sve dok se nisu spustili do Slavonije, i tu se zauvijek nastanili. Majčini su bili bogati i ugledni. Školovanju se pridavao veliki značaj”

”Majka je bila lijepa”, domeće Nura:

”Ugledni su se ženidbenici zanimali za nju. Djed se nije miješao u njezinu odluku, ali nije bio posve ni po strani, tako da je mama prvu ’korpu’ uvalila dr. Ivanu Ribaru!”

Smijeh simpatičnih sestara zanjihao je vreli zrak.

”Pa, kako se udala za oca?”

”E, to je posebna priča, i to je tada bio šok. Takva su vremena bila. Zamislite: djevojku Rachellu iz dične germanske loze her Franza Scucha i frau Marie Shuch, rođene Krieg, s Schwarcwalda, vlasnike mlina u Dalju, prosi musliman Abdulaziz-Asko Borić iz Bosne! Otac je bio nevjerojatno načitan i obrazovan za ta vremena, vremena opće gladi i neimaštine, a on je diplomirao medicinu u Pragu. Djed Zulfikar Borić bješe iz Livna. Rodio se 1860. a umro u sedamnaestoj godini sljedećega stoljeća. On je bio hadžija, vodio je vjernike na hadž. Oženio našu nanu Nuru koja je bila iz begovske obitelji Gluhbegović iz Travnika. Njezini su, dakako, bili vrlo, vrlo bogati, imali su imanja na Kupresu, Vlašiću, u Busovači i Žepču. Kuću i naslijeđe u Travniku. Bogatstvo se topilo, ali je otac 1924. godine uspio diplomirati. E, kako sada tako uglednoj begovskoj muslimanskoj obitelji objasniti razloge zbog kojih je sin miljenik odlučio oženiti katolkinju iz Slavonije!”

”Kako je to završilo?” pitam ja.

”Jednostavno, otac se svidio djedu Franzu. Ostavio je strašno dobar dojam na njega. Nikada se nitko zbog tog braka nije pokajao. Njihov je brak naše živote, naše biografije učinio bogatim sadržajima i susretima s neobičnim ljudima. Otac je bio zadnji prijeratni gradonačelnik Zenice, te prvi poratni, ali su ga onda partizani ipak nekako uklonili. No, dočekao je mirovinu kao liječnik u Zenici, gdje smo nas dvije rasle. Ugodno je doći u rodni grad i vidjeti ulicu s očevim imenom…”

Selma nakratko prekida ispovijest uz partiju remija i prekrasne Nurine dolme od lozova lišća, i recitira svoje nove stihove. Uporno zahtijevam od nje da to objavljuje, no, ona piše za vlastiti gušt. Napokon se dohvaćam njezina teksta iz sedamdesetih, o Skenderu… Slušam razgovore o Kikiću, gledam naslovnicu njegova ”Putokaza”, Zagreb, 1939. godine. Mjesec travanj. Dr. Asko Borić objavio znanstveni rad na temu ”Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini”, a Skender literarni rad ”Jedna žalost i jedna potreba”. Vidim da su u tom broju časopisa, zapravo ’Lista za društvena i književna pitanja’ (kako mu u podnaslovu i stoji) surađivali i Zija Dizdarević (”Ramazanska noć”), Šukrija Huskić (”Jedan svjetao period u povijesti bosansko-hercegovačkih Muslimana”), Nafis Defterdarović (”Bosna i Hercegovina u mraku”), Bakir Badnjević (”Moji utisci sa bosanskog sela”), Mustafa Oranović (”Strahoviti radni uslovi”), Miralem Ljubović (”Seljačko sveučilište”) dok je urednik Kikić objavio dva rada (”Paligraf ” i društveno angažiranu temu ”Šta je s Vakufovim prosvjetnim radom?”).

”Nisam očekivala da vas to zanima. Moja je kućna knjižnica u Zagrebu puna takvih stvari…”

”Selma, vi ste pravo otkriće!” potvrđujem ja.

”U Osmanovim i mojim albumima također imamo zanimljivih stvari, pisama, slika, primjerice cara haila Selasija, razglednice Ive Andrića… Ima svašta.”

Znači, čeka me, ako bog da, puno mostarskih i zagrebačkih čajeva s ovim dragim ženama, puno drhtavoga i napetoga istraživanjima o ljudima koji su, svaki na svoj način i u svojim sredinama obilježili više od jednog stoljeća. Nura-Marija je suzdržana. Još je pod dojmom muževljeve smrti, njezina je pažnja majčinska, govori malo i mudro, a Selma je, skroz, drugi tip: vesela, razdragana i vječito ”mlađa sestra”.

”Nura mi ne da puno pričati, a ja volim puno pričati! Evo, dobro, još ću mu samo ovo ispričati, je l’ imate vi nešto protiv?

”Ma, ne… Naravno.”

”Sjećate li se Vlade Dijaka?”

”Pa, poznavao sam ga, kako ne!”

”A sjećate li se one pjesme o Selmi koja putuje na fakultet, a on nosi njezin težak kufer?

”Pa, rastao sam uz to…” čudim se ja.

”Eto, što vam je život. Gledali smo se pokojni Vlado i ja u mladosti. On bio pjesnik, a ja nemirni vjetar. Još pamtim te sarajevske noći. Jednom davno dođe mi u Zagreb jedan ljepuškasti dečko iz neke sarajevske rock-grupe u nastajanju. Kaže da se zove Goran Bregović. Traži mi tu pjesmu s molbom da je uglazbi… Prošlo nekoliko godina, a ono, kad god uključim radio čujem tu pjesmu. Momci dali grupi ime ”Bijelo dugme”. Bilo mi drago što je Vladina ljubav prema meni tako postala vječna… Bože, kako godine lete!”

Suton je pokrio pelješku stranu zaljeva. Prve su barke otplovile na pučinu s feralima za lov lignje. U mojim se mislima stvara slika kuće u plamenu, u Livnu, 1903. godine. S njezinim potkrovljem zauvijek je nestala obiteljska loza ovih neobičnih i dragih sestara. Loza što potječe od jednog od prvih bosanskih banova. Da, Selma, vrijeme leti. Progutalo je ono i banove i begove, pjesnike i uspomene. I nas će jednom.

Jutro je osvanulo gnjilo. Ženino ”dobro jutro” i miris kave.

”Buncao si i noćas, spominjao si zmije…”

”A, da…?”

Točkica mi se motala oko nogu. Radio kaže da će jugo potrajati… Kontinentalcima je bilo svejedno.

(U Mostaru, svibnja 2003. godine)

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]