RE: Canberra Report!

Jul 13, 2003 11:19 PDT

Pa, ovaj je grad nastao kao kompromis: kad su se australske države udružile u federaciju, nisu se mogle dogovoriti koji će grad biti glavni, Sydney ili Melbourne, pa umjesto da ratuju, odlučili su sagraditi sasvim novi, glavni grad, negdje na pola puta između ona dva. Canberra znači ”mjesto sastanka” na jednom od aboriđanskih jezika. Građena je planski, sve je dotjerano, nemaš nereda ni u snu; sve uredno, čisto, i beskrajno zeleno. U sred grada je jezero nazvano Burley Griffin, po arhitektu čije rješenje novog grada je svojedobno pobijedilo na međunarodnom konkursu, i po čijem rješenju sad živimo. Nemamo onih zapadnjačkih nebodera (jer i nismo na zapadu) i silnog betona, nema one gužve i ludnice od prometa, nema ’frke’, kriminala i ’svega’ kao u Sydneyu. Ovo je, zapravo, jedna velika, uredna palanka (sa oko 300.000 stanovnika).

Poslije II svjetskog rata novi migranti, Talijani, Grci, ’našijenci’... uveliko su zidali prijestolnicu (i sadili smokve i masline oko kuća u kojima su stanovali - tako sam i ja naslijedila pravo mediteransko dvorište). Mi, ovdje jedini pratimo promjene godišnjih doba, slično vama u staroj domovini: Canberra je puna uvezenog, evropskog drveća, pa imamo čak i pojavu opadanja lišća, zbog čega nas u jesen posjećuju turisti. Po nativnim eukaliptusima teško možeš znati koje je doba godine. Topole, breze, jasene i druge migrante posađene uz ceste Canberre, Judith Wright je, svojevremeno, u jednoj pjesmi poredila sa službenicima ambasade, postrojenim za službeni doček, kao da su na zabavi na kojoj se ne osjećaju prirodno i ’na svome’. Ali, zato se njima može ovdje više vjerovati nego eukaliptusima, koji, visoki i snažni, padaju pod naletom prvog jačeg vjetra, ili iz čista mira, kao pijanci na ulicama sa kojih sam se i zaputila ovamo. Zakrče cestu, sruše krov kuće, razbiju automobil, ili ubiju preko noći neiskusne kampere, zaspale u šatoru razapnutom u blizini. Krasno i ludo drveće, ti eukaliptusi.

U januaru ove godine i oni su sumanuto gorjeli, zajedno sa svim šumama oko grada, i mnogim parkovima u Canberri. Oko 400 kuća je nestalo u vatri, zajedno sa njima i četiri osobe i bezbroj pasa i mačaka. Januar je mjesec ljetnih godišnjih odmora, i mjesec vatre. Kad torbu sa dokumentima i slikama držiš u blizini izlaznih vrata (na šta li me to podsjeća?), za svaki slučaj.

Grad zovu ”bush capital” zbog šume u kojoj je. A u novije vrijeme ovaj nadimak iz milja ima i drugu dimenziju: zbog politike vlade koja podanički služi G.W. Busha. Ovdje su nam sve ambasade, tri sveučilišta, i razne nacionalne institucije, muzeji, galerije, arhiv, instituti... I, naravno, nacionalni parlament je ovdje, smješten u modernoj zgradi na vrhu brda, u središtu grada. Kuda god kreneš, podigni pogled i vidjet ćeš ga – to valjda da narod ne zaboravi zašto je i kako sve počelo, i gdje sjede bogovi do kasno u noć. Pa nam je ovdje, osim sve federalne administracije, i naša lokalna vlada i uprava. Canberra je zapravo grad – država (Australian Capital Territory). Imamo autonomiju sličnu nekadašnjoj u Vojvodini i na Kosovu.

A industrije i nema ovdje, osim građevinarstva (tu su glavni majstori Hrvati), turizma i uslužnih djelatnosti. Statistički, 60% stanovništva je univerzitetski obrazovano, što je znatno više od nacionalnog prosjeka. Zatim, ovo je tradicionalno jako glasačko tijelo za Labour partiju, a u novije vrijeme sve su nam jači i Greens. Čak je i malo udruženje socijalista dobilo prve glasove na posljednjim lokalnim izborima. Svakog petka na istom mjestu u gradu kupim ”The Green’s Left” od Georga, momka sa grčkim prezimenom, koji je vođa lokalnih socijalista i nepopravljivi optimist. Znaju i ptice na granama (rozele, svrake, papagaji) da se ništa bitno neće promijeniti u zgradi na brdu ni u sljedećih sto godina, i da će se Liberali i Labour, sve sličniji jedni drugima, izmjenjivati na vlasti do besvijesti. Ali Georg vjeruje. U svjetliju budućnost. Krasan je i lud, kao oni eukaliptusi. Usput, on me uvijek podsjeti na tribine ili demonstracije planirane za sljedeću nedjelju. Ljetos, odmah poslije naših velikih požara, nije prošao vikend bez protestnih skupova, a 15og februara imali smo najveći broj ljudi na ulicama u historiji grada: više od 20.000 nas je demonstriralo protiv slanja australijskih trupa u Iraq. Nedjeljom demonstriramo protiv vlade, a u ponedjeljak idemo u ministarstavo raditi za tu istu vladu. A s tim demonstracijama sve je bilo uzalud, nažalost. Sad je već mirno, a i šta nam vrijedi: utonuli smo u opću apatiju i beznađe.

Birokrati, političari, studenti, diplomati i u novije vrijeme umjetnici, to je u Canberri stanovništvo. Kaže statistika da svaka četvrta osoba u gradu boluje od neke vrste mentalne bolesti. Komentiramo to i čudimo se: Kako to? Tko je od nas sedmoro bolestan? Ja nisam, ali mora da je netko? Velika tuga i depresija su zvanično oblici mentalne poremećenosti. Valjda to i objašnjava stvar. Zatim, kažu: zatresi bilo koje drvo u Canberri, i past će s njega barem jedan pjesnik. Možda i to objašnjava stvar?

I još kažu, oni koji ne žive u njoj, da Canberra nema dušu (a odakle joj tolike duševne bolesti?), kažu i da je dosadna (i stvarno, glavni grad koji zaspi u 8 sati navečer za mnoge nije uzbudljiv), i da imamo ovdje više ’love’ nego što nam treba... Nismo baš omiljeni - kao što obično biva sa glavnim gradovima. Uz to i ona dva naspramična grada-džungle još ne opraštaju pobjedu ’umjetnoj prijestolnici’.

Rijetko je naći nekoga tko je rođen i odrastao ovdje, i još živi na istom mjestu. Većina ljudi došla je odnekud, sa drugog kraja zemlje ili drugog kraja svijeta. Diplomati, političari, birokrati, studenti - većina dođe, bude i ode - za poslom i suncem prema nekoj obali. Uz Hobart, najhladniji smo grad u Australiji. Okolna brda su pod snijegom zimi. Ponekad čak zasnježi i nad gradom, što je već previše, i neoprostivo.

I, moram barem pomenuti ’naše gore lišće’. U zemlji doseljenika od naših je najviše Makedonaca, zatim Hrvata, pa Srba i ostalih. U Canberri je hrvatska zajednica najbrojnija, a iz Bosne je veći broj migrirao ovamo tek posljednjih desetak godina. Prva generacija migranata, pridošlih poslije II svjetskog rata, ili početkom sedamdesetih godina XX vijeka, većinom radi u građevinarstvu ili u uslužnim djelatnostima (lobiji čistača), ili su zanatlije, ili nogometaši. Porijeklom iz malih seoskih sredina, u prosjeku imali su oko 8 godina završene osnovne škole. Nije im nikako jasno da smo u međuvremenu, mi, tamo u starim krajevima, gledali TV, jeli banane, nosili farmerice i išli na ljetovanje. Kao i većina drugih etničkih grupa, još se svi, najčešće, okupljaju oko nacionalnih crkava i klubova koje su gradili prvi pridošli imigranti. Jezici, običaji, interesovanja, razumijevanje svijeta, odnosi u porodici... su među svima njima još često na nekom arhaičnom stupnju, koji se više ne može naći nigdje u iščezloj domovini. Ne vole jedni druge, i drže se na odstojanju. Ako im se pruži prilika, podmeću jedni drugima nogu. Ali sve u okviru zakona i reda. Djeca njihova, rođena ovdje, u prosjeku stiču mnogo bolje obrazovanje od djece domaćih, i većina je na višem profesionalnom nivou. Razumiju maternji jezik, ali ga najčešće ne govore, ili govore slabo. Nije lako toj djeci sa roditeljima ’narodnjacima’. Nekad ih šalju u zavičaj na ljetovanje, sa zadatkom da si nađu i dovedu mladu ili mladoženju. Jer: ’naši’ su najbolji, ali čisti ’naši’ - ”oriđinale”, ne ovi ’naši’ rodeni i iskvareni ovdje u Australiji.

Eto. Tako, nepovezano, ukratko. Ali, kakve ovo ima veze sa poezijom? Moram naći nešto sa ovom temom, ali u stihu, pa vam šaljem...

Topli pozdravi svima iz ’hladne zime’ australijske.

Tanja

BEZ SNA U CANBERRI

Bistra kineskinja, sletila je sa torbama punim knjiga da nauči još više, i da se popodne voza biciklom oko jezera, ali prvo je promijenila ime, draga djevojčica Susan, nije znala da se i prezime pika u imeniku, nije se sjetila da uzme tajni broj, sad se budi da se javi na telefon, vrati se, jebeni imigrante, vrati se, dašće joj kroz noć, puše joj u pospane oči, blizu poput hroptanja susjeda, kroz ključaonicu, uzdiše na mobilni telefon iza njenog prozora, sama u mračnoj sobi, sjedi na podu, krije se od svoje blistave sjenke zamrznute na zidu, drhteći od straha, uči ona lekciju, napamet.

Ponosni komunalni radnik, čistio je gradski trg svakog jutra dvadeset godina, odgojio dva sina, izgradio kuću, usrećio ženu, a onda jednog jutra dok je prao povraćotinu ispred neke kafane, pijani vozač ga zakačio, i njegov san se rasprši, žena ga izbacila, sinovi ne razumiju o čemu on to mrmlja, stidi se otići u crkvu i u klub, svi misle da sam to napravio namjerno, kaže, ali nisam ja kao oni, volio sam svoju desnu ruku, sad ne mogu ni metlu držati, šta da radim nego da se vratim, briše suzu, zakopčava torbu i tetura se nekud u mrak

Moja slatka droljice, ti sve radiš i ništa ne tražiš zauzvrat, čekaš me kad god da dođem, moja draga fufice, preletjela okean da bi došla i zadovoljila moju požudu, šaputao joj je na uho ranije te večeri, ti si moj sopstveni beskrajni opasač, pjevušio je, pričvrstio ručni sat, navukao cipele i otišao, ona je požurila do police, preletjela kroz stranice rječnika, tražeći drolja, prelistala leksikon, knjigu slenga, tek toliko da bude sigurna, zbirku poznatih citata, korištenje i iskorištavanje jezika, zadržala dah, vratila se u topli krevet, zaronila u jastuke, drhtala, grizla usne, njena glatka maslinasta koža je planula, i gori još polagano od boli pod umirućim sjajem noćne svjetiljke

Prošlog ljeta su poslali dovoljno novca za grobnicu, fotografija je već na posljednjoj stranici albuma, divna kripta, na uglu groblja, gore na brdu iznad sela gdje su odrasli i upoznali se, eno je tamo preko sedam mora, njihova imena su već uklesana srebrom, divan rezbareni rad, znaju da je stigao čas, zato i ne mogu spavati, kako sad da spavaju, treba poći na put, let nije rezervisan, i te dvije sijede glave nagnute nad trpezarijskim stolom raspravljaju o sistemu do zore, biraju brojeve, križaju brojeve drhtavim rukama, i mole se tiho sićušnim ikonama, dvama listićima za Lotto, spremnim za sutrašnje izvlačenje

Mama, pjevaj mi pjesmu o želji, onu što si pjevala nedjeljom dok bi kuhala ručak, sjećam se samo kako počinje, on ima samo jednu želju, da još jednom poljubi njene medene usne, ali kako ide dalje, pjevaj mi, i mama pjeva kroz slušalicu u tihu noć, srce sina snažno kuca, električni impulsi plešu stari valcer, međunarodni poziv pretvara tugu u radost, brda skakuću u ritmu, raspjevana mjesečina jezdi iznad jezera, impulsi titraju uz melodiju pit-a-pit, pit-a-pit,

da ti tvoja medna usta još jednom poljubim, i
da se više nikada iz sna
ne probudim...

Prevela s engleskog Ulvija Tanović

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]