IZGUBLJEN U ZAVIČAJU (drugi dio)

Web-stranica i rupe na putu: mogu li i jare i pare?

Kad sam, prije nekoliko mjeseci, od jednog drugara iz zavičaja primio poruku da je Konjic dobio zvaničnu web-stranicu, to me, naravno, veoma obradovalo. A još kad sam, hitro utipkavši www.konjic.ba, na naznačenoj adresi doista našao lijepo uređen sajt, sa servisnim informacijama, nadahnutim tekstom o istoriji mjesta, pa o poznatim Konjičanima i o mnogo čemu drugom - mojoj radosti nikad kraja! Jer, eto, sad svako može vidjeti: nije Konjic mala maca. To je Grad. To, valjda, najbolje zna svaki seljak i (naročito!) grmalj koji petkom (pazarnim danom) u njega šljegne, da se, kako kaže jedna zafrkantska pjesma, nakrka pasulja.

No, dok sam se, početkom jula, željan odmora verao uz poznate serpentine k Borcima i Jezeru, prvo što sam, sav crven od ljutnje, spomenuo, i to u ne baš pristojnom kontekstu, bila je baš pomenuta webstranica: ”Bolje bi im bilo da pokrpaju ove rupčage, nego što se preguliše pričom o turizmu na Boračkom jezeru!”

I, zaista, moja prastara ’Jetta’ u svom vijeku zacijelo nije vidjela veće muke i nevolje: trč-trč, pa rupa! Podlokani, ’valoviti’ dijelovi puta, česti odroni - kamenje na putu, suženja na kojima jedva da se možete komotno pasati i sa biciklistom - sve to, 21 km dugačak put od Konjica do Jezera, čini nimalo prijatnom avanturom. I mada znam da o pravom saniranju - da ne govorimo o izgradnji novog puta - u ovoj situaciji nema ni govora, vjerujem da su se barem one najveće rupe mogle zakrpiti. Time bi siroti turisti, privučeni, može bit’, lijepim slikama sa sajta, bili pošteđeni barem muke popravljanja amortizera, kad već ne mogu uživati u široj i bezbjednijoj cesti.

Jednom na Jezeru, na ulazu nas dočekuje rampa. Majka žurno vadi potvrdu koja dokazuje da ona, kao vlasnik vikendice, uredno plaća vodu i odvoz smeća, te da stoga ne mora platiti 5 KM, ulaznicu za dnevni boravak na Jezeru. I dok smo se skoro uništenim asfaltnim putem približavali vikendici, zapahnuo nas je smrad iz otvorenih kontejnera pored ceste: prepune, raskinute plastične kese pune svakojakog smeća, limenke piva, hrpe ostataka hrane...

Poslovičnu neefikasnost ovdašnjeg komunalnog preduzeća na stranu, zaista je nevjerovatno da ovakav odnos prema životnoj okolini nikome ne smeta. Jer, na lokalitetu Jezera svakog se ljeta odmara i po nekoliko stotina izviđača kojima je, kao, prevashodni zadatak - briga o prirodi, život u harmoniji s njom! Zar je, doista, toliko teško organizovati radnu akciju u kojoj bi se barem dio svog tog otpada ubacio u kontejnere, a ostatak ili zakopao ili strpao u plastične vreće? Dok se komunalci ne dosjete…

O zapuštenosti Jezera pisao sam i prije dvadeset godina, kad je mnogo toga bilo neuporedivo bolje nego danas. Ni tada nadležni nisu imali dovoljno sluha za održavanje ovog prelijepog mjesta. Povodili su se, valjda, za idejom da je dovoljna čarobna priroda, privlačan okoliš, a da mi, to jest oni, kravataši treba samo da uzmu pare.

”Za šta da dajem pet maraka? Pa nije Boračko jezero nacionalni park”, rekao je jedan Konjičanin, kad sam ga upitao zašto ga češće nema na nekada omiljenom izletištu mojih sugrađana.

I, zaista, za skoro tri sedmice, koliko sam tu boravio, izuzev skauta lokalnog izviđačkog odreda, gotovo da nisam vidio nijednog Konjičanina! Doduše, vikendom ovdje nahrupi masa ’paradajz-turista’, ali - nije to to!

Prije, u naše vrijeme, u kampu na Glavnoj plaži, tačno si znao gdje je čiji šator: Tamba, rodom Mostarac, bubnjar jednog od prvih konjičkih bendova i jedan od prvih malih privrednika na Jezeru; pa Paša Širbegović, možda najpoznatiji konjički ribolovac; pa simpatični Kedžo i nezaobilazni Labud... Kako ne spomenuti i neke druge lokalne legende: Sarajliju Pipija, što je u ljetnim mjesecima svoj djeci u kampu dva puta dnevno darovao bombone; Holanđanina Šonija koji je ovdje prije rata ljetovao više od dvadeset godina zaredom i nedavno se, kažu, sa ženom, (sestrom onog istog Paše ribolovca, ovdje su se, valjda, i sreli i zaljubili) ponovo vratio u ove krajeve. Samo što sad Šoni prolazi pored (pre)napučenog Boračkog k’o pokraj turskog groblja i zapućuje se prema Glavatičevu, posljednjoj oazi mira u ovom kraju...

Sve su to likovi iz jednog ’filma’ u kome su, eto, i moji zemljaci igrali važnu, lijepu ulogu. Sad ih većine ovdje nema. Možda zbog lošeg puta, možda zbog one nevjerovatne brtve, možda zbog skupoće...

A nije da se na Boračkom jezeru ništa nije uradilo: popravljeni su bungalovi i dugačka metalna ograda, na plažama postavljeni tuševi, a na onoj Prenjovoj čak izgrađen lijep, ako tako mogu reći: ljubak javni toalet. Čujem da su uslovi boravka u odmaralištu ’Borašnica’ znatno poboljšani, snabdjevanje vodom je znatno urednije nego lani. Na svim su plažama postavljene klupe za sjedenje... No, krupni nedostaci i pogrešni potezi koje sam pomenuo bi se, čini mi se, uz malo dobre volje i inventivnosti mogli ili otkloniti, ili barem u dobroj mjeri sanirati. Na radost svih zaljubljenika Boračkog jezera, tog pravog bisera prirode.

Herceg-Novi, ili zašto Srbijanci više ne stanuju ovdje

Kad smo već bukirali sedmodnevni boravak u mediteranskoj ljubavi Zuka Džumhura, jedan mi je prijatelj rekao: ”Nećete baš biti oduševljeni. Tamo su vam plaže prepune. Sve čovjek na čovjeku!”

I, zaista, početni se entuzijazam uskoro istopio, ali iz sasvim drugog razloga. Naime, domaćica kod koje smo rezervisali boravak nam je već nakon desetak dana javila da dogovorena cijena (puj-pike) ne važi. Poslije konsultacija s drugim turističkim radnicima gospođa je povisila cijenu za 10 eura!

Poslije prvobitne ljutnje, ipak smo odlučili da ne otkažemo boravak u Herceg-Novom. Jer, em nam je bilo mrsko da iznova krenemo u potragu za novim smještajem, em razlika u cijeni nije toliko velika -noćenje je još uvijek bilo za trećinu jeftinije od onoga u Dubrovniku.

Mene lično nije previše iznenadilo ovo poskupljenje u posljednji čas. Jer, kad sam, nekoliko dana ranije, nazvao tamošnju turističku agenciju da se raspitam za cijene smještaja, dama s druge strane žice mi je mrtva hladna saopštila: ”Žalim, gospodine, ali vam ne mogu pomoći. Cijene još uvijek nisu formirane.” A bila je to sredina šestog mjeseca!

Eh, moji dragi Crnogorci! Sve se mijenja...Kako da vam objasnim da ogromna većina Holandeza ljetovanje bukira najmanje pola godine prije polaska, i da su za njih dogovorene cijene svetinja?!

A da je na crnogorskom primorju lijepo – jeste, brate, lijepo je! Čistoća, uređene plaže, dobra usluga, uveče ’živa’ muzika na svakom koraku… Samo su nas iznenadile poluprazne plaže, čak i one najatraktivnije, do kojih vas brodicom voze i po pola sata: Žanjice, Plava špilja.

”Ma, oni su ti marke samo pretvorili u eura. Vama, iz inostranstva, su, možda, cijene prihvatljive, ali to je za nas grozota. A i ta vražja politika...” Reče mi jedan Beograđanin, s kojim sam započeo ćaskanje u restoranu. ”Ima ovdje nešto Srbijanaca”, nastavio je, ”ali to su vam uglavnom novopečeni bogataši, ljudi koji su ovdje u posljednje vrijeme izgradili prave vile, hacijende. Za njih ovo poskupljenje nije toliko važno. Meni je sreća što ovdje imam rodbinu, kod njih sam odsjeo, inače bi ove godine more za mene ostalo samo prizor iz TV-dnevnika.”

I, zaista, par dana docnije sam u jednom dnevnom listu pročitao da u Crnoj Gori ove godine ljetuje 100.000 turista manje nego lani. Ali, to kao da ne zabrinjava ovdašnjeg ministra za turizam. On je, kaže, veoma zadovoljan sezonom. Kako i ne bi kad čovjek, kažu, sa porodicom ljetuje - u Grčkoj! Sve nešto sumnjam da će mu, zbog slabijeg prihoda od turizma, plata biti smanjena ili da će, ne daj bože, biti smijenjen. Tako ’kod nas’ nije bilo ni u ’komunizmu’, otuda ni ovaj (divlji) kapitalizam stvari, na žalost, nije promijenio nabolje.

Usluga u restoranima bila je izvrsna. A i naš jed na gazdaricu raspršio se kao sapunica pred njenom izvanrednom gostoljubivošću. Čak nam je jedne večeri njen muž, iskusan ribar, napravio izvrsnu večeru s morskim specijalitetima i ’kantama’ gemišta! Sutradan sam, jađ’o niedan, cijeli dan bolovao, izložen podsmijehu ostalih članova ’ekspedicije’. Eh, kad bi oni znali šta je ma(h)murluk!

Zenica, crna majica i gladni golubovi

Na putu iz Slavonskog Broda za Konjic, autobus je, kao privilegovani, žurno ’prešišao’ dugačku kolonu nesrećnika koji su se u autima pržili na ljetnoj žegi graničnog prelaza. Poslije rutinske kontrole, pri kojoj je moj holandski pasoš odigrao svoju Sezame-otvori-se-ulogu, istim smo tempom projurili kroz ’Srpski Brod’. (Za neupućene: bivši Bosanski Brod, zapuštena varošica što joj i samo preimenovanje govori.) Onda smo se, preko isto tako zapuštenog, ali tek polusrpskog Doboja, zaputili u, birvaktile, metalsku Zenicu.

Usput popismo kafu u restoranu ’Dubrovnik’, koju smo, uz zvuke dalmatinske glazbe, platili ’čistokrvnom’ BiH-valutom, kunama. To me je još jednom podsjetilo da se nalazim na teritoriju suverene, nedjeljive, i tako to: države Bosne i Hercegovine, te da se davna ’komunjarska’ floskula o bratstvu i jedinstvu napokon pretvorila u stvarnost.

(Jes’ malo morgen! Dok je mene, Radovana, i ove sitovacije... kao da čujem promukli, hrapavi glas onog haškog uznika koji ovih mjeseci u holandskoj prestonici, na daskama slavnog suda, igra svoju partiju života, simultanku sa svojim žrtvama, svjedocima i nekadašnjim poslušnicima.)

Ponovo u autobusu, zadubljujem se u knjigu ’Cafe Europa’, poznate ex-Yu spisateljice Slavenke Drakulić. Ona tu, opisujći sjaj i (naročito) bijedu života u postkomunizmu, između ostalog lamentira i nad opsjednutošću bivših soc-zemalja imenom: Evropa. Drakulićeva tu, naime, kaže da gotovo da nema nijednog većeg istočnoevropskog grada u kome neki restoran ili hotel ne nosi to slavno ime.

Čekajući vezu za Sarajevo, na autobusnoj stanici u gradu Čelika, padne mi na pamet da se zaputim ka obližnjem kolodvoru i upitam ima li uskoro kakav voz za la capital. Jer, prvi sam bus imao tek za sat i po. Na pola puta, nekih pedeset metara od stanice, ugledam natpis na jednom od brojnih kioska: ’Fast food Evropa’.

Nema šale, moj brajko! Preko ’Srpskog Broda’, te kunski monetarnog ’Dubrovnika’, ušli smo u ’Evropu’. Dobro li nam je, kukala nam majka!

Da je tome tako, uvjerila me je i frekventnost vlačnih veza: prvi sam voz za Sarajevo, naime, imao tek za tri (debela) sahata! Kako sad, iz ove perspektive, izgleda nestvarno vrijeme u kome je danskih kraljevskih vozova bilo bukadar (vozova, dakle, da ne bude zabune, koji po danu voze – za Kraljevo, ali, bezbeli, i u svim drugim pravcima).

Vrijeme u kom su se djeca s najvećom ozbiljnošću klela – Titovim imenom.

Kud ću - šta ću, uputim se lagano ka centru grada. Nedelja, zatvorene radnje, iz buregdžinica trešte Ceca i cecići, rijetki se dokoličari vuku ulicama. Uputim se lagano u obližnji parkić. Tamo, sred kržljave trave i razvaljenih klupa, između dva zalogaja bacam mrvice golubovima i vrapcima, gledajući bistu palog SKOJ-evca. Bijaše to, ako je vjerovati skulptoru, lijep mladić: visoko čelo, pravilne crte lica. Razmišljam o njegovoj mladosti i žrtvi. Da li je, onomad, ma i u najcrnjim snovima, mogao zamisliti - ovo?! Ili se i on, poput gore pomenutog tvorca druge Jugoslavije, sad okreće u grobu?

Desno, velika ploča, sa imenima izginulih partizana, te triju sestara što su takođe izginule od fašističke ruke. Bí mi drago što ni bista, ni ploče nisu oštećene, za razliku od tolikih spomenika NOB-u u Hrvatskoj, ali i poprsja narodnog heroja Maksima Kujundžića, u Konjicu, ispred zgrade Narodnog Univerziteta. Njegovu su mramornu glavu, naime, ’nepoznati počinioci’ odvalili sa postolja, koliko se sjećamna samom početku rata.

(Srećom, partizansko groblje u mom gradu nedavno je obnovljeno, pa mi to, zajedno sa ovim, i mnogim drugim sačuvanim spomenicima NOB-a na ovom području, budi nadu da, ipak, nije sve propalo.)

U međuvremenu, oko mene se bijaše nakupilo toliko gladnih ptica da na koncu moradoh napustiti ’poprište’. Bacio sam im ostatak sendviča i povukao se ’bez gubitaka’.

Sirote ptice, očito su i one žrtve ekonomske krize!

Na kraju, mrva optimizma iliti staro, dobro Boračko jezero

I, kao u Zukovom vremeplovu, ovog se ljeta na Jezeru pojaviše neka od dragih lica s početka ove priče. U odmaralištu ’Borašnica’, tako, na kafi s Marinom, iz jutarnje magle izroni Kedžo. Samo da nas pozdravi, kaže, pa ide, žuri. Ode do Konjica, po kištre hljeba, za goste odmarališta.

Par dana docnije, eto ti i Tambe, gitariste iz ”Travelin banda”. Isti onaj Tambić, godine ga nisu nimalo načele. Ugledan čovjek, poslovnjak u Zagrebu. Oženjen odvjetnicom, otac dvije djevojčice. Obećavam mu poslati svoje knjige. I Pluka, za curice.

Par dana docnije sretnem Nedžada, Sarajliju s kojim sam prije rata iza ’Borašnice’ ’šutao’ stonog tenisa u gemište. Upoznam i njegovog sina, momčinu od 18-20 godina, koji me podsjeti kako vrijeme, ipak, ne stoji i čiji mi ’gvozdeni’ stisak još i ovdje, u zemlji lala i kanala, bridi u šaci.

Naiđe čak i Vejsil Džumhur, stari prijatelj, generacija iz konjičke Gimnazije. Ljekar, sad i on izbjeglica, ’na privremenom radu’ u Los Angelesu. Da mu je, kaže, da nekako iznova diplomira, ovog puta na engleskom (kao da čujem pjesmu, izbjegličku: ’od kolijevke pa do groba, ne prestaje - đačko doba’).

”Da mi se kako ’dohvatiti’ Evrope. Daleko, brate”, veli. ”I pregolemo, za nas, iz ovih gudura”, dodajem ja, dok mi na pamet padaju ona dva starca s galerije, iz Muppet Show-a.

I dok se prisjećamo kako smo onomad često trčali oko Jezera, primjećujem da je Veja ’dobro’ smršavio. I puši, puno. Ne prestaje. Ali, ista ona mekoća, blagost, dobrota u očima. ”Kad je bilo ono, na Markalama, nisam više mogao izdržati. Osjetio sam da ludim, da počinjem i ja, poput njih, mrziti. Do tada me je žena često molila da izađemo. Nisam htio. No, tada sam osjetio da moram izaći. Inače od mene, prijeratnog, ništa ne bi ostalo.”

”Dogodine nam je”, velim, poslije duže stanke, ”dvadeset i peta godišnjica mature. Jesi li zaboravio?” Veja me iznenađeno pogleda, kao da pita: pobogu, kako bih to mogao zaboraviti?!

Eh, da nam je to, u konjičkom usplamtjelom maju, skupa dočekati!

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]