UZ IZLOŽBU FOTOGRAFIJA MUHAMEDA ŠIŠIĆA

Kada sam prvi put vidio fantastične planinske horizonte zabilježene kamerom Muhameda Šišića - čiju sudbinu i ljepotu u njihovoj stvarnoj punini mogu iskusiti samo rijetki i, rekao bih, privilegirani istraživački duhovi kakav je alpinistički duh Šišićev - pomislio sam na ono što je uz ovakve fotografije neizbježno pomisliti: pred ovim čudesnim prizorima planinskih svjetova planete (koje bi dobri stari filozof Kant klasificirao pod pojam ”uzvišene ljepote”) ne budi se samo naša fascinacija njihovom vizuelnom sadržinom, nego iz njih poput bljeska izranja pitanje o našoj vlastitoj ljudskoj mjeri.

Baš u tom pitanju otvara nam se ono što površnom pogledu inače ostaje skriveno: najprije, ovdje vidim izuzetnost poduhvata i životnog izbora samog autora, čije su fotografske zabilješke samo mali dio jednog, za nas obične ljude nedokučivog, iskustva. Mislim, prije svega, na privilegiju istraživača i putnika koji se odlučio da svojim vlastitim tijelom i duhom premjeri svijet barem u jednoj od njegovih nebrojenih dimenzija, da neprohodne predjele svijeta učini prohodnim, da neviđeno učini viđenim, nepoznato poznatim, ono dalekô bližim, i da dotičući granice mogućeg, pusti da ga svijet prožme i da on prožme svijet: tijelom, rukom, okom i duhom.

Zato, pred ovim svjedočanstvima Šišićevih putovanja i izazova, pomišljam kako put do čarobnih ali i strašnih, lijepih ali i neshvatljivih prizora, zapravo, vodi kroz dušu. Naime, taj put, kroz dušu istraživača koja ga vodi, nosi mu tijelo u visine i dubine Zemlje, na rub izazova, ali i na rub rizika i pâda kojim se plaća dobitak nesamjerljive ljepote i ispunjenosti oka i duha. Pomišljam kako bez tog unutarnjeg puta nema ni vanjskoga fizičkoga puta reljefima Zemlje ni mapama svijeta. Bez te unutarnje odluke - a možda i bez dubokog poriva koji često vodi ljudske misli i čine - ne bi bilo pomicanja horizonata i ne bi bilo nikakvog listanja knjige prirode kojoj i onako nema kraja. Bez tog pomicanja granica naš ljudski pogled bi takoreći ostao prikovan na dužinu nosa - a tada, bez tog pomicanja, za nas ne bi bilo nikakvog svijeta.

Upravo zato ove fotografije su mnogo više od pukog dokumenta, mnogo više od puke dekorativne glazure jednog inače dramatičnog napornog i izazovnog iskustva kakovo je alpinističko. Na djelu je koliko faktografsko svjedočanstvo o poduhvatima i postignućima jednog konkretnog i posebnog čovjeka kakav je Šišić - toliko i slojevita metafora čovjekove zemne avanture u kojoj se spoznaje ljudska veličina, ali i ljudska malenkost. U toj metafori ljudskog uspona i uspinjanja najsnažniju simboličku vrijednost ima upravo planina: kao uvijek zadata (i nikad do kraja osvojena) vertikala ljudskog nastojanja. Planina, zapravo, kao vertikalna osovina topologije svijeta istovremeno je: i mitsko mjesto kojeg nastanjuju tajne, i tijelo zemlje koje nas primiče nebu., i svijet koji nas mami ljepotom. Ona: ili nam prijeti šutnjom, ili nas opominje snagom i silinom, ili nas pripitomljava svojim darovima: vodama, biljem, svjetlošću, dubinama, ili tamom. Pripitomljena, proživljena i naučena, planina nam - pretpostavljam - nudi prijateljstvo u tišini. A možda nas tek potiče na mišljenje i na sabranost? Možda nam otvara dubinu kontemplativnog mira? Možda nas uči strahu? Možda nas iskušava. Ili nas čini jakim i, ujedno, slabim?

Sve su to pitanja koja u nama budi odvažnost i imaginacija Muhameda Šišića, koji nam nudi pogled i uvid u dimenzije svijeta koje, inače, sami nikad ne bismo dosegli. I mi vidimo kako ne možemo biti ravnodušni pred ljepotama i tajnama planinske scenografije svijeta i svojevrsne dramaturgije, koji nam se otvaraju zahvaljujući Šišićevom iskustvu i doživljaju. A zahvaljujući artističkom fotografskom umijeću dio njegovog vlastitog iskustva postaje i naše. Jer, sasvim sam siguran da nas se duboko tiče pletivo linija planinskih vrhova i njihova nesaglediva unutarnja i vanjska geometrija, da nas upliće u igru njihovog volumena i perspektive, tame i sjene, sunčanih medaljona i svjetlosne aure.

Najzad, sve to bi se moglo shvatiti i kao evokacija naših najranijih, prvotnih opažaja svijeta. Naime, onih trenutaka: kad smo jednom davno - na počecima djetinjskog gledanja svijeta - prvotni, omeđeni i dosežni ”horizont svijeta”, prvi put vidjeli svojim očima i sagledali ga u zavičajnom horizontu. Mislim na ono individualno praiskustvo kada smo još u djetinjstvu (sa neke tačke posmatranja na kojoj smo stajali kao u središtu), u našoj percepciji onoga što automatski označavamo kao ”okolni svijet”, jasno ugledali (i zapamtili) jedinstvenu liniju horizonta koju su iscrtavale - krivulje planina. Taj primarni ”portret” izvornog horizonta (to jest, jedinstvene krivulje rubova planina) kojeg bi i danas svako od nas mogao iscrtati kao sebi blizak i poznat oblik, dat je, upravo, u tijelu u masivu planina, koje su već tako djetinje rano (ne samo kao konture nego kao bogati a nepoznati svjetovi) odaslale poziv da im se približimo.

Kao što znamo: kad smo se približili horizontu on se udaljio i pomaknuo. I tako se počeo širiti i svijet. Sve dok nismo spoznali beskraj horizonata kojima se primičemo i koji nam neprestano izmiču. Usuđujem se reći da Šišić slijedi taj zov horizonta zahvaljujući kojemu se uvijek iznova i bez prestanka otvaraju novi svjetovi. Znamo i ovo: njegov - i naš - prahorizont i njegovo ishodište je horizont bosanskohercegovačkih planina. Na njegovom svjetskom putovanju svi pojedinačni horizonti sluče se u jedinstven horizont Svijeta, a zatvaraju u krug čije utočište jeste u njegovom izvoru: u horizontima Bosne i Hercegovine, i u životodajnoj snazi njezinih planina. One u sebi sadrže geometriju svijeta kojemu i same pripadaju još od postanka (kuda nas vode).

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]