POZIV NA PUTOVANJE (odlomak iz romana)

Ja se već osjećam slobodnijom nego dosad. Evo me kako već lakše dišem i slobodnije gledam svojim očima. Preda mnom se ukazuju stvari čudesne ljepote. Iza zidova hotelskih soba vidim ljude kako su osvijetljeni treperavim plamenom njihove duše. I vidim raskošne cvjetove ruža u mostarskim dvorištima i baštama kako ih blago njiše topli večernji povjetarac koji se spušta s Veleža. I vidim zagrljene Ahmeda i Sadetu kako, ljubeći se i sagorijevajući u vrelini dodira, silaze niz stepenice i pridružuju se mnoštvu ljudi koje se sakupilo u velikoj sali. Čujem kako prska voda vodoskoka i osjećam njenu svježinu. Znam, ovoga trena, da Asim i Slobodan misle o meni. Osjećam se moćnom jer, evo, mogu da odstranim sve nevažno u svom životu i da razaberem dragocjenu jezgru godina, da znam kako se moj život nije zagubio u mnoštvu nepotrebnih i besmislenih sitnica. Sad znam da je potrebno pojaviti se pred ljudima potpuno slobodan, razgolićen. I svima otvoreno gledati u oči. Bez imalo lažnog stida, bez snebivanja. Svima svoju misao reći u lice. Naravno, ne biti nemoralan, ne biti drzak i bezobrazan, ne smetati drugima i ne ugrožavati ih. Skinuti sa sebe sve maske. I učiniti ono što su ljudi proglasili najvećom sramotom. Biti potpuno iskren prema sebi. I ni po koju cijenu ne gubiti svoje dostojanstvo. Osloboditi se već jednom sputavajućih predrasuda. Skinuti sve sa sebe. Potpuno se razgolititi. Evo, ovako.

I ja sam se u svojoj hotelskoj sobi potpuno skinula, dogola.

Gledala sam se u ogledalu i bilo mi je prijatno. Ali nisam bila potpuno zadovoljna. Zato što sam sama. Niko me ne vidi. Malo, sasvim malo sam se uplašila od pomisli da treba izići iz sobe, da se treba spustiti u hol, proći kroz mnoštvo ljudi, obići oko centralnog dijela sa vodoskokom i cvijećem i napraviti ogroman krug, jer su uklonjeni svi pokretni zidovi kako bi se dobio najširi mogući prostor, pošto večeras treba da počne zabava u hotelu. Večera je već počela. Orkestar svira prijatnu i laganu muziku. Poneki parovi i plešu. Čak sam, za trenutak, bila legla u krevet kao da sam se postidjela nečijeg pogleda. Osjećala sam vrelinu u glavi i grudima. Osjećaj da ću se drugačija vratiti u sobu bio je jači od iznenadnog stida. Njega je pobijedila i svijest da ću na ovaj način mnogo saznati o sebi, da ću drugačije gledati na ljude i da ću, najzad, uspjeti da se oslobodim. Znala sam da ću se u sobu vratiti potpuno rasterećena. Više me ništa nije moglo zaustaviti.

Bilo je devet sati i deset minuta. Ustala sam i krenula iz sobe. Pred vratima sam natrčala na Sadetu Begović. U prvi mah ona se malo iznenadila. Smiješkom i izrazom očiju pitala me šta radim.

”Nije ništa opasno. Samo se provjeravam”, odgovorila sam joj. Klimnula je glavom i stisnula pesnicu, pokazujući mi znak podrške.

”Samo naprijed”, rekla je i pošla za mnom. Munira je upravo izlazila iz svoje sobe i ja sam je čula kako je viknula i sakrila se. Vrata su se ponovo otvorila. Asim je išao prema meni oborene glave. Skoro smo se sudarili kad me primijetio. Zinuo je od čuda i stao uza zid da ja prođem.

”E, svaka ti čast. Svaka ti čast…”, govorio je za mnom. Zatim sam nabasala na Slobodana. Ostao je zabezeknut, otvorenih usta. Muzika je bivala sve glasnija. Ritam je savršeno odgovarao mome hodu. Kao da su znali što mi treba.

Osjećala sam kako iza mene ide mnogo ljudi. Nisam htjela da se okrenem. Svima sam gledala pravo u oči. U početku sam imala malo problema sa disanjem, ali poslije samo nakoliko koraka, pošto sam mimoišla dvije-tri osobe sve se dovelo na najbolju mjeru. Postajalo mi je sve prijatnije i prijatnije. Kad sam se spustila niz stepenice i napravila nekoliko koraka kroz salu, svi su se već bili okrenuli prema meni i razmicali se oslobađajući mi prolaz. Vidjela sam kako su svi zadivljeni. U mojoj pojavi niko nije vidio ništa skandalozno. Osjećala sam i vidjela kako muškarci mjere moje dojke, moje butine, moju ženstvenost u dnu stomaka. To mi nije nimalo smetalo. Kretala sam se ravnomjerno. I bilo mi je prijatno dok hodam potpuno gola i dok me ljudi gledaju. To sam baš i htjela: da me što više ljudi što duže gleda. Obišla sam ogromnu salu. Počeli su da mi aplaudiraju. Mahala sam im i smješila se. Bilo mi je ugodno isto onako kao kad čovjek zapliva u prohladnoj vodi, pa što je duže u njoj sve mu je prijatnije tako da iz nje na bi više ni izašao. A neprekidno se osmjehuje (ja ne mogu zamisliti čovjeka koji se tako kupa u prohladnoj vodi i da je smrknuta lica, da je neraspoložen, mračan i mrzovoljan; isto tako ne mogu zamisliti čovjeka koji pjeva, koji igra, a da je natmuren, sumoran). Kad sam pošla da se penjem uz stepenice, aplauz je bio još jači. Ljudi su bili razdragani. Osjećala sam da mi nije dovoljno i da bi trebalo da se još oslobodim, rasteretim, da se potpuno ispraznim i ostanem čista. Morala sam još malo da prođem između ljudi i da se potpuno preporodim. Zaustavila sam se na trećem stepeniku, malo se zadržala i ponovo se vratila među ljude. Moj drugi krug je bio manji. I bio mi je dovoljan.

Radovalo me to što sam bila u pravu. Zaista se trebalo skinuti, razgolititi. I pogledati sam sebi u nutrinu bića, u svoju rođenu utrobu. To je najvažnije. Treba dokraja zaviriti u sebe. Čovjek će se uplašiti, zadrhtati. Samo iz svoje slabosti mi smo izmislili izreku po kojoj se ljudi sjećaju samo lijepih stvari, a ružne zaboravljaju. Ništa mi, što je ružno, ne zaboravljamo, nego se ne usuđujemo da o tome mislimo. Iz straha i kukavičluka mi u sebi skrivamo sve što je neprijatno, kao da možemo pobjeći od sebe. Tako uspavane nas zaprepasti i mali bezobrazluk. Zanijemimo od čuda kad ispred naših očiju iznenada padne zavjesa kojom smo se zaklanjali od gadosti. Zato se ljudi i uplaše kad zavire u svoju utrobu, kad pred njima razrežu grudnu kost i otvore srce koje živahno skakuće u svome gnijezdu, kao goluždravo ptiče.

Ono što me posebno radovalo bilo je što sam vidjela sve moje prijatelje kako me zadivljeno gledaju i podržavaju.

Bila sam sretna.

Dok sam se tuširala lagano sam pjevušila. Pjesma je sama od sebe nadolazila.

I više nisam mogla biti sama. Morala sam biti sa svojim prijateljima i s njima podijeliti radost. Obukla sam se i sišla u salu. Ljudi su se radovali mome povratku. Osjećala sam da su me svi razumjeli onako kako je trebalo.

Za stolom su me svi izljubili i ja sam sa mojim prijateljima provela najprijatniju noć u životu.

Pred ponoć sam nazvala svoje. Razgovarala sam sa majkom, djecom, mužem. I kod njih je bilo sve u najboljem redu.

Kako mi je malo trebalo da sebi zauvijek uljepšam život.

***

Čudo koje sam doživio u toku Fadiline šetnje hotelom, nije se javilo u tim trenucima, kad sam je vidio prelijepu i bijelu kako leluja ispred mene, kad sam bio pun oduševljenja i zanosa od kojeg sam poletio u nebo. Meni se to desilo noć prije. I trajalo je cijeli dan. A uveče, kad sam je vidio golu, pretvorio sam se u pticu i počeo da letim.

Stajao sam sa Fadilom na Starom mostu. Nikoga nije bilo osim nas. Ljubio sam je toplu i sočnu. I gubio se u slasti. Nosio sam je na rukama, držao na krilu i grlio. Bilo mi je toliko lijepo da sam, ljubeći je, polako počeo da se pridižem sa toplih kamenih ploča. I odjednom sam poletio iznad mosta, iznad rijeke, iznad kuća. Raširenih ruku ja sam se okretao u zraku, sretan što mogu da letim i što me Fadila voli. Spuštao sam se nisko prema mostu i u letu doticao njene dignute ruke, kružio oko nje zadivljene i obradovane. Prolijetao sam ispod mosta, skoro doticao vodu i polako se dizao uvis, dok mi je Fadila mahala zovući me da se vratim.

Kad sam se probudio, još uvijek sam osjećao vrelinu i vlažnost njenih poljubaca. I pošto sam već dugo bio budan ja sam, u mojoj osunčanoj sobi, još dugo ljubio Fadilu. Bio sam potpuno svjestan kako mi se produžava san. Nisam htio da se pomjerim, da ustanem kako bi moja radost trajala što duže.

Kad sam Fadilu vidio za kafom, za doručkom meni je bilo lijepo isto kao da sanjam. I ona je bila ozarena zlatastom svjetlošću, ne samo zato što je bila okrenuta na onu stranu odakle je dopirala tanana mreža sunčevih zraka i padala joj na lice. Svjetlost se vidjela i kad bi ona okrenula glavu na suprotnu stranu. Bila je čudesno lijepa. Naravno, to je meni oduzimalo svaki apetit za hranom i ja sam, samo simbolično jedući, gledao njeno drago lice koje sam do prije nekoliko trenutaka ljubio, pobožno držao u svojim rukama ispunjen svetim bogatstvom koje će mi oplemeniti i ovaj dan i cijeli moj život.

Kad smo pili vino za velikim, okruglim stolom u holu ja se nimalo nisam napio. Ja sam i dotad bio u stanju opijenosti i ugodnog zanosa. I neprekidno sam gledao Fadilu kako lijepo i pažljivo sluša dok neko govori. A kad je ona govorila, ja nisam razaznavao riječi zato što sam uporno gledao u njene sočne usne kako se pomjeraju, gledao u bjelinu njenih zuba, u dubinu njenih očiju, u čežnjivi sklad linija njenog tijela.

Kako je bila raskošno i izazovno lijepa, vidio sam te noći kad se pojavila gola ispred mene. Dok je odmicala i gubila se u masi obradovanih i iznenađenih ljudi, čudio sam se kako nije nimalo uzbuđena. Njeno lice je bilo nasmijano, ponosno i odlučno.

Dok je išla prema meni, osjećao sam da ću se srušiti, da ću se onesvijestiti. Bijela kao snijeg, lijepa kao što su lijepe vile u pričama, prolazila je Fadila pored mene. Ja sam jedva disao prateći je kako se udaljava salom i završava svoj prvi krug. Kad je napravila drugi, približavajući se i udaljavajući od mene, miris njene božanske kože obavio je moje ustreptalo biće. Ja sam se počeo polako dizati. Lebdio sam kad je ona upravo bila nestala odlazeći uz stepenice. Ja sam se podigao do tavanice i kružio iznad glava oduševljenih ljudi. Malo su mi smetale ugrijane sijalice. Zadivljeni ljudi su gledali kako polako letim, kako izlijećem napolje na istočnoj strani hotela, gdje su bila širom otvorena staklena vrata. Vidjeli su kako se dižem iznad krovova kuća.

Ja sam letio nad Mostarom isto onako kako sam letio u snu prethodne noći. Znao sam da nije san. Ja stvarno letim. Ali se ni jednog trenutka nisam mogao oteti utisku da je ovo isto kao san. Čak sam ponovio istu putanju kojom sam u snu letio: kružio sam iznad Starog mosta, strelovito se spuštao dole prema zelenoj vodi Neretve, zatim se polako uzdizao, letio iznad krovova pokrivenih crijepom i tankim kamenim pločama. Zatim sam se sjetio da se moram vratiti. Oduševljen ljepotom letenja, bio sam otišao predaleko. Spustio sam se ispred hotela, na istom mjestu odakle sam i odletio. Ljudi su me dočekali s radošću. Klicali su i gledali me sa divljenjem.

Ubrzo smo se opet našli za našim velikim, zajedničkim stolom. Za desetak minuta došla je i Fadila. Svi smo ustali, svi joj pružili ruku i poljubili je.

Nikad nikome od nas nije bilo ovako lijepo. Nikad.
I svima je bilo jasno zašto sam poletio kao ptica.
Munira je bila razdragana, veseleći se sreći koja me je zadesila:
”Znala sam ja da si ti blizak bogu, jer si ti dobar čovjek. Tebe su to meleki na rukama nosili. Nema ništa ljepše od toga što ti Fadilu voliš. Ali, dijete moje, ona je udata. Ona ima djecu. To što vas dvoje niste muž i žena i bilo je uzrok da ti se desi ova radost. Tvoja te želja podigla u nebo.”

Nisam joj ništa odgovarao. Šutao sam pomalo zbunjen svime što mi se dogodilo. Svi za stolom su moje letenje prihvatili kao normalnu pojavu. Bio sam sretan i nisam želio da svoje dragocjeno bogatstvo rasipam u nepromišljenim riječima. Niko nije sretniji od nas.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]