| Diwan 9 - 10|

Dinko Delić

PISAC BEZ RUKU – KANONSKI OBRAZAC BIOGRAFIJE

Podaci o životu i smrti Mustafe Novalića simuliraju obrazac biografije nerealiziranog bošnjačkog pisca. Jer, slično Novaliću, na različite načine u tragediji, nesporazumu ili osujećenosti spajaju se u jedinstven code biografije Ahmeda Muradbegovića, Zije Dizdarevića, Ilhamije, Kaimije, Muse ]azima, Maka Dizdara i Meše Selimovića, te ”najmlađeg” među njima, Karima Zaimovića. Spriječenost da razvije vlastiti talenat i u zrelom dobu ispiše svoj najbolji tekst, ili da stekne priznanje umjetničkog statusa i opusa usljed: prerane smrti (pogibije), zatvora, bolesti, progonstva, odnosno političkih sukoba sa aktuelnom vlašću, uočljivo je opšte mjesto u životopisu bošnjačkih književnika čiji je društveni i umjetnički uspon ”obasjala zla kob”.

Rođen 05.01.1952. godine u Gradačcu u brojnoj bošnjačkoj porodici Novalić iz gradačačke mahale Svirac, Mustafa je ranjen u Gradačcu, a umro ubrzo u Tuzli 07.02.1993. godine. Istražujući, nalazimo da je gimnaziju maturirao u Gradačcu 1970, a književnost diplomirao 1975. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od tada je Novalić radio kao profesor u Visokom sve do 1977. godine kada počinje da predaje u rodnom Gradačcu. Njegovi učenici dobijali su mnoga priznanja, čak 1982. godine i prvu nagradu državnog ranga. Kao ugledan srednjoškolski profesor, za direktora gimnazije u Gradačcu izabran je 1990. godine. U ratu za nezavisnost BiH bio je šef Press-centra i član štaba Gradačačke 107. viteške brigade. Ali nakon što je imenovan za prvog ministra obrazovanja i kulture u novoformiranom Okrugu (kasnije Kantonu) Tuzla, Mustafa Novalić 1993. godine gine kao šehid. Njegova pogibija kao ”još jedna cigla u zidu” nastavlja producirati biografiju stradalništva.

Za života Novalić objavljuje samo jednu zbirku pripovjedaka(1), tri propatriotska kulturološka članka i nekoliko pojedinačnih novela(2) A različite verzije proznih rukopisa (romaneskna i dnevnička proza) i desetak nedorađenih novela ostali su neobjavljeni u porodičnoj zaostavštini. Tragično sličan životopis imao je, takođe Gradačačanin, Hasan Kikić, ali i desetine drugih istaknutih (a osporavanih) Bošnjaka u vremenu borbe za nacionalno i kulturno priznanje u obje Jugoslavije, odnosno u borbi za opstanak bosanskohercegovačke državnosti a protiv srpsko-hrvatske agresije.

No pogrešno je smatrati za izuzetak nesreću evidentiranu u historiografiji bošnjačke književnosti, jer takav fatum umjetnika nije fenomen koji opterećuje samo kulturu Bošnjaka. I drugi narodi ”odlikuju” se famom progonjenog ”pisca bez ruku” što strada od ”vanjskog” ili ”unutrašnjeg” tiranina. Poznate su sudbine Sokrata, Ovidija i Petronija, zatim Dantea, Giordana Bruna i Ts’ao Chana, pa sve do Jonathana Swifta, Oscara Wildea ili disidenata kao Solženjicin i Ruždi. Ali ti književni mučenici i njihova patnja u borbi historiziraju se, simulirajući ”svijetli primjer”, kao označitelji u kanonu ideološkog modela za mase. Zvanična vlast uspostavlja time ”simboličku prepoznatljivost” identifikacije. Svaki kolektiv i svaki period povijesti poznaju takvo podražavanje koje (prema Baudrillardu) zadire u supstancu i formu, odnose i strukture: ciljajući na kontrolu društva. Zato što ”simulakrumi nisu samo igra znakova, oni podrazumijevaju i društvene odnose i društvenu moć”(3).

Ono što je specifično za bošnjačku književnost nastalu u ratu za nezavisnost BiH i pod protokolom daytonskog mira jeste napor književnika i historičara da pozitivistički evidentiraju junački otpor agresoru i brojne ljudske žrtve koje su podnijete u dobu neželjenog heroizma i nametnute ”epike”. To surovo ”opetovanje ratne povijesti” nužno je proizvelo ideološku angažiranost i raznolike forme patetičnosti sadržane u ”čudu bosanskog otpora”. Stotine nabrzinu napisanih knjiga i brošura, desetine pozorišnih predstava i kulturno-patriotskih mani­festacija, novoosnovani listovi i bilteni lokalnog karaktera, radio i TV sa dometom od nekoliko kilometara bili su izraz ”masovnog otpora agresoru” i ”svjedočanstvo istine o BiH”. Neofašizam koji je orgijao nad zapaljenim bibliotekama (sarajevska Vijećnica) i uništenim spomenicama (banjalučka džamija Ferhadija i Stari most u Mostaru) reaktivirao je kolektivni zamah u iskazivanju prava na život i postojanje. Pisci, novinari, profesori, poštari, studenti, inžinjeri, glumci, domaćice i djeca pisali su o patnji i pogibiji užasnuti činjenicama razaranja, egzodusa i genocida.

Za očekivati je da takav populistički karakter književne manufakture i proizvodnje svijesti ima laički karakter. Instant-pisac, u teškoćama savladavanja građe, posegnuo je za uzorima koji su (50-ak godina unazad) bili još ”svježi u pamćenju”. Preuzeti uzorci bili su: tipizacija, opšta mjesta i ”crno-bijelo” konstruiranje likova karakteristično za, takođe, populističku književnost NOB (1941-1945). Ali, s razlogom, takva ”masovna kultura” nije ono što generalizira domet, duh i profil bošnjačko-bosanske ratne i poratne književnosti (1992-1995-2002). Jer poezija Abdulaha Sidrana, Amira Brke i Ilije Ladina, stihovi i proza Marka Vešovića, Damira Uzunovića, romani Alme Lazarevske i Tvrtka Kulenovića te eseji Ivana Lovrenovića primjer su literature koja se otima ”teroru historije”. No, potrebno je reći, u žaru ”duhovne borbe”, neselektivno označeno: pjesme, novele i romani, biografije, monografije, antologije i memoari na prostoru Bosne i Hercegovine i njenog najbližeg okruženja esenciraju ideologiju teksta kao angažiranog medija u poli-tičkoj službi. To naročito svjedoče (ne)djela Dobrice ]osića, Matije Bećkovića i Ivana Aralice.

Iz takvog coda moglo se indukovati da Mustafa Novalić po inerciji zauzme mjesto u galeriji pisaca-mučenika kao što su bili Ivan Goran Kovačić i Hasan Kikić u književnosti NOB bivše Jugoslavije. Jer u vremenu, kada je književnost služila ”višim ciljevima” kao ideološki aparat protiv okupatora, ikonografija upisana u kontekst pogibije ”narodnih heroja” iz njihove biografije simulirala je zamagljen i kanoniziran obrazac mita o junaku čija je sudbina (pod nerazjašnjenim okolnostima) tragično prekinuta. Junak (Kovačić ili Kikić) obavezno je bio ”čovjek iz naroda” ili ”napredni intelektualac” što je radom i borbom mogao dovesti do izbavljenja klase (nacije), ali je tragično spriječen. Posljedica takvih mitologema u kolektivnoj svijesti jeste da okupator postaje gradacijski omražen, a privrženost vlastitom narodu bezgranična.

I, zbilja, u kulturološkim člancima-budnicama objavljenim u sarajevskom ”Preporodu” i tuzlanskom ”Zmaju od Bosne” od 01.08.1991. do 28.01.1993.(4) godine Novalić se bavi: pitanjem zapostavljenosti Muslimana u strukturama vlasti Titove Jugoslavije; te obnavljanjem bosanske i bošnjačke kulture; indolentnim domaćim izdavaštvom i reformom obrazovanja; zatim vrijednostima i osobenostima bh kulturno-historijskih spomenika (mihrab džamije Husejnije u Gradačcu sa ”bogumilskim” znakovima floralne i figurativne ornamentike); a u ratnim danima osjećajem bosanstva i bošnjaštva kao unutrašnjim porivom u odbrani fizičkog integriteta i dostojanstva domovine. Reklo bi se da pisac teksta vlastitom voljom prihvata ulogu ”lučonoše” i narodnog ”dušebrižnika”(5). Ali, ove pamfletske budnice, i pored žanrovski uslovljene tendencije, nisu primjer vulgarnog patriotizma. Novalić i u žaru ratne pomame piše biranim riječima, isto kao u svome mirnodopskom tekstu. Umjesto politikanstva, kao pisac koji uvažava razliku, on dominantno slijedi kulturološki postupak. I kaže:

”Moja je domovina Bosna. I ni jedna mi zemlja druga to ne može biti. Sasvim je treće voljeti drugu zemlju i osjećati je domovinom. Ali to nije isto. Treće je kad te druga prihvati kao svoga, kad si prognanik ili izbjeglica, azilant ili dobrovoljni njen stanovnik. To je nešto drugo. Moja domovina je samo Bosna. I cijeli Svijet je moj.”(6)

Mustafa Novalić bio je beogradski student. Svoju prvu priču pod naslovom ”Djevojka sa crvenom kravatom” objavio je u ”Književnoj reči” 1975. godine(7). I još tri priče, kasnije. U njegovoj zbirci priča ”Pobratimstvo”(8) mnogo teksta posvećeno je beogradskim danima Ive Andrića, a na nekoliko mjesta pominju se fakultetske kolege Jovo Marić (pisac) i Marko Paovica (kritičar). Čak je priču ”Pismo prijatelju” Mustafa posvetio Mariću kao sagovorniku kome se svo vrijeme obraća u intertekstualnom prostoru: Kur’ana, Geteovog ”Fausta”, Kovačevih ”Vrata od utrobe”, Rilkeovih, Bodlerovih i Dostojevskijevih odlomaka, poslanice apostola Pavla, Gilgameša, Talmuda i Bhagavadgite. Novalić ”priznaje” prijatelju Jovi da je postao ”knjiga koja se lista, ... albatros, moćna ptica neba, ... blistavi stub svjetlosti”. I da se opija kao Bodler ”vinom, poezijom i vrlinom”. Odatle, obuzet ”svjetlošću” i ”vrlinom”, stečene veze i prijateljstvo, Novalić nije ni kao vojnik kidao i odbacivao, nego je, izvan ratne pustoši i predratnih nacionalnih podjela, ”propagirao” ekstatično vlastiti spisateljski entuzijazam.

U rukopisnim proznim radovima(9) krajem ’80-ih kao u ”Priči o svemoćnom čitaocu”(10) (koja je svojevrstan odgovor na Borgesovu kultnu novelu ”Knjiga od pijeska”) pisac iz Gradačca na palimpsestu Andrića, Selimovića i Kiša, Heraklita, Pitagore i Spinoze stekao je moć magičnog realizma da se okrene ”širokim putovima pored kojih su znakovi beskrajnih ljudskih duša koje zrače onostranom toplinom(11)”. Na primjer: zbirku ”Pobratimstvo” Novalić je uobličio još 1987. godine(12). Roman ”Carigradske priče” već je odavno bio napisan i 1989. godine Mustafa ga je prerađivao u novu romanesknu verziju pod imenom ”Grad sa stotinu kestenova”. Istovremeno, Mustafa piše novi roman ”Poziv na putovanje” i na njegovom radnom stolu 1990. godine ukrštaju strukturu čak četiri obimna prozna djela. To su bili tekstovi u kojima je Novalić kao formiran i zreo pisac na izmaku latinoameričkog proznog modela stekao naviku da živi ”između viđenog i imaginarnog”(13) uz ”poetsko naslućivanje ili poetsko negiranje stvarnosti”(14). A, uzročno tome, da bude ”otporan na javu”, te, istovremeno: borac u Armiji BiH i angažirani intelektualac što pamfletom transcendira žanrovska ograničenja i shemu brutalnog ideološkog diskursa.

Jer u Novalićevoj prozi sve je moguće. Neobjavljena priča ”Kad zamiriše biljka” po motivima je slična ”Priči o ruži”(15) gdje pripovjedač empatijski bdi nad životom i rastom biljaka: trske i ruže. I dalje: animistički motivi flore smjenjuju se sa motivima faune. U istoimenoj pripovijeci ”moćne oči konja”(16) otkrivaju percepciju i perspektivu ”životinjskog carstva”. Okrenimo stranicu i već: likovi daju krv bolesnim piscima, a pisci ”otmaju” žene vlastitim likovima. Ljudi i astralna bića lebde iznad gradova i sela, s lakoćom se proriče budućnost, a knjige čitaju dodirom. Nova scena: Ibrahim, pripovjedač neobjavljenih ”carigradskih priča”(17), ozdravljuje bolesne i začarane, spašava sugrađane od siromaštva i duševne bijede. Ibrahim je kao Šeherzada, kao Sindbad, kao ovčica Aska. Ibrahim pričama (kao Abraham potomcima) generira zajednicu govoreći: ”svijet je riječ, a riječ je čitav svijet”. Tako su Gradačac i Nenavište(18), prozni toponimi Novalićevih rukopisa, prema čudima koja se događaju a po izolaciji i tjeskobi stanovnika, nalik na Macondo iz ”Sto godina samoće”. A ta barokna bujnost ambijenta i naivna fascinacija čudom u Novalićevom tekstu navodi nas na poređenje sa čudesnim realizmom Aleja Carpentiera i fantastičnim realizmom Gabriela Garsije Marqueza. Najzad, prema ”bildungs” iskušenjima likova kao u fabuli bajke i po alegorijama, Novalićevo pripovijedanje otvara mogućnost asocijacije na usmenu prozu, i s druge strane razvoj sofisticirane parabole kao kod (eventualno) njemačkih i latino-uzora, sve do Paola Coelha.

Ako pratimo latinoamerički uticaj u bosanskohercegovačkoj književnosti, onda je on mnogo ranije no kod Novalića vidljiv, naprimjer, u: ”Šedrvanskom vrtu” Irfana Horozovića, ”Kraljevskim legendama” Dževada Karahasana i ”Karavanu” Tvrtka Kulenovića, zatim u ”Braći” Mirka Marjanovića, te kod Anđelka Vuletića i Riste Trifkovića. Tako da, iako nije moguće označiti posebnu struju ”aleksandrijske proze” u formacijama bh književnosti (kako bi Horozović rekao), prepoznajemo ”borhesijanski” uticaj u formiranju poetike pomenutih pisaca. Pojavu takvog stila kod Novalića krajem osme decenije XX vijeka mogli bismo prema rigidnoj kritici okarakterisati kao ”kasni refleks” i ”manirizam u preuzimanju već istrošenog modela”. Međutim, kriterij rodonačelništva ne mora biti primaran u određivanju vrijednosti teksta. Novalić je mnogo pisao, a rijetko objavljivao. Uostalom, njegove priče i romani bili su napisani u vremenu od 1973. do 1990. godine(19), ali većina tih rukopisa ”igrom sudbine” nije objavljena ni do danas.

Ako uporedimo, karakteristike latino-fantastičnog realizma kod Novalića ne izgledaju ni periferno, ni istrošeno. Mustafa je na duhovit način upotrebljavao pseudo-faktografiju. Naprimjer: otetu Djevenu Dubrovčani su prodali Mlecima 03.07.1436. godine (kao da je postojao dokument o njenoj prodaji). Ili: martovsko i aprilsko vođenje sudskih sporova za oduzimanje zemlje potrebne da bi se izgradilo jezero odigralo se 1981. god (a jezero ”Hazna” u Gradačcu već je ranije bilo sagrađeno).

Svježe i slojevito Novalić je upotrebljavao i autoreferentnost (pogledajmo scenu): u bašti Hotela ”Evropa” pisac (Novalić) spori se sa Ibrahimom, likom iz romana u nastajanju, o pravu prvenstva na rendez­vous sa izmaštanim i stvarnim ženama; Ibrahim opominje tvorca da i likovi imaju prava, da pisac-Ibro svome liku tako nešto neće učiniti; Novalić pita: ”Kako će izgledati lik moga lika?” i tako producira multiplicirani efekat unutrašnje//vanjske intertekstualnosti.

Mnogobrojni citati Josifa Brodskog, Rabana Gamlijela, Gilgameša i Ive Andrića primjer su vanjskih influenci u autorski tekst. Ali postupak prenošenja vlastitog teksta iz jednog djela u drugo, naprimjer iz verzije neobjavljenog romana ”Grad sa stotinu kestenova” u objavljenu priču ”Susret u ’Evropi”, odnosno samplovanje likova i događaja iz jedne verzije (”Carigradske priče”) u drugu verziju (”Grad sa stotinu kestenova”) istog romana, donosi unutrašnju intertekstualnost koja trostruko dimenzionira naraciju. Roman kazuju: pripovjedač (jezik i slika), autor (režija i kompozicija) te Ibrahim (glavni lik). Tkivo romana je pluralno, ali ”untereinanander povezano u jedno”. Ibrahim će u jednoj verziji iz Gradačca putovati u Carigrad, u drugoj iz Nenavišta u Ameriku. U Pensylvaniji Ibrahim će naći gradić Kori koji je istovjetan Nenavištu i tamo sresti samog sebe. Takva promjena (relativizacija) perspektive dovodi do hipertekstualnosti u kojoj se gubi razlika između čitaoca, lika i autora, u kojoj, zaista, nema nikakve radnje, gdje su svi protagonisti samo označitelji, i gdje je život – priča, i priča – život a kontekst – tekst. Novalić nije pripovjedač fabularnog zapleta, već protagonist montaže. ”Igrati se sa komadima, to je postmoderna”, ističe Baudrillard objašnjavajući sveopštu destrukciju jezičkog znaka. Shodno tome, kod Novalića umjesto peripetija nalazimo slaganje uzoraka (sampling) kao strukturalni postupak gdje se producira višestruko klizanje označitelja u tehnici ”enciklopedijskog pripovjedača”. A to je, funkcionalno, bolje rješenje od karakternog sukoba. ”Imena nisu bitna, čak ni predjeli”, kaže Novalić, jer ljudi-cvjetovi žive srećno (za razliku od nas) u denominiziranom (značenjski ispražnjenom) svijetu.

Slikarstvo, slikari i slike zauzimaju posebno mjesto u poetici Mustafe Novalića. Priča ”Moćne oči konja” donosi kaskade slika Mersada Berbera gdje su konji ambijent i portret, boja i pokret, simbol i znak. Priča ”Šagalov jarac”(20) predstavlja moć slike koja ljude čini dobrima i zlim kao famozni portrait Doriana Graya. Veliki Leonardo slikao je Mona Lisu kao samog sebe, a umjetnik Vjekoslav Karas ”oživio” naslikanu Rimljanku koja će doći i zavesti zaljubljenog pisca Mustafu. U opsesivnoj parafrazi slikarstva Novalić vizualizira književni medij. Ambijent njegove proze sačinjen je od raskošnih prizora gdje možemo pratiti umjesto fabule slikovni ”pripovjedački” tok:

”Nije bilo daška vjetra. Sve nepokretno. Samo su ruže koje sam zalivao treperile, drhtale na neobičan način: treperile su tako kao da to one rade same, namjerno, iznutra, svojom unutrašnjom energijom. Dobro se vidjelo da to nije bilo kretanje, pomicanje izazvano silom spolja, kao što se stabljika povija i trese pod naletima vjetra. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Dok sam sipao vodu pored ruža one su namjerno treperile, nešto su mi govorile svojim bićem dok su primale čistu hladnu vodu na ljetnoj vrućini.”(21)

Zvuk Novalićevog teksta je stišan. Novalić miriše i gleda. Ne insi­stira na figurama dikcije i dinamike ritma. Dijaloga je malo, a emocije se smjenjuju bez euforije i naglih promjena. Arkadijske slike fantastičnih scena dominiraju nad tamnijim slikama sumorne realnosti (najviše pesimizma je u ”Gradu sa stotinu kestenova”). Ta ekstatičnost kazivanja posebna je odlika Novalićeve poetike i vrijednost kakva se rijetko nalazi kod drugih pisaca. Umjesto ironije i sarakazma, karakterističnog za mnoge njegove književne savremenike, ili, npr: ”apokaliptičnog diskursa”, karakterističnog za teorijski protupolitički tekst (Derrida), kod Novalića ćemo u raskošnim opisima vidjeti ”naivno” oduševljenje čudima što izviru iz astrala i ljudi, iz prirode i literature:

”Stotinu zlatnih ptica izletjelo je iz usta braće Muftić kad su oglasili da idu u Carigrad. Ptice su se digle u beskrajno prozirno nebo, svojom rajskom pjesmom prosule vijest s kraja na kraj čaršije i odletjele na sve strane svijeta radosno ploveći po treperavim sunčevim zracima u nepregledne daljine. Odjednom je svemu svanulo. Sve je isplovilo iz svojih sjena. Zlatne sunčane rijeke, u sjajna orošena jutra i rumena predvečerja, zapljuskivale su stvari, ljude, njihove poslove, snove. Kod svih se pogled izbistrio kao da su na oči stavljali čarobnu travu vidac. Svi su jednog jutra vidjeli kako čovjek u zelenom svilenom ogrtaču leti nad gradom raširenih ruku, umjesto ptičijih krila, i kako nestaje u izmaglici što se dizala na istočnoj strani grada odakle su tekli talasi sunca. Svima je bilo jasno da se u gradu dešava nešto rijetke ljepote. Veselju nije bilo kraja.”(22)

Takva zanesenost u izrazu i bezazlenost duha nisu ”pozajmljeni” od, naprimjer, književnog uzora kojeg bi profesor Mustafa u gradačačkoj gimnaziji ”analizirao” učenicima. Jer literatura na koji se poziva autor ”Pobratimstva” sadrži i mistične spise. Osim Kur'ana i psalama, Talmuda i Bhagavadgite – kanonskih sakralnih knjiga, islamska sufijska ezoterika u Novalićevom pismu zauzima povlašćeno mjesto. ”Mesnevija”, koju u pero svom učeniku Husamuddinu diktira Mevlana Jalaluddin Rumi, bila je izvor iluminativnog nadahnuća Novaliću. Kao ”svjetiljka čije su zrake svjetlije od zore”, kao ”najljepši govor” i ”napitak za strpljive” ”Mesnevija” mu je dala ”sjaj alegorije tesavvufa” u kojoj žubori Selsebil vrelo i omamljuje melodija flaute od trske zvane naj. Jer ”glas naja je vatra, to vjetar nije”(23), zbog toga ”tijelo od zemlje do neba se uzdigne”(24).

Ova citatna sufijska ornamentika nagovještava činjenicu da je Mustafa Novalić bio derviš nakšibendijskog reda(25) kome su talenat i profesija pisca, te angažiranost u borbi za Bosnu bili tariqatsko obilježje, njegov put. Na tom tragu jedinstva božanske transcendentnosti sa nebožanskim kraljevstvom i prirodom, a po učenju da: ”egzistencija stvorenih stvari nije ništa drugo doli sama egzistencija Tvorca”, Novalić je pisao svoju književnu viziju. I prilagođavao čitalačku ”prijemčivost srca” estetičko-ekstatičkom zračenju svoje literarne ”objave”. Takva hipertekstualnost, koja prelazi granice metafizičkog, strukturira višedimenzioni odnos između Apsoluta i Pisca, Čitaoca i Lika, Lika kao Pisca i uspostavlja nivo iznad virtuelnog ”prostora”. Novalić citira Ibn Arabija i kaže:

”Moje srce je otvoreno svim oblicima: ispasište je gazelama, samostan hrišćanskom monahu, hram idolima, Ćaba hodočasniku, ploče Tore i knjiga Kur’ana. Ja ispovijedam religiju Ljubavi; ma u kom pravcu da se upute njeni karavani, religija Ljubavi biće moja religija i moja vjera.”(26)

A Ljubavi se Novalić predavao bezgranično. U predjelima teksta, kao ”rob ljepote” Ćatić, Mustafa je živio od ”vječnog aška”. Volio je ruže, trske i konje. Volio je Inge iz udžbenika njemačkog, zavodljivu Jasminu iz Tuzle i Apolinariju Prokofjevnu Suslovu za kojom je ”ludio” i Dostojevski. Ljubio je uspavanu ljepoticu, Tanju Bošković i Merilin Monroe. I znao da su lica tih lijepih žena bila tužna baš zato što to odgovara njegovoj melanholičnoj duši.(27) Znao je da su žene i knjige, ruže i gazele, trska, trava, voda, Mjesec i zvijezde djelo ontološke misterije Tvorca. Da su bića, stvari i oblici najveća mudžiza (čudo) Samilosnog(28). I dokaz Božanskog Poretka. Zato su ekstaza i fascinacija osobine koje izdvajaju Novalićevu naraciju od drugih autora što pišu za ciničnog u materiju ogrezlog potrošača. Ta primordijalna bezazlenost u ”preporađanju svijeta” može se pogrešno tumačiti kao infantilnost u gradnji likova, kao ”manjak realističnosti” u scenografiji beskonačne ljudske zloće. Zapravo, Novalić vrlo rijetko prikazuje zlodjela i patnju, samo toliko koliko je neophodno za dinamiku pokretanja radnje: ”da se čovjek ne uspava i ne poveća nesreću, da ne otupi i ne zaglupi” kako kažu Ibrahimovi slušaoci. Jer, svakako, odvraća Ibrahim: ”… te strahote traju neko vrijeme i nestanu kao da ih nije ni bilo. A ljepote o kojima vam govorim su vječne.” I, eto: u narativnom prostoru ožiljci, banalnost i poniženje – iščeznu. Drevnim ezoteričkim činom poricanja ružnog Novalić uspostavlja tekstualnu apoteozu Dobra. I kroz magijski ritual književnog ”zapisa” sublimacijom pripovijedanja priziva pobjedu Lijepog.

Diskretni šarm ”utopije” u tekstu Mustafe Novalića tako se ”bratimi” sa poezijom Rabindrantha Tagore, sa Waltom Witmanom i ”američkim transcendentalizmom” u nikad do kraja ispisanim ”Vlatima trave”. Kao izvjesnost nade pronalazimo ga u ”transcendentalnom jezgru svih religija” o kome piše Seyyed Hossein Nasr. A, naročito, u arhetipskim slikama Novalićeve lirike u prozi gdje iznad Bosne bdiju Djevenine (kao Pandorine) oči što Bosance ”čuvaju od svakog zla”.

Pokadkad melanholičan, ali nikada izgubljen u višeslojnom lavirintu vlastitog pripovjedačkog nacrta, Novalić je fikciju, stvarnost i hipotetičnost(29) svoje proze, putem angažmana u politici i književnosti, utemeljio simpatičkim približavanjem ”priprostim” likovima, i distanciranjem od licemjerstva vlasti. ”Upozoren” svjedočanstvom talmudskog mudraca Rabana Gamlijela bio je oprezan ”prema vlastima, jer se one sprijateljuju s čovjekom samo radi svojih potreba”. Otuda su jetki tonovi karikaturalnih uspomena na ornamentiku komunizma: ”prvomajske smotre” i predaja štafete, te policijski špijun Milan Šarić, oslikani u rukopisnoj verziji romana ”Grad sa stotinu kestenova”:

”Gradski fotograf neumorno će podešavati svoj aparat i fotografisati najvažnije ljude naše opštine. Kasnije će te fotografije biti izložene na velikom panou na kom se lijepe filmski plakati. Tako će naši najugledniji građani da se nađu zajedno sa najvećim glumcima svijeta. To nije mala stvar.”(30)

Činjenica je da se Mustafa Novalić kao pisac razlikuje od vremena u kome je živio i umro, a da tom istom vremenu neporecivo pripada. Entropijska igra između ”atmana” (sebstva) i ”maye” (prolaznosti) koju je Novalić teško podnosio, čitajući Tagorine stihove, a u sukobu s Opštinskim komitetom SKBiH, bila je ispunjena unutrašnjim skladom sufističke ekstaze. Za Mustafu je pisanje bilo ”protu-diskurs”(31), otpor serijskoj bezličnosti kako provincijskog tako i političkog okruženja. On nije bio podložan hiperprodukciji ”ritualne upotrebe jezika” ni u komu-nističkom, ni u nacionalnom literarnom ruhu. Svoj književni rad i religijska ubjeđenja čuvao je u privatnosti. I nije pripadao vrhovima ni liter­arnog, ni političkog, ni vjerskog poretka u BiH. Zato biografija Mustafe Novalića traži drugačiji code izvan postojećih književnohistorijskih modela. Jer sve ”naše” biografije postaju nepodnošljivo slične. ”Jer je pritvorstvo u srcu stvarnosti”. A umjetnost u simuliranoj egzistenciji ”nema vremena ni da poprimi svojstva stvarnosti. Ona prisvaja svaki san još pre nego će zadobiti svojstva sna”(32).

U svojoj sobi među prijateljima Mustafa je rado čitao japanski haiku, a na obali jezera Hazna u Gradačcu gledao žabu kako skače u vodu, nesvjesna da će od nje u čulima posmatrača ostati samo ”zvuk vode”.

Danas bi možda rekao: ”Zen… Sve je to samo zen”. I citirao: ”Očevici smo spajanja sna i jave. Gledamo kako se život i smrt pretaču kao noć i dan”(33).

Dinko Delić

BIBLIOGRAFIJA MUSTAFE NOVALIĆA

Autorski registar:

1. Mustafa Novalić, ”Djevojka s crvenom kravatom”, Književna reč, V/IV, br. 37, Beograd 1975, str. 6;

2. Mustafa Novalić, ”Njihovo veličanstvo od mahagonija”, Vidici, br. 178, Beograd 1977, str. 12;

3. Mustafa Novalić, ”Njihovo veličanstvo od mahagonija”, Letopis Matice srpske, decembar 1979. godine, Novi Sad 1979, str. 1955­1957;

4. Mustafa Novalić, ”Čudesna ptica paun”, Književna reč, XIII, 10. VII, br. 237, Beograd 1984, str. 20;

5. Mustafa Novalić, ”Priča o ruži”, Književna reč, XV, 10. IV, br. 276, Beograd 1986, str. 23;

6. Mustafa Novalić, ”Priča o svemoćnom čitaocu”,   Književna reč, XVI, 25. XII, br. 312, Beograd 1987, str. 12-13;

7. Mustafa Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989;

8. Mustafa Novalić, ”Šta nam je raditi”, Preporod, Islamske informa­tivne novine, XXII, 01. VIII, br. 15/502, Sarajevo 1991, str. 8;

9. Mustafa Novalić, ”Džamija Husenija u Gradačcu”, Preporod, XXII,

01. XI, br. 21/508, Sarajevo 1991, str. 1;

10. Mustafa Novalić, ”Moja je domovina Bosna”, Preporod, XXIII, br. 2, Sarajevo 1992, str. 28;

11. Mustafa Novalić, ”Moja je domovina Bosna”, Zmaj od Bosne, 28. 01, br. 22, Tuzla 1993.

Napomena: Autorskom registru treba (prema indicijama) dodati i bibli­ografske jedinice M. Novalića objavljene između 1978. i 1991. godine u sarajevskom listu Književna revija urednika Zilhada Ključanina.

Predmetni registar:

1. Božidar Stanišić, ”Rast unutrašnjih očiju” (prikaz: M. Novalić: ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989), Oslobođenje, 01. IX, KUN-456, Sarajevo 1990, str. 10;

2. Branko Čučak, ”Ispreturano kao memorija” (prikaz: M. Novalić: ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989), Večernje novine, XXVI,

18. IX, br. 7487, Sarajevo 1989, str. 9;

3. Božidar Stanišić, ”Čitaočeva knjiga” (prikaz: M. Novalić: ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989), Književna reč, XIX, 10. II, br. 357, Beograd 1990, str. 21;

4. Mirko Marjanović, prikaz (M. Novalić: ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989), Odjek, XLIII, 15. III – 15. IV, br. 6-7, Sarajevo 1990, str. 25;

5. ”Piscima BiH umrlim tokom rata 1992-1995.” (esejističko-biograf-ska bilješka) – Nenad Radanović, Život, XLII, knjiga LXXII, novembar-decembar, br. 1-2, Sarajevo 1995, str. 204-206;

6. Nenad Radanović, ”Moderna fantastička pripovijetka u BiH”, Život, XLV, knjiga LXXXV, br. 1-2, Sarajevo 1998, str. 62.

Neobjavljeni rukopisi:

1. Mustafa Novalić, ”Carigradske priče” (roman, verzija A), rukopis­na zbirka Zavičajne biblioteke JU Javne biblioteke ”Alija Isaković” Gradačac;

2. Mustafa Novalić, ”Grad sa stotinu kestenova” (roman, verzija B), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

3. Mustafa Novalić, ”Muhamed zapisivač” (fragmenti romana, verzija C), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

4. Mustafa Novalić, ”Poziv na putovanje” (roman), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

5. Mustafa Novalić, Dnevničke bilješke (I-II), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

6. M. Novalić ”Carigradske priče” (novela, II nagrada na konkursu za priču 1973. u Beogradu, I nagrada na internacionalnom konkursu

za priču u New Delhiju 1974. godine), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

7. M. Novalić ”Kad se zanjiše biljka” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

8. M. Novalić ”Onaj koji me čuva” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

9. M. Novalić ”Ždralovi nad mojom kućom” (novela), rukopisna zbir­ka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

10. M. Novalić ”Čitajući za stolom” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

11. M. Novalić ”Čovjek u stolici” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

12. M. Novalić ”Ljubav” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne bib­lioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

13. M. Novalić ”Pismo” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne bib­lioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

14. M. Novalić ”Priča o Djeveni” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

15. M. Novalić ”Miris plavog zumbula” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

16. M. Novalić ”Priča o robu” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

17. M. Novalić ”Hljeb” (novela, varijanta sa motivima iz novele ”Čudesna ptica paun”), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

18. M. Novalić ”Gdje li je naša Marija” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

19. M. Novalić ”U istom osjećanju” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

20. M. Novalić ”Bijeli golub” (novela, inkorporirana u verziju A romana ”Carigradske priče”), rukopisna zbirka Zavičajne bib­lioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

21. M. Novalić ”Zlatni prsten” (novela, inkorporirana u verziju A romana ”Carigradske priče”), rukopisna zbirka Zavičajne bib­lioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

22. M. Novalić ”Priča o opštem krivcu” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

23. M. Novalić ”Smrt dobroga čovjeka” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

24. M. Novalić ”Sposobnost plakanja” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

25. M. Novalić ”Nedovršena priča o nebu” (novela), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

26. M. Novalić ”Umjetnička istina i istina” (kritičarski članak), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

27. M. Novalić ”(Ne)vrijednost Ca Blues-a Milana Oklopdžića” (kritičarski članak), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

28. M. Novalić ”Glas h u savremenom sh jeziku sa posebnim osvrtom na bosanskohercegovački izraz” (lingvistički članak), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

29. Mustafa Novalić ”Važnost hadisa” (religijsko-kulturološki članak), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

30. M. Novalić ”Veza među bićima” (skica za ezoterički članak), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

31. Pisma i nezavršeni rukopisi: ogledi, pamfleti i priče, rukopisna zbir­ka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac.

 

1 Mustafa Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989. godine;

2 M. Novalić objavio je od 1975. do 1993. godine desetak novela i kulturoloških članaka-budnica u časopisima i književnim listovima kao što su: Književna reč i Vidici (Beograd), Književna revija i Preporod (Sarajevo), te Zmaj od Bosne (Tuzla).

3 Jean Baudrillard ”Simbolička razmena i smrt”, Dečije novine, Gornji Milanovac 1991, str. 63;

4 M. Novalić, ”Šta nam je raditi”, Preporod, Islamske informativne novine, XXII, 01. VIII, br. 15/502, Sarajevo 1991, str. 8; ”Džamija Husenija u Gradačcu”, Preporod, XXII, 01. XI, br. 21/508, Sarajevo 1991, str. 1; ”Moja je domovina Bosna”, Preporod, XXIII, br. 2, Sarajevo 1992,str. 28; (i ponovo) ”Moja je domovina Bosna”, Zmaj od Bosne, 28. 01, br. 22, Tuzla 1993;

5 Prema uticajima Černiševskog, Dobroljubova i Pisareva poznata ideja o ”pesniku kao probuđenom delu naroda”: Svetozar Marković, članak ”Realnost u poeziji” iz 1870. godine;

6 M. Novalić, ”Moja je domovina Bosna”, Zmaj od Bosne, 28. 01, br. 22, Tuzla 1993;

7 M. Novalić, ”Djevojka s crvenom kravatom”, Književna reč, V/IV, br. 37, Beograd 1975, str. 6;

8 Svjetlost, Sarajevo 1989;

9 Nije poznato da je Novalić pisao poeziju;

10 Književna reč, XVI, 25. XII, br. 312, Beograd 1987, st. 12-13;

11 M. Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 19;

12 Prema pismu upućenom Božidaru Stanišiću 14.12.1989. godine;

13 Miguel Angel Asturijas, pisac latinoameričkog magičnog realizma, preneseno iz: Antun Šoljan, ”100 najvećih romana svjetske književnosti”, IKRO Mladost, Zagreb 1982, str. 503;

14 Uslar Pietri, preneseno iz: Antun Šoljan, ”100 najvećih romana svjetske književnosti”, IKRO Mladost, Zagreb 1982, str. 502;

15 M. Novalić, ”Priča o ruži”, Književna reč, XV, 10. IV, br. 276, Beograd 1986, str. 23;

16 M. Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 5

17 ”Carigradske priče” su prvobitna verzija novele nagrađene II nagradom 1973. u Beogradu i I nagradom 1974. u New Delhiju, a zatim dorađena verzija neobjavljenog i nezavršenog romana M. Novalića (obnovljena verzija istog romana nosi naziv ”Grad sa stotinu kestenova”);

18 Staro ime Gradačca;

19 ”Patrijarhova jesen” G. G. Marqueza objavljena je 1975. godine, ”Šedrvanski vrt” I. Horozovića 1972. god, a ”Kraljevske legende” Dž. Karahasana 1980. god;

20 M. Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 41;

21 M. Novalić, ”Priča o ruži”, Književna reč, XV, 10. IV, br. 276, Beograd 1986, str. 23;

22 M. Novalić, ”Carigradske priče” (roman, verzija), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JU Javne biblioteke ”Alija Isaković” Gradačac, str. 1;

23 Mevlana Jalaluddin Rumi, ”Mesnevija”, Tekijski odbor Nakšibendijsko Mevlevijske tekije na Mlinima, Sarajevo 1985, str. 5;

24 Isto, str, 6;

25 M. Novalić bio je derviš šejha Behaudina efendije Hadžimejlića;

26 M. Novalić, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 142;

27 Isto, str. 130;

28Besim Korkut ”Prevod značenja Kur'ana”, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo 1984. godine, sura XL (al-Mu'min), str. 475, sura L (Qaf), str. 526;

29 Božidar Stanišić, ”Čitaočeva knjiga” (prikaz: M. Novalić: ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989), Književna reč, XIX, 10. II, br. 357, Beograd 1990, str. 21;

30 M. Novalić, ”Grad sa stotinu kestenova” (roman, verzija), rukopisna zbirka Zavičajne biblioteke JUJB ”Alija Isaković” Gradačac;

31 Foucault je '60-ih godina zastupao koncept književnosti kao protu-diskursa;

32 Jean Baudrillard ”Simbolička razmena i smrt”, Dečije novine, Gornji Milanovac 1991, str. 90;

33 M. Novalić, ”U iščekivanju smrti”, ”Pobratimstvo”, Svjetlost, Sarajevo 1989, str. 161.

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com