DUHOVNO
POBRATIMSTVO MUSTAFE NOVALIĆA
Mustafu
Novalića upoznao sam u sarajevskoj ”Svjetlosti”, u kojoj sam radio kao urednik
domaće književnosti. Naš je prvi susret bio prvih dana jeseni 1987. Došao
mi je s rukopisom kratkoga romana, čijeg se naslova ne sjećam, ali, nažalost,
ni njegove teme i sadržaja. Rekao mi je da to nije njegova definitivna verzija,
ali da bi želio imati i moje mišljenje o tome što bi u rukopisu još trebalo
doraditi. Ne mogu danas rekonstruirati niti jedan detalj našega razgovora
o tome njegovom rukopisu nakon moga čitanja, koji je on sljedeće godine
povukao i zamijenio novim, zbirkom priča ”Pobratimstvo”(1); ni
do danas, međutim, u meni nije nestao dojam da je njegov autor darovit,
nekonvencionalan i u formi i u sadržaju, u samome pristupu obradi životne
materije. ”Pobratimstvo” je taj dojam samo pojačalo.
I
te godine, kao i prethodnih, imao sam na svom uredničkom stolu preko pedeset
novih proznih rukopisa, čiji su autori pripadali svim naraštajima, a trebalo
se opredijeliti samo za pet ili šest. Među njih sam uvrstio i Novalićevo
”Pobratimstvo”. Iščekujući izlazak iz tiska svoje prve knjige, od tada mi
je Mustafa navraćao kad god je iz Gradačca dolazio u Sarajevo, zapravo,
u Visoko, gdje je živjela rodbina njegove supruge. On škrt na riječi, ja
škrt na riječi, nismo se baš napričali uz te kave popijene na posljednjem
katu nove zgrade ”Svjetlosti”. Jednom ili dva puta spomenuo je i svoj roman(2):
još radi na njemu i vjerojatno će ga ponuditi nekome od beogradskih izdavača...
Po svojih deset autorskih primjeraka ”Pobratimstva” došao je koncem proljeća
1989. Naredne godine objavio sam u Odjeku kraći prikaz te njegove
knjige, koji je u ratu nestao iz moje arhive, na kojem mi se Mustafa zahvalio
telefonom. Od tada se više nismo niti čuli niti sreli.
U
ratu sam, kad god je bilo struje, više bio uz radio nego li uz televizor.
Pratio sam sve što se dešavalo na ratištima Posavine, jer je na jednome
od njih bio i moj brat. Novalićeva ratna izvješća iz Gradačca(3) o
svakodnevnim stradanjima nevinih, stalno su me vraćala naslovu njegove
prve knjige: Što se to dešava s tim našim dojučerašnjim globalnim pobratimstvom?
Kad je gradačačko ratište u eteru radija ostalo bez njegova glasa, duh
njegova pobratimstva zasjao je punim sjajem upravo zato što je isključivao
svaku politiku i ideologiju. U Borhesovoj raspravi o besmrtnosti(4) naknadno sam pronašao glavni izvor svjetlosti toga duha Novalićevih
priča o pobratimstvu duha i intelekta, koji snagu našega ja održavaju u
životu i nakon smrti našega tijela. Prostor i vrijeme su beskonačni, a trajnost
našega ja u njima je ovisna od djela koje je naše ja stvorilo dok je živjelo
u tijelu koje je smrtno. U spomenutom tekstu Borhes kaže: ”Naše ja je najmanje
važno za nas. Šta znači osećati se ja? Po čemu se može razlikovati to što
se ja osećam Borhesom od toga što se vi osećate A, B ili C. Apsolutno, ni
po čemu. To ja je ono što mi delimo, ono što je prisutno, u jednom ili drugom
obliku, u svim stvorenjima.” Bitno je, dakle, ono što je ja stvorilo i
što stvara, a prisutno je u svim stvorenjima i može se dijeliti. Je li to
ja još živo u svom tijelu posve je nevažno. ”Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost
se postiže u djelima, u sećanju koje neko ostavlja drugima.” Borhes, međutim,
ne vjeruje u osobnu besmrtnost, već u kozmičku, u univerzalnu povijest duha
i intelekta. U istom tekstu on kaže: ”… svaki put kada neko voli neprijatelja,
pojavljuje se Hristova besmrtnost. Svaki put kada ponavljamo Danteov ili
Šekspirov stih, mi smo, na neki način, onaj trenutak u kom su Šekspir ili
Dante stvorili taj stih. Konačno, besmrtnost je u sećanju drugih, i u delu
koje ostavljamo.”
Na
takvu besmrtnost računalo je i Novalićevo ”Pobratimstvo”. U njemu je On
taj Drugi koji se sjeća velikih autora klasičnih i modernih djela književnosti,
filozofije, znanosti i slikarstva, njihovih junaka i ideja. O trajnosti
našega ja u univerzalnoj povijesti čovječanstva pokušao je progovoriti
oslanjajući se na ono što su oni ostavili civilizaciji. Onoliko koliko
njihova ostavština traje u vremenu toliko u njemu traje i njihovo ja. Vrlo
jednostavno, samo što treba ostvariti nešto što je trajno i s tim steći
moć gospodara vremena. U jednoj Novalićevoj priči time je opsjednut i jedan
čitatelj, ”svemoćni čitatelj” duhovnih vrijednosti vremena, i to u probranom
društvu Andrića, Selimovića i Kiša, koji svoju identifikaciju traži u umjetnosti
kao u univerzumu. U drugoj priči (”Stigli su gosti u naš mali grad”), potom,
susrećemo niz imena iz literature na pozornici učmalog provincijskog života,
čije su prostore naselili da bi mu odredili posve novi smisao: Hamleta,
Raskoljnikova, Don Kihota, Sančo Pansa, Žilijena Sorela, Ahmeta Nurudina,
fra Petra, svakoga u svojoj ulozi, ali, opet, u posve novoj, onoj koja izlazi
iz okvira stvarnosti i prelazi u sferu fantastičnog. U ulogama pobratima,
u dijalogu o povijesti, vremenu, stvaralaštvu, običnom i neobičnom, o životu
koji je i njihova velika tajna, u gotovo svim Novalićevim pričama naći ćemo
i ove besmrtnike: Platon, Hofman, Sokrat, Blejk, Dizdar, Šagal, Svedenborg,
Gazali, Rumi, Ajnštajn, Ujević, Berber, Pasternak, Majakovski, Tolstoj,
Puškin, Ljermontov, Gogolj, Čehov, Blok, Hlebnjikov, Ahmatova.
Iz
priče u priču, pripovjedač je s njima kao junak u stalnom dijalogu o stvarnosti,
o vidljivom i nevidljivom. U priči ”Moćne oči konja”, čija se materija skuplja
oko fenomena očiju konja na jednom Berberovom platnu, vidljivo i nevidljivo
je u njezinome središtu. Što je vidljivo, a što nevidljivo, što stvarno
a što nestvarno, što pročitano a što doživljeno? Može li se povući stroga
granica između toga i kako su na ta pitanja odgovarali spomenuti besmrtnici
koji su duhovni stupovi civilizacije i čiji se duh prelijeva jedan u drugoga,
u stilu seobe duša, osnažujući je u svim područjima. A seoba duša je, prisjetimo
se, i po Šopenhaueru i po Bergsonu, samo pojačana volja za životom. A kako
je prije njih, u Životu Agripe, još Tacit tvrdio da velike duše ne umiru
s tijelom, eto zašto se i Novalić svojim pričama pokušao približiti takvim
stupovima ljudskoga roda, eto zašto se i njima poslužio da bi pojačao svoju
volju za životom.
Rekoh
da sam u ratu ostao bez prikaza njegove zbirke, ali ne rekoh da sam ostao
i bez njegove knjige. Prodao sam je s još tisuću i nekoliko da
bih preživio. Tolika je u ratu bila moja volja za životom da sam se odricao
i onoga što je za pisca temeljna alatka. Pripremajući ovaj tekst, nisam
potražio njegovo ”Pobratimstvo” za novo čitanje, vjerojatno ”pametnije”
i studioznije nego li ono prvo. Želio sam provjeriti što je u meni od njega
ostalo nakon petnaest godina. Ostalo je upravo ovo što sam o njemu, ne čitajući
ga ponovno, zapisao, pretražujući svoje sjećanje kao onaj Borhesov Drugi,
a to je mnogo, sasvim dovoljno za daljnji život u vremenu ove knjige.
U
svome sjećanju, dakako, sačuvao sam i djeliće Novalićeve osobe. Nije bio
pričljiv, rekoh, nije se razbacivao riječima niti u jednom susretu sa mnom.
Tražio je nekoga s kim će sjediti i šutjeti. Ali, taj je morao biti pravi,
bar po nečemu njegov pobratim. Njemu je stalno upućivao svoje radoznale
poglede, nekako stidljivo, potičući ga njima na riječ. Njegova je bila u
tim pogledima, optočenim smiješkom kao nepoznata kovina zlatom.
Održavam
blagost tih njegovih pogleda i toga njegovoga smiješka u svome sjećanju
i danas, i opet kao onaj Borhesov Drugi.
Sarajevo,
19. svibnja 2003.
1 ”Svjetlost”, Sarajevo, 1989.
2 Direktor Javne biblioteke ”Alija Isaković” u Gradačcu, Esed Karić, obavijestio me je početkom svibnja o.g. da je biblioteka dobila od Novalićeve supruge Melihe, rođene Jašarević, njegove neobjavljene rukopise, a sredinom istoga mjeseca pjesnik Dinko Delić saopćio mi je i njihove naslove: ”Grad sa stotinu kestenova” i ”Carigradske priče”. Mislim da su prije ”Pobratimstva” kod mene bile ”Carigradske priče”. Trebalo bi objaviti oba rukopisa!
3 Bilo bi korisno objaviti i Novalićeva ratna izvješća kao dokument i primjer novinarskog profesionalizma.
4 H. L. Borhes: Usmeni Borhes, ”Rad”, Beograd, 1990. Prijevod: Anđelija Stanojević i Predrag Marković. Urednici: Jovica Aćin i Dragan Lakićević. Riječ je o pet Borhesovih predavanja na Sveučilištu Belgrano o Knjizi, Besmrtnosti, Svedenborgu, Detektivskoj priči i Vremenu.
