OČI ANDROIDA

U domoljubnim pjesmama i lošoj literaturi
hrabri muževi jurišaju na granate.
I dok oko njihovih glava zuje meci,
kao Haydnove harmonije
oko ufrakiranih anakronizama,
oni pjevaju ode.

U domoljubnim pjesmama
hrabri muževi u trenutku umiranja
misle na Domovinu a ne na bol.
A njihove supruge,
s ponosom što nadima grudi,
gledaju njihova mrtva lica.

U domoljubnim pjesmama hrabri muževi
nikad nemaju očiju:
oni gledaju na svijet
staklenim očima androida
u kojima se javi sjaj tek kad sunce
slučajno upadne u njih.

SAN

Sanjao je da se vraća kući,
kao u psihoanalitičkom košmaru,
poznatom stazom obraslom u travu,
zastao pored rijeke što se nekad zove Vrbas,
nekad Lim, nekad Drina, a nekad se zvala i Tibar.

Sanjao je da je ljeto i da s površine vode
bije hladnoća kao s portreta sa zidova.
Sanjao je da je sanjao
i da se u jednom snu probudio
i pokrio noge po kojima ga je bìla
studen iz prethodnog sna.

Sanjao je oblake što se visoko iznad vrba
skupljaju u prijeteće gomile,
sanjao je nadošle vode, i kad bi u snu stisnuo oči
činilo mu se da je sve isto kao u ona vremena
kada nije sanjao staze obrasle u travu
i kada je voda umjesto leševa nosila otpalo granje.

KRISTALNACHT

Ljudi su nekada sjajno sažimali stvari:
imati i nemati jedine su logične kategorije
u zaboravljenim kubanskim lukama.
U jednoj Buzzatijevoj priči pobjednička vojska
pjeva pjesmu u kojoj se krije vlastito prokletstvo

Jednu su noć nazvali kristalnom.
Na jeziku na kojem i riječ ruža
zvuči grubo poput psovke,
zvuk te riječi ima nešto lirsko.

Iz bajkovitog doba kad su snjegovi bili duboki
i kad smo ujutro pred zametenim vratima
pronalazili smrznute ptice,
pamtim zimske noći za puna mjeseca
kada se činilo da je zrak
sav od kristala i da se skuplja od hladnoće.

U tim noćima zvukovi su bili jasni
kao vojničke zapovjedi
(ili zvuk razbijenog stakla).
Ponekad bih se tad upitao
da li bih čuo pad smrznute ptice
od tamo, iz magičnih sjena
kamo ni mjesečina nije dopirala.

A kasnije, mnogo kasnije,
u noćima koje su ličile na one iz bajki,
pomislio bih kako stravično
u kristalnim noćima
odjekuju krici umirućih.

PISMO IZ 1993.

Ovdje je rat,
netko u kući preko puta
na rasturenom kazetofonu
preglasno pušta koračnice
u kojima se slavi smrt.

Ovdje je rat,
vrijeme se počesto mjeri
periodima nestvarne tišine
kad slutnje započinju svoj ples,
i kada čujemo samo šum vode
koji podsjeća na zvuk Haronovih vesala.

Ovdje je rat,
svijet je malen i ružan:
dvjesto, tristo metara
puste i proklete zemlje ispred nas,
a iza nas samo put
kojim je odavde iscurio život.

PUT U MRAK

Nekoga si, Bože, odveo noćas iz ove zemlje,
u kojoj krvnici (kad se umore ili napiju)
polusklopljenih očiju
pjevaju sjetne pjesme o rastancima,
a zvijezde se pred zoru gase u rojevima
ili se jednostavno i ne pojave.

Nekoga si poslao na put,
duži od puta one zvijezde
što se jednostavno otkačila s tvoga svoda
i krenula k nama poput svjetlećeg metka,
što bi ponekad došao odnekuda iz mraka
i ličio na svjetleći krik:
izgledalo je da i gore u visinama
netko pucnjavom razbija svoj strah.

Prošla je kroz puškarnicu rova,
njen trag je tamni pravokutnik puškarnice
podijelio na pola,
probijala se poput krijesnice kroz sjenu
što ju je nad horizontom
stvarao jablan ispred napuštene kuće.
A zatim, kao utopljenik,
nestala tamo u mraku
iz kojeg je, dok sam bio dječak, dolazio strah.

PREDVEČERJE – LEGENDA

Eto, kažu, ima gori jedan kamen
di se ono Bog odmaro
kad je stvaro svit.
I na tom kamenu ima šara
što se nekome ukaže prid ratove,
i ko je vidi poludi.

Prid onaj je rat luda Finka
vidila na njemu oko,
(s oproštenjem, ko šaka)
i od tog poludila.

Cilu je noć, kažu, sanjala neku kuću,
praznu ko krvnikovu dušu,
zaraslu u bekturan,
što je miriso...
u pičku maternu!

NA VRANICI NA VISOKOJ GORI

Na Vranici, na visokoj gori,
tri su orla gnijezdo savijala.
Prvi or’o na visokoj grudi,
gdje se sunce odmara u podne.
Drugi or’o na visoku boru,
gdje oblaci međ’ granama kruže.

A treći se dugo dvoumio,
cjelu goru tri put preletio,
dvaput širom, a jednom poprijeko.
Na kraju je gnijezdo napravio
gdje se gora u Vrbas obara,
odakle se sva dolina vidi.

A kada se gora zapalila,
prvi or’o dig’o se visoko
sve do sunca i bijela dana,
a drugi se međ’ oblake vin’o
kao magla međ’ gole vrhove.

Trećega je vatra ufatila,
dok je gled’o gore u visine.
Letio je zapaljenih krila,
dok ga nije nemoć obuzela.

A kad ga je nemoć obuzela,
padao je dole u dubinu.
Padao je dugo i duboko,
kao pogled sa visoke gore.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]