ZLATNA JABUKA TEKSTA

U knjizi Pobratimstvo Mustafe Novalića postoji priča Zlatna jabuka sa sljedećom sižejnom osnovom: jedan čudotvorac iz ničega vadi zlatnu jabuku, a onaj koji je uzme u ruke postaje srećan. Ta sižejna matrica može nam poslužiti pri ukazu na jedan značajan segment proznih tekstova u Novalićevom Pobratimstvu – odnos: autor-djelo-čitalac.

Ne kanim ovdje, naravno, ponavljati raspravu koja se u ravni autor-djelo-čitalac razvija već više od jednoga vijeka u književnoj teoriji, ali ne odustajem od ukazivanja na neka od tih pitanja koja se – očito, i intencionalno – pojavljuju iz te Novalićeve knjige priča.

Knjiga Pobratimstvo izašla je 1989. godine, i, koliko je meni poznato, izazvala je sasvim oskudnu kritičku recepciju, a književno-teorijsku nikakvu. Poneki od kritičkih prikaza te zbirke priča ukazat će na ”utjecaj Borgesa” (njima je, inače, sve što je bilo drukčije od ruralnoepske ”slike svijeta” ”mirisalo” na Borgesa!); drugi će spomenuti ”ispreplitanje fantastičkog i realnog”; itd. Pored čitalačke javnosti je, dakle, prošla knjiga na čijoj se recepciji mogla punktirati problematika književnih teorija i književnih metoda (barem) zadnjih četrdeset godina. Pogotovo neki od središnjih pojmova teorije recepcije, onoga čitalačkog odnosa prema književnom djelu kojega, u njegovoj teorijskoj ukupnosti, Eaglton naziva ”The Reader’s Liberation Front”.

Pa, evo, dakle, nešto od toga, primijećenog u Novalićevom Pobratimstvu.

Vratimo se, opet, onome čudotvorcu koji dijeli zlatne jabuke. Uzmimo da je čudotvorac, u stvari, autor. Da tako možemo postupiti ”daje nam za pravo” njegov čin čudotvorstva: on iz ničega stvara zlatnu jabuku. Zlatna jabuka je – tekst. Primaoci zlatne jabuke/teksta su čitači, koji su ”bili zadivljeni ljepotom naših očiju i dobrotom naših duša koje su se odslikavale u sjaju zlatne jabuke”. Dobro, još se uvijek nalazimo u domeni autora kao demijurga, koji iz ničega stvara nešto, i – mada znamo da to nije tačno – ostanimo još malo u toj (ipak, čudesno-primamljivoj opsjeni). Čudotvorac po cijelom svijetu iz ničega vadi svakodnevne predmete i zlatne jabuke, opisuje ”ono što vidi kad prebaci pogled u ono što mi zovemo ništa”, ”vidi neka čudna bića koja su samo oko, koja su samo uho, koja mogu samo da vide ili samo da čuju”. Čudotvorčeva čuda se nižu jedna za drugim, sve zanimljivija i zanimljivija. Obrat dolazi u klimaksu: čudotvorca osuđuju i muče ”ljudi koji nisu znali da sanjaju niti da se smiju”. ”Nekadašnji svemoćni čudotvorac sad je kukao na sav glas…”, a ”mučitelji su vrištali od zadovoljstva i skakali po nemoćnoj žrtvi do iznemoglosti”. Čudotvorac je umro – umro je autor. Nakon smrti autora, shvatamo, u stvari, da je čudotvorac ”cijelo vrijeme” bio samo lik, i, kako kaže Novalić, ”njemu se desilo ono što se dešava likovima i u dobrim i u lošim pričama, u knjigama svih pisaca: kad pređu nevidljivu granicu dozvoljenog, koju moćni pomjeraju po svojoj volji i bez upozorenja, likovima se mora dogoditi tragedija”.

Mnogo je autora kao likova u Novalićevom Pobratimstvu. Svi su oni potpuno i zanavijek barthesovski mrtvi, i jedino oživljavaju kao akteri u Novalićevim pričama. Ponekad istovremeno kada i likovi iz njihovih proza, koji se druže sa autorskim pripovjedačem Pobratimstva. To multipliciranje aktera dešava se kod Novalića u nekoliko pripovjednih stupnjeva. U jednoj priči, na primjer, za kafanskim stolom Čičikov i Bender cjenkaju se oko prodaje Gogolja i Iljfa i Petrova. Trgovina ne uspijeva jer Bender zaključuje da je Gogolj ”preskup, a i nije baš ni zdrav. Treba puno brige oko njega.” Odlaze, ne plativši račun. No, utom dolaze Gogolj, Iljf i Petrov, i plate račun svojih likova, ”kao pravi pisci”. A sve to promatraju – autorski pripovjedač Pobratimstva i Ahmed Šabo! No, multipliciranje likova i time nije završeno, jer, naime, u narativnu strukturu je ugrađena ”činjenica” da se, u isto vrijeme, autorski pripovjedač druži sa Mešom Selimovićem kojemu priča o Ahmedu Šabi! I – tako se stvara priča. Sa mrtvim autorima kao živim likovima, sa beskrajno mogućim (i zanimljivim) promjenama tačaka gledišta, sa inertekstualnim prožimanjima koja se jedino mogu shvatiti iz autoreferencijalnosti… – što sve čini onu ”zlatnu jabuku” – tekst.

No, kako znamo, tekst je, kako reče Ingarden, intencionalni predmet, koji se ”konstituira tek u svijesti koja ga spoznaje”. Čitalac je, dakle, taj koji ne samo ”dovršava djelo u jednoj od svojih ukupnosti” nego se, po Mukarovskom, ”u mnogim slučajevima može ustanoviti visok stupanj aktivnog učešća primaoca u samom nastanku umjetničkog djela”.

Kod Novalića u Pobratimstvu postoji priča sa nazivom Priča o svemoćnom čitaocu. Autorskom pripovjedaču Ivo Andrić poklanja nedovršenu priču o savršenom čitaocu. Potom mu priču o savršenom čitaocu poklanja Meša Selimović, pa Danilo Kiš, a potom saznaje da priče o savršenom čitaocu imaju i: Svetislav Basara, Miroslav Krleža, Mirko Marjanović, Alija Isaković, pa Marquez, Borges, Kundera, pa Gogolj, Tolstoj, Dostojevski… ”U nacrtima, skicama, planovima svih pisaca, mislilaca, naučnika svih vremena, u njihovoj jedinstvenoj priči o velikom čitaocu bilo je u osnovi sve isto.” Svi oni konstruiraju savršenog čitaoca koji čita tako da mu je ”dovoljno da knjigu samo pogleda i da sve što je je u njoj zna”. No, receptivni krug time se ne zatvara; jer, Novalićev svemoćni čitalac, pročitavši knjigu, dobije ”neodoljivu želju da napiše novu, svoju knjigu. Onaj ko to ne uradi teško se razboli. Kad je napiše, potpuno ozdravi i stvara dalje, do kraja života.” Receptivni krug se, dakle, nikad ne zatvara, jer, u stvari, ne postoji, on je beskrajna receptivna linija, sa mogućim punktovima: autor, tekst, čitalac – u nikad dosegnutoj zlatnoj jabuci stvaranja.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]