PROPITIVANJE FANTASTIČKE MODELOTVORNOSTI
(Mustafa Novalić: Grad sa stotinu kestenova,
neobljavljeni rukopis romana)

Neobjavljeni kratki roman Mustafe Novalića Grad sa stotinu kestenova fantastična je pripovijest o žudnji za ljepotom. Ta je žudnja, sudeći prema dostupnim publikovanim i nepublikovanim Novalićevim radovima, zajednički imenitelj njegove poetike. Autorov estetski utopizam zasnovan je na uvjerenju da je ljepota oblikom i sadržajem umjetnost. Oblikotvornost je pritom izjednačena sa svjetotvornošću, kako u metafizičkom tako i u doslovnom, gotovo fizičkom smislu.

Produkcijski i recepcijski aspekt, odnosno pričanje slušanje/čitanje priče, dva su lica istog događaja koji se zbiva na pokidanom limesu stvarnog i nestvarnog, realnog i fantastičnog. Literarna komunikacija tako postaje participacija, nevjerovatnost narativne fikcije pretvara se u realnost samoproizvedene iluzije. Novalić je, u ovom romanu kao i u zbirci novela Pobratimstvo (Sarajevo, 1989) nepokolebljivi pristaša one Sartrove tvrdnje da se fantastično ne može ograničiti: ”ono ili ne postoji ili obuhvata cijeli svemir”. Sartrova misao, pripomenimo, čak i vremenski korelira sa trendovima u svjetskoj fantastici, navlastito akvizicijama hispanoameričke proze koja proširuje pojam stvarnosti do onog stepena na kome njena primarna odrednica nije više neposredno iskustvo nego, u jednakoj mjeri, mašta i fantazija. I junaci Novalićevog romana žive istovremeno u svojem hronotopski jasno markiranom svijetu (riječ je o bosanskom provincijskom gradiću u periodu zalazećeg socijalizma) kao i u svjetovima priuštenim narativnim pothvatima nekog od unutarnjih pripovjedača. Zaneseni pričom likovi se pretvaraju u krilate konje, strelovite ptice, koračaju površinom jezera, rascvjetavaju se kao najljepši cvjetovi...

Za jednu fantastičku pripovijest fabula romana je prilično jednostavna. Zapreten u mreži policijskih doušnika i narodnih dušebrižnika provincijski gradić, koji nosi ime po srednjevjekovnom nazivu župe i današnjoj gradačačkoj mahali Nenavište, živi svoju nujnu svakodnevicu. Nezadovoljni građani žele neku promjenu i u nemogućnosti da je ostvare oduševljavaju se čak i takvim ”sitnicama” kao što je vijest o namjeri mladića Ibrahima (inače jednog od naratora u romanu) da ode u Ameriku. Dok ga vlast pokušava spriječiti, mnogi nastoje pomoći svom ”velikom putniku” da ostvari cilj. Ibrahim, nakon izvjesnih peripetija, ipak, odlazi najprije kod dajdže u Njemačku odakle bi trebao produžiti za Ameriku.

U iščekivanju Ibrahimova povratka, drugi narator nas upoznaje sa živopisnim likovima Nenavišćana i njihovim neobičnim sudbinama. Ibrahim se vraća i pripovijeda sugrađanima o nestvarnim ljepotama Amerike, da bi zaključio kako ipak nigdje na svijetu ne postoji mjesto ljepše od zavičaja. U grad se vraća i Ibrahimov dajdža koji otkriva da Ibrahim nije otputovao dalje od Njemačke, što mu slušatelji ne zamjeraju budući da je njegova priča ljepša i stvarnija od svake zbilje.

Opredjeljujući se za fantastiku Novalić je na domaćoj književnoj sceni stupio u žanrovsko polje kome tradicija nije namrla neki izdašniji korpus djela i poetičkih modela koji bi mu obezbijedili oslonac za vlastiti prozni koncept. S druge strane, nad svekolikom fantastičnom književnošću nadvija se pitanje njezine žanrovske isključivosti, ili, kako to formulira Branimir Donat, pitanje ”uspostavljanja ravnoteže između našeg uvjerenja da je književnost fantastičnog nastala upravo zato jer se tražio način kako najsmjelije preskočiti granice zadane slobode praktičnog uma i prakse koja nas istodobno uvjerava da ona zapravo samo zato i postoji jer priznaje konvencije koje je sama sebi lukavo zadala.”¹Ovim dvama problemima pretežno su zaokupljena i naša promišljanja o romanu Grad sa stotinu kestenova. Bosanska fantastička proza u djelima njenih rijetkih protagonista Irfana Horozovića, Stjepana Čuića, Džemaludina Alića, Seada Mahmutefendića, u izvjesnom smislu i Alije Isakovića, lavirala je od 70-tih do 90-tih godina prošlog stoljeća između dva osnovna tipa: bulgakovljevsko-kafkijanskog i borhesovskog. Dominantna je prva orijentacija sa obilježjima prepoznatljivih stvarosnih elemenata u dizajniranju hronotopa, stvarnom ambijentalnom topografijom, aluzijama na aktuelnu političku zbilju i mehanizme vlasti.

1 Branimir Donat: Približavanje beskraju, Beograd, 1979, 11;

Samo je kod Horozovića uočljiviji otklon ka borhesovskom tipu kao svojevrsna intencija univerzalizacije u metafizičkom smjeru koja udaljuje priču od stvarne topografije (primjerice Baluk Abad kao neki mitski imaginarij stvarne Banja Luke u zbirci novela Talhe ili Šedrvanski vrt). Općenito, savremena bosanskohercegovačka fantastika, za razliku od preovladavajuće borhesovske proze pisane u neposrednom okru-ženju (npr. u hrvatskoj književnosti) pa i širim relacijama, nije isključivo književnost označitelja, nije estetizirani svijet indiferentan spram društvenih protivrječja, dapače naglašenija referencijalnost kao njeno diferencijalno obilježje ujedno je ishodište i stjecište njenih vrlina i njenih slabosti.

Već prema naznačenom sižeu da se uočiti snažna veza romana sa savremenom produkcijom bh fantastičke proze. Novalićeva paradigma u idejno-estetskom smislu izrazito je modernistička. Imamo posla sa književnošću koja još uvijek o sebi misli kao o teleološki neupitnoj univerzalnoj epistemi. Neobično je, međutim, što se jedno tako čvrsto misaono polazište nastoji tekstualizirati cijelim konglomeratom heterogenih, uglavnom vanmatičnih postupaka svojstvenih različitim tipovima fantastike od folklornog, preko romantičarskog, gogoljevskog, modernističkog do nekih postmodernih toposa i tehnika. Uz napomenu da usporedbe u ovom slučaju nemaju aksiološki predznak neka nam bude dopušteno kao pažnje vrijedan istaknuti način na koji Novalić varira, rado bismo upotrijebili i riječ pripitomljava, neke borhesovske akvizicije, primjerice ideju o jednoj knjizi svijeta odnosno o svijetu kao jednoj knjizi. Borhesovsko ”sve je sve” i u romanu Grad sa stotinu kestenova pretpostavka je izjednačavanja fakcije i fikcije, stvanog i imaginarnog, pozitivnog iskustva i učinka metafore. Autentična borhesovska metafizika počiva, međutim, na demistifikaciji, dok Novalić kao estetski utopista mistificira koncept stvaralačke monogeneze. Borhesov je modus parodijski, Novalićev emfatički. Različiti, jedan o drugom neovisni, autori kao tvorci potpuno identične priče, te drugi vidovi dvojništva i multipliciranja, služe Novaliću za literarnu elaboraciju teze o mističkom jedinstvu svijeta i sveopćem pobratimstvu duša; Borhesov, pak, Pjer menar, pisac Don Kihota, ili ostarjela i hermafroditna Šeherzada koja u noveli Čuvar knjiga drži u svojoj glavi sve priče i sva znanja svijeta, sredstvo su intelektualnog parodiranja ali i dalekosežnog preosmišljavanja modernističke svetinje zvane autorski identitet.²

No, zahvaljujući tom stanovitom tradicionalizmu, privrženosti idealističkom humanizmu, nepoljuljanom povjerenju u etičke i emocionalne vrednote, Novalić je na liniji intertekstualnosti spram najuticajnijeg modela savremene fantastike (a što opet treba shvatiti kao poetičko-deskriptivni a ne vrijednosni sud) uspio izbjeći sudbini armije borhesovaca, koji su pod zastavom apsolutne slobode literarne imaginacije svoju prozu učinili totalno zavisnom od podražavanog uzora, utopivši je u svojevrsni vakum intelektualne kombinatorike.

Skloni smo, međutim, dojmu da je Grad sa stotinu kestenova mimoišavši iskušenja manirizma nerijetko na rubu druge pošasti kojoj teško odolijeva žanrovska književnost, uključiv i fantastiku. Po srijedi je eklekticizam tj. estetski nefunkcionalno impostiranje klišea i općih mjesta različite modelativne provenijencije i, posljedično tomu, njihova strukturna neusaglašenost. Savremenu fantastičnu književnost, a takva su i Novalićeva originalna poetička polazišta, odlikuje odsustvo oštrijeg napona u tenzijama svakodnevnog i natprirodnog, stvarnog i nestvarnog. Javlja se, stoga, problem naturalizacije onih elemenata unutar modernih fantastičkih tekstova, koji na spomenutoj tenziji počivaju. Takav je slučaj npr. sa demonom koji ustopu prati jednog od likova romana, što je tipični topos devetnastovjekovne poovske fantastike, kojoj je u centru pažnje disperzirani individuum, u čijoj svijesti se nastanjuju iracionalne sile. Potrte granice realnog i fantastičnog tako se nanovo bez dubljeg razloga uspostavljaju. Još je teže bilo pomiriti estetski utopizam, folk-lorno-bajkovite i romantičarske dispozicije sa društveno-kritičkim i satiričkim elementima. Parodija, groteska, apsurd i karikatura, neizbježni u literarizaciji modusa funkcioniranja totalitarnih državnih aparata, jednostavno ne pripadaju Novalićevim svjetovima estetskih utopija. Epizode posvećene inspektoru Šariću i šefu policije Faraonu, Ibrahimove posjete policijskoj stanici, gogoljevska pripovijest u nepodopštinama Mehmedove duše i sl. spadaju u bljeđe stranice ovoga romana.

2 Konceptualne razlike o kojima govorimo još su transparentnije u usporedbi spomenutih Borhesovih priča i Novalićeve knjige Pobratimstvo. Omiljena Borhesova tema spekulacija oko sudbina književnih djela i njihovih autora uvijek se ostvaruje kao zamka za njihov identitet, koji se negira, ali u isti mah nadopunjuje. Dubioza i spekulacija Novaliću su potpuno strane. Veliki autori i djela neupitni su konstituens njegova književnog i personalnog identiteta. Sve spomenute neusaglašenosti, zajedno sa strukturnim elementima neupitne oblikotvornosti pokazuju, međutim, da i u žanrovski isključivijim diskurzivnim modelima nije uputuno pod svaku cijenu tragati za definicijom žanra ili teorijskom formulom koja ograničava polje prostiranja fantastike. Preči je, van svake sumnje, zadatak, obuhvatiti punoću, mnogolikost i funkcionalnost različitih manifestacija fantastičnog. Čitajući Novalića stekli smo predožbu o jednom piscu istraživaču, koji je u samim tekstovima propitivao mogućnosti širokog obuhvata modela i postupaka fantastičke književnosti, a da u konačnom ishodu sve to znatno prevazilazi ograničene dosege domišljatog eksperimentiranja.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

PROPITIVANJE FANTASTIČKE MODELOTVORNOSTI (Mustafa Novalić: Grad sa stotinu kestenova, neobljavljeni rukopis romana)

PROPITIVANJE FANTASTIČKE MODELOTVORNOSTI
(Mustafa Novalić: Grad sa stotinu kestenova,
neobljavljeni rukopis romana)