| Diwan 9 - 10|

Rusmir Mahmutćehajić

S DRUGIM

Uvod

Ovo sada ili ovo doba jeste pozornica odgovornosti živih. Oni od nje mogu pobjeći okretanjem pogleda od tog što se pokazuje kao prisutnost zla i traženjem utočišta u prošlosti kao mrtvoj trpnosti ili domišljanjem poželjnih slika budućnosti. I jedan i drugi bijeg jesu mogući, ali nijedan ne razrješava, kako je to danas vidljivije nego ikad ranije, pitanje o odgovornosti živih. Ovo sada jeste sigurnost, o kojoj nema nikakve sumnje. I ima samo još jedna njoj slična. To je smrt. Iako su sada i smrt jedine potpune sigurnosti ljudskog postojanja, oboje je, čini se, u ovome dobu dalje od svega drugog. Ni sada ni smrt ne mogu biti shvaćeni bez još dvije sigurnosti – Vječnosti i Boga. I te dvije daleko su od modernog čovjeka. On se od sigurnosti udaljio u tolikoj mjeri da je gotovo cijelo svoje postojanje spleo u njezinu oprečnost.

Ako je to tako, čovjek ovog doba je u nesigurnosti više nego u ičem drugom. Sve što dospijeva u mišljenje i obuzima ga, mimo jasne sigurnosti, ne može biti izvor ničem do strahu. A strah je iskaz neznanja. Što više volja bude usmjerena nesigurnosti, a to je sve mimo sada i smrti, te Vječnosti i Boga, strah će postajati i dublji, i opsežniji, i zamršeniji. Čovjek kao pojedinačnost, naspram neizbrojivog mnoštva pojava u svijetu, ne ostaje, prema tome, nikad bez straha od njih. A kako on ne može vidjeti sebe osim u slici koju mu nudi ogledalo svijesti – a to znači temeljna drugost sve dok biće jeste u odnosu prema ukupnosti postojanja – strah od drugog prožima njegovu ukupnost. Ona prodire dublje što se odnos sa svijetom doživljava neposrednije, a s Vječnošću i Bogom posrednije.

Bez uzimanja u obzir te nesigurnosti i od nje neodvojivog straha nije i neće biti moguće objasniti prisutnost i provale zla kakve svijet iskušava u svojoj ukupnosti, a naročito u dobu koje znaju odrasli sudionici ovog sada, te njihovi očevi i djedovi. Drugi, kao neizbježni odreditelj ljudskog jastva, ostaje stalno u obzorju nesigurnosti i straha. Zato je temeljno ljudsko pitanje – a to znači jedino koje može primicati Temelju – to o drugome i drugosti. Ovo sada određuje promjena koja je donedavno izgledala nemoguća. Jedinstvo u različitosti svijeta preoblikovano je tako da drugi i različit više nije ”s one strane rijeke”. On je tu – najbliži susjed ali, ipak, stranac. Posve je blizak, ali tuđ za većinu oko njega – i svojim tuđim jezikom, i svojom stranom predajom – i, što je najčudnije, i svojim uvjerenjem da ga njegove stranost i tuđost ne čine a priori slabijim i udaljenijim od Istine. Odlučno i strasno nastoji sačuvati i svoju stranost i tuđost. Kao pojedinac može biti blizak svome susjedu i okružujućoj većini, i mio i uljuđen. I mišljenjem i djelovanjem može prinositi i pomagati njihovim težnjama, te kao takav biti osjećan i smatran nužnom potrebom većine. Ali, on ustrajava da ostane dio zajednice iz koje je došao. Tako nastoji poznati i ojačati u svojim raspršenim, sličnim strancima i tuđincima novi lik svoje stare zajednice, tamo gdje je i sam stranac i tuđinac. Time se uz redovito suprotstavljanje domaćinske većine uključuje u zajednicu koja se osjeća strano primateljskoj cjelini. Većini se vazda čini jasnim da pojedinac kao gost, koji je stranac i tuđinac, može biti prihvaćen i poštovan. Ali, ta ista većina nije spremna – ili ne zna kako bi to mogla biti – prihvatiti unutar sebe tu zajednicu stranaca i tuđinaca i učiniti je cjelinom sebe.(1)

A budući da je svaki pojedinac – bez obzira na to što on može biti dobri ili sveti, gledan u cjelini njegove manjinske zajednice od koje on ne može ili neće da se odvoji – strah i iz njeg proistekla mržnja koju potiče ukupnost stranaca i tuđinaca, u koju su neizbježno uključeni i ”zastranjenici” (lašci i lopovi, nečisti i bolesni, lijeni i pohlepni i drugi), pokreću i uspostavljaju otpor s dvije inačice. Prva je izgon ili istrebljenje, a druga asimilacija ili tolerancija. Nikada nije bilo doba bez nastojanja u oba ta smjera. Ima neizbrojivo mnogo primjera za oboje. Ako bi trebalo navesti najgore primjere izgonjenja i istrebljivanja u tek minulom stoljeću, prekidanje niza u nabrajanju pokazalo bi se moralno nerazrješivom zadaćom. Asimilacija stranaca u domaćinsku većinu nije ništa do znak slabosti i jednih i drugih. To je jednostavno prevlast količine koja ne može poznati i priznati slabijeg – a to znači, sirotog i siromašnog, te stranca i drukčijeg kao počelni izvor njezinog duga prema Jednosti. Ali, ako bi valjalo nabrajati najbolje primjere ili oblike tolerancije, zadaća bi bila začudo jednostavna. I ne samo to, ona se jasno vidi i kao perenijalni iskaz tog što je najbolje u čovjeku: prihvatiti nužnost jedinstva u razlikama, te snažeći svoju posebnost uspinjati se prema ljudskoj savršenosti. Jer, čovjek je stvoren samo radi nje. Ta najviša tolerancija, koja je perenijalni uzor ljudske težnje, jeste Colloquium Heptaplomeres de Rerum Sublimium Arcanis Abditis.⁽²⁾

U toleranciji kao mudrosti potvrđuje se da uobličenje nijednog jastva – ni pojedinačnog ni skupnog – nije moguće bez, počelno govoreći, svih drugih. Na granici jastva su vazda drugi. Oni su stranci ili bliski, ali vazda dio granice – početka ili kraja jastva. Moguće ih je saznavati u položenom odnosu jednih uz druge. Ali, to nije dovoljno.

Ja/mi i drugi

Svako ”ja”, jednako kao i ”mi”, započinje ili prestaje u nekoj neodredljivoj dubini svoje unutarnjosti. Moguće je reći da ono prestaje ili počinje na nekoj, također, nedovoljno jasnoj granici s drugošću. Tako, drugost je vazda neporecivi odreditelj - a to znači i sadržaj - jastva i mistva. U Učenju o tome je rečeno:

Zar ne vidje da Bog zna sve što je u
nebesima, i sve što je na zemlji?
Tajno se ne urote tri čovjeka,
a da On nije četvrti,
niti pet ljudi,
a da On nije šesti,
ni manje od tog, niti više,
a da On nije s njima, ma gdje bili,
potom, kazat će im što činiše,
u Danu ustajanja.
Doista Bog ima znanje o svemu.⁽³⁾

Iz tvrdnje ”ni manje od tog, niti više” slijedi da je svakom pojedinačnom jastvu, jednako kao i svakom mistvu, Bog potpuna drugost. Jastvo je, prema tome, u mogućnosti da doseže Potpunost. Sve dok je doseže, ono nije Ona. Zato je s granicama prema svakom drugom jastvu ili mistvu. I tajnost i javnost ljudskih odnosa – bez obzira na to da li je to odnos pojedinca prema svijetu kao cjelini, drugom pojedincu ili skupinama – ostaju vazda uvjetni, jer je Bog nedostižna drugost, ali i jedina vazda prisutna i ta koja sve zna. Svi odnosi bez nje su urota ili djelovanje protiv drugog, a to znači i protiv Boga.

Taj koji kaže da je ”kršćanin” priznaje, izravno ili drukčije, da to što smatra svojim jastvom počinje ili završava s muslimanom, Jevrejom, Hindusom, budistom, taoistom i svakim drugim sličnim i različitim čovjekom. ⁽⁴⁾ Tek s granicom prema njima, a to znači s dodirivanjem njih, moguća je i njegova posebnost. Jer, ma gdje to neko bio njegovo određenje nije moguće bez te ”trojice”, ”četverice”, ”peterice”, te manje ili više njih. Svakom od tih jastava i mistava, i pojedinačno i skupno, Bog je jedna i ista drugost. U modernom vidiku, utemeljenom na zamisli o autonomnosti jastava, ta drugost može biti udaljena, zanemarena ili porečena. I to je, zapravo, bitan preduvjet slabljenja skupnih posebnosti u kojima je jastvo oblikovano i upravljano u povezanosti s transcendentnim uzrokom i svrhom. Da bi bila uspostavljena i održavana povezanost pojedinca i cjeline nacija-države, potrebno je s društvene pozornice otkloniti granice koje određuju potčinjenosti transcendentnom počelu. I to je suština modernog sekularizma. Ali, tekući tokovi desekularizacije i novog očaravanja svijeta zahtijevaju preispitivanje i preovlađujućih gledanja na utemeljenje tolerancije.⁽⁵⁾ A to znači da unutarnje granice u modernim cjelinama postaju sve značajnije i odlučnije za jedinstvo razlika u kojem različite rodne, etničke i religijske zajednice postaju sve značajnije i odlučnije za društvenu postojanost. S takvim razvojem islam postaje odlučnije i složenije pitanje za ukupnost zapadnog svijeta.

Evropa počinje ili završava sa islamom. Ako ona zna islam, tada zna i sebe. I obrnuto - ako ne zna islam, tada Evropa ne zna ni sebe samu.⁽⁶⁾ A šta je to današnje evropsko znanje o islamu? To pitanje je od presudne važnosti za uvid u kome gledatelj priznaje život - a to znači mir u kretanju i jednost u mnoštvu. Ta važnost nameće razviđanje i samog pitanja. Njegovi ključni pojmovi su ”znanje”, ”Evropa”, ”kršćanstvo” i ”islam”. Ali, prije nego što ti pojmovi budu preispitani, valjalo bi se usmjeriti njihovoj razlučenosti u vidicima koji se uvjetno mogu nazvati historia sacra i l’âge des lumičres. Ta dva vidika su u opreci. Njihova ljestvica je obrnuta. Raspravljanje o navedenim pojmovima uvjetovano je, u skladu s tim, razlučenjem njihovih položaja u oba ta vidika. Tumačenje svjetskog poretka u historiji moguće je, također, u ta dva vidika. Sklonosti prema jednim i odbojnost prema drugim tumačenjima proistječu iz suprotstavljenosti općih slika svijeta u prosvjetiteljstvu i svetoj historiji. Bavljenje naslovnim pitanjem moguće je provesti u tim različitim vidicima:

· Islam i Muhammed u evropskoj svetoj historiji;

· Sveta historija Evrope u islamu;

· Evropsko tumačenje sebe naspram islamskog i

· Islamsko tumačenje sebe naspram evropskog.

Svi navedeni pojmovi i odnosi prisutni su u povijesnoj zbilji, i to u dva često neovisna toka - društvenom i znanstvenom. Oni se svakome čine poznatim iako su njihova određenja drukčija od jednog do drugog pojedinca, od jedne do druge filozofije, od jednog do drugog doba itd. Ne postoji nešto poput cjeline pretpostavki za to područje znanosti u kojem bi bilo moguće odrediti počela slična matematičkim za prirodne znanosti. U ovoj raspravi bit će objašnjavani razmatrani pojmovi koji mogu biti u opreci s većinom znanja proisteklih iz nepreispitivanog naslijeđa. Pretpostavlja se da bi tako mogla biti umanjena nejasnost pojmova u navedena četiri odnosa.

Dug i povezivanje

”Evropa i islam” jeste uobičajeni odnos u modernome govoru u koji se najčešće učitavaju suprotstavljenost i težnja da se ona prevlada. Pojmovi tog odnosa čine se dovoljno jasnim, pa im se, uglavnom, ne dodaju druga imena. Ali, ako se ti pojmovi dekonstruiraju na taj način da se isti postupak razgradnje i gradnje njihovih određenja primijeni na oba, lahko je ustvrditi pogrešku u samome polazištu. Evropa jeste danas zemljopisni, kulturni i politički sadržaj koji svoje različitosti nastoji preinačiti u jedinstvo. Razlike su u izuzetno širokom rasponu – od monarhija do republika, od siromašnih do imućnih, od industrijaliziranih do poljoprivrednih, itd. Jedinstvo se shvaća kao prevazilaženje tih razlika i promicanje nekih zajedničkih sadržaja kao općih – kao što su kršćanstvo i parlamentarna demokracija. Nešto slično i usporedivo izvan Evrope nije ispravno nazvati islamom. Ne postoji zemljopisna cjelina izvan Evrope koja bi imala sličnu razinu koherentnosti kakva je, naprimjer, Evropska unija. Ali, opravdano je uspoređivati Evropu s bilo kojim drugim većim ili manjim zemljopisnim područjem svijeta i svime što je njegov kulturni, politički i ekonomski sadržaj. Usporedivi su stupnjevi ekonomskog razvoja, obimi siromaštva, načini vladavine i njihovog ozakonjivanja, obrazovni sustavi, razine tehnološkog razvoja i tako redom. Moguće je govoriti o ulogama religije, koje se razlikuju od jedne do druge zemlje. A kada se uspostave ti usporedivi odnosi, postaje jasno da nije moguć model odnosa Evrope i islama. Evropa nije jedna osoba i jedan narod s jednim jezikom jednako kako to nije islam. Međutim, ako se taj odnos preinači u uzajamnost kršćanstva i islama, što se najčešće podrazumijeva u spomenutoj suprotstavljenosti Evrope i islama, i tada je moguć isti zaključak: ni kršćanstvo ni islam nisu osobe koje govore da bi bile u dijalogu, niti su jedinstvene pojave koje imaju jasno odredljive međusobne granice. Zar to posve uvjerljivo ne svjedoči i činjenica da se stoljećima na kršćanstvo i islam pozivaju svi – od svetaca i dobrih do zločinaca i varalica?

U dijalogu mogu biti Musliman, Kršćanin i Jevrej bez obzira na to koji i kakvi su u širokom rasponu svojih mogućnosti. Taj dijalog može biti pokrenut ravnodušnošću prema razlici, političkim realizmom ili egzistencijalnom nužnošću ili počelnom potrebom i prvog i drugog i trećeg da očuvaju i osnaže, shvate i prodube to što jesu, te da jedan drugome u tome pomognu. Bilo kako bilo s uobličenjem njihovih pojedinačnih jastava, nije sporna nemogućnost cjeline njihovih posebnosti bez Kur’ana i Muhammeda, Evanđelja i Isusa, te Tore i Mojsija. U srijedi svake od te tri tradicije jeste zamisao duga kao odnosa Potpunosti i čovjeka. Zamisao ili zbilja veze ili saveza u sve tri tradicije usvaja da je Bog darivatelj, a čovjek primatelj. Kao primatelj čovjek ima dug prema darivatelju. Taj dug proistječe iz voljno prihvaćene Božije ponude. Taj darivatelj su Potpunost i Istina. A nisu moguće dvije Potpunosti. U Učenju je o tom rečeno: Mi vjerujemo u to što je spušteno nama, i to što je spušteno vama; naš Bog i vaš Bog jest Jedan, i Njemu smo se pokorili.⁽⁷⁾ Taj Jedan i Isti Bog Muslimana, Kršćana i Jevreja može imati različita imena – Njegova imena su najljepša⁽⁸⁾ a da ta mnoštvenost imena nije ništa do potvrda Njegove Jednosti. A ta Jednost nije ništa do prva potvrda Neizrecivosti. Ta jednost je u uzajamnosti s ukupnim postojanjem i čovjekom kao njegovim dijelom. Povezanost je moguće prikazati trojinama Bog-Kozmos-Čovjek, Istina-Put-Vrlina i Nauk-Obred-Vrlina. Ako su Bog i Istina jedno, nužno je postojanje perenijalnog nauka koji je neizmjenjiva bit svakog puta i obreda. Uobličenje Nauka, Puta i Obreda može biti različito, a da ne bude iznevjerena mogućnost ljudske vrline i savršenosti, koja je vazda pokornost tom Jednom i Istom Bogu ili ispunjavanje duga prema Njemu. To što se danas, u svoj pometenosti i s njom povezanim strahom, naziva islamom uglavnom je udaljeno od perenijalnog sadržaja odnosa Bog-Kozmos-Čovjek o kakvom kazuje Učenje.⁽⁹⁾ Imenom islam danas se uobličava krivica drugog za pravdanje oholog i nasilnog ponašanja moćnijeg.⁽¹⁰⁾

Veza čovjeka i Boga jeste izvorna i počelna. Ozbiljiva je preko čovjekove otvorenosti za Potpunost ili preko Njezine prisutnosti u njemu kao udahnutog Božijeg Daha. To je izvorna i počelna ljudska potvrda: I kada Bog iz Ademovih slabina izvede njegove potomke pa im reče: ”Nisam li Ja vaš Gospod?” – pa oni rekoše: ”Jesi, mi svjedočimo!”⁽¹¹⁾ To opće metahistorijsko priznanje čovjekovog saveza s Bogom jeste odnos pojedinca i Boga, ali i različitih zajednica i Njega. Razlike su među pojedincima, ali i među narodima, pri čemu one ne isključuju, počelno govoreći, vezu s Jednim i Istim Bogom. Liberalna postavka o privatnosti razlike isključuje skupnu posebnost koja je povezana s tim savezom čovjeka/zajednice s Bogom. A priznanje privatnosti pojedinca uz uvjetovanje njegovih političkih prava prihvaćanjem tog nije dovoljno. Bez javnog priznanja ukupne posebnosti – i pojedinačne i skupne – podržavaju se razlamanje jastva i dvoličnost kao politička nužnost. Pojedinac i njegova zajednica mogu biti priznati tek ako su jasne granice prema drugim i ako je isključena oholost nadmoći. ”Taj pristup je”, veli Adam B. Seligman, ”suštinski dio islamske zamisli hilma, kao i jevrejske anva i zabrana korištenja sile u stizanju do istine.”⁽¹²⁾

Čitanje Knjige

Toru, Evanđelje i Kur’an, prema tvrdnjama sadržanim u njima i vjerovanjima većine njihovih primatelja, objavio je ili spustio ljudima Bog. Taj stav o Bogu kao njihovom izvornom govorniku i čovjeku kao primatelju uključuje u sebe odnos višeg i nižeg i nije shvatljiv bez nauka o znaku. Objavljivanje ili spuštanje Knjige s neba čovjeku na zemlji, te prisutnost Božijeg u ljudskom govoru nisu shvatljivi bez prihvaćanja kozmološkog neba kao znaka Uma i Duha i zemlje s čovjekom kao otvorenošću prema Najvišem. Tako, Bog Se iz Tišine oglašava čovjeku i spušta mu svoju Riječ. On mu govori. Čuto biva primljeno i usvojeno, te potom kazano drugim ljudima. S obzirom na to da je prvi primatelj – Mojsije, Isus ili Muhammed – usvojio Riječ slobodnom voljom, tako i njegovi slušatelji usvajaju ili odbijaju. Usvojeno biva zapamćeno, svjedočeno i zapisano i potom kazivano, čitano i slušano. Ali, Tišina je vazda izvor i utok i govorenju i slušanju.

Sposobnost ljudskih pojedinačnosti Mojsija, Isusa i Muhammeda da u svoja ljudska jastva prime Božije Jastvo Koje govori svjedoči da je to najviša ljudska mogućnost. Ali, i prenošenje tog drugim ljudima, jezicima koji omogućuju govorenje, slušanje i tumačenje, svjedoči mogućnost da u konačnosti prebiva Beskonačnost. Takvo prebivanje povezuje čovjeka, preko nestvorene srijede njegovoga bića i Uma kao ogledala jednosti u mnoštvu, s Bogom. Čovjeku je dostupno tumačenje spuštenog govora. S obzirom na to da je ono vazda iz vidika mnoštvenosti, ono je uvjetno, te zatim i drukčije od jedne do druge osobe. Niko ne može imati konačno i potpuno tumačenje spuštene Knjige osim Boga:

On spusti tebi Knjigu,
u kojoj su jasni znakovi, koji su
Suština Knjige, i drugi nejasni.
O tim u čijim srcima je skretanje?
Oni slijede nejasni dio, želeći
razdor, i želeći njegovo tumačenje.
A niko ne zna njegovo tumačenje,
osim Boga. A ti čvrsto ukorijenjeni
u znanju kažu: ”Vjerujemo u njeg;
sve je od našeg Gospoda.” ⁽¹³⁾

Niko od ljudi, i nikad, ne može reći da zna potpuno tumačenje objavljene knjige. Ako bi takvog bilo, to bi bio dokaz suprotan tvrdnji unutar njih samih da su one od Boga, te i veza ljudske uvjetnosti s Njegovom Potpunošću. Prema tome, sva ljudska tumačenja knjiga su ograničena, jednako kako je i čovjek, uključujući u to i njegovu najvišu mogućnost, omeđen prema Bogu zabranom:

I rekosmo: ”Ademe, stanujte ti i tvoja žena,
u Vrtu, i jedite slobodno otkud želite;
ali, ne primičite se ovom drvetu,
da ne budete činitelji zla.” ⁽¹⁴⁾

Ta izvorna zabrana, koju je Bog postavio pokazujući njome da čovjekova sloboda i s njom povezano, ponuđeno i prihvaćeno povjerenje imaju smisao najviše mjere ljudske uspravnosti, nije odvojiva od stanja u ljudskom jastvu. Iza nje ne stoji zaštita silom. Ona je u uzajamnosti s ljudskom srijedom: njezino kršenje uzrokuje gubljenje jasnosti znakova u obzorjima i jastvima tih koji pokazuju da je On Istina. Izvorna ljudska savršenost čini stvaranje i bivanje u njemu srećom sve dok su održavani veza i usmjeravanje prema Najvišem. Zabrana omogućuje usmjerenost slobodne volje prema postizanju najviše moguće bliskosti Potpunome. Prihvaćanje zabrane znači potčinjavanje ili pokoravanje preko kojeg se darovano preinačuje u dug i povjerenje da će primljeno biti čuvano i naposljetku vraćeno.

U skladu s tim, postojanje je tumačenje objave kojom Stvoritelj sabire u ljudski jezik Svoje znakove rasprostrte u prostoru i vremenu. To su riječi kojima Se Bog smilovao čovjeku nakon prekršenja izvorne zabrane: I Adem primi neke riječi od svog Gospoda, i On mu Se okrenu.⁽¹⁵⁾ Usmjerenost prema izvornoj ljudskoj savršenosti pretpostavlja okretanje strpljivosti i istini. A kako se ljudsko postojanje raspoređuje u ukupnosti od ”jastva sklonog zlu” do ”jastva u Miru”, ili od straha od pojava do bojanja Boga, moguća su i tumačenja knjiga u cijelom tome rasponu.⁽¹⁶⁾ Zar to ne svjedoči ukupno ljudsko iskustvo s njihovom prisutnošću u povijesti? Ali, ako je teško kazati kako je moguće da su razvijana i promicana tako brojna tumačenja objavljenih knjiga u službi zla i nasilja, nije sporno da je prihvaćanje Boga kao Milosnog i Premilosnog suprotno tome. Nijedno tumačenje objavljenih knjiga koje ne snaži viđenje drugog kao druga na putu i sudionika u stvorenosti, i to vazda pred Božijim Licem, ne može biti opravdivo sa stanovišta Božije milosti koja sve obuhvaća. Taj stav se čini apstraktnim iako je konkretan. Takvim se čini čovjeku koji je postojanje usvojio za neposrednost i konkretnost, a Boga za posrednost i apstraktnost. Prihvaćanje objavljene knjige kao Božijeg govora i održavanje veze s njom nije moguće bez skromnosti, jer u dugu prema Bogu nema prisile.⁽¹⁷⁾ Raspravljanje među kazivačima, čitateljima i slušateljima objavljenih knjiga može primicati njezinome izvoru jedino ako je na najljepši način.⁽¹⁸⁾ A to nije ništa drugo do mjera neprestanog mijenjanja uz snaženje veze s dobrim i lijepim kao suštinom ljudske blagosti. Svjesnost i strpljivost su prema Bogu, svijetu i ljudima. ⁽¹⁹⁾ Postignuće koje proistječe iz tog nije odvojivo od odnosa prema drugom:

Doista će dobri biti među vrtovima i vrelima
uzimajući sve što im je Bog dao;
prije tog bili su dobri.
Malo od noći bi spavali,
i zorom oprost iskali;
i prosjak i odbačeni imali su udio u njihovom imetku.⁽²⁰⁾

Volja i pokornost

Preduvjet za uključenje pojma islam u raspravljanje o zadanim odnosima jeste njegovo izvođenje iz preovlađujuće neodređenosti savremenog političkog jezika. Islam je arapska imenica izvedena iz glagolskog korijena s-l-m. Njezina značenja su ”pokornost”, ”potčinjenje”, ”poniznost”. Budući da stanje pokornosti, potčinjenja i poniznosti uključuje napetost ili razlučenje između tog što se pokorava i potčinjava, na jednoj, i tog čemu se pokorava i potčinjava, na drugoj strani, tu je riječ o odnosu vremenog i vječnog bivstva. Prema tome, pojam pokornost ne može imati smisao izvan i mimo poretka bivstva. A to znači da se bivstvo nekako razlučuje u mnoštvo svojih pokazanja, pri čemu su ona raspoređena u silaznom načinu - niže je pokorno višem. U tom rasporedu najviše je pokazano svime, i ništa više, jer ako je ono takvo, ništa mimo njega ne može biti do znak njega. Postojanje je tako obznana ili stvaranje Najvišeg. Stvaranje se u ljudskom vidiku raspoređuje u tri razine – Nebo i Zemlju i to što je između njih, u vanjskome svijetu, te um, dušu i tijelo. U svojoj zemaljskoj ili tjelesnoj naravi čovjek je pokoran, potčinjen i ponizan dvjema višim razinama bivstva. Tako, poniznost je priznanje izvorne naravi jastva. Naspram tog priznanja je i mogućnost njenog poricanja. I priznanje i poricanje proistječu iz čovjekove volje. Prema tome, volja je naspram te dvojine ili razdijeljenosti u jastvu. Ona može birati. Što god bude izabrano od to dvoje, posljedica je drukčija, jer to dvoje nije jednako. Ne može oboje biti jednako s Istinom. Jedno je više u svojoj vezi s Njom nego drugo. Ako je, ipak, izabrano drugo, bez obzira na to šta je ono, porečena je prednost istine u odnosu na laž, ili dobra u odnosu na zlo. Vazda je jedan izbor bolji ili lošiji od drugog. Izbor boljeg znači veću poniznost pred istinom i dobrom. A to znači priznanje da je čovjek stvoren od zemlje, kao najnižeg pokazanja Počela, te da se njoj vraća, svjedočeći potčinjenost Najvišem. Latinska riječ humilia, s kojom je u razvojnoj vezi engleska humility, u svom korijenu ima humus, što znači zemlja. Hebrejska riječ Adam, također, ima isti korijen kao i hâ’âdâm, što znači ”zemlja”. Ta ljudska zemnost zajedno s udahnutim Božjim Duhom potiče i usmjerava čovjeka da održava svoju otvorenost prema Stvoritelju. A to znači da njegova nemogućnost nikada posve ne doseže Istinu, ali i to da nikada nije bez Nje. To ustrajno okreće ljudsko jastvo prema Temelju. Sedžda je presudni znak ili obred uključenja ljudske volje u zbilju postojanja prema Bogu. Ona sadrži svjedočenje i pokazivanje prema poniznosti i bliskosti zemlji. Obrađivanje zemlje i obred na njoj znače raskrivanje izvorne ljudske naravi, one koja je smještena u Vrt, gdje je čovjekova zadaća da bude namješteni i zaduženi čuvar i obrađivač. Obrada zemlje jeste obred. Nijedna obrada nije bez obreda, i obrnuto. To je odnos dvoga - poricati znakove znači nijekati svoju narav. A poricanje svoje naravi istovjetno je nijekanju drugog. Tek u viđenju obrade zemlje kao obreda, i obrnuto, shvaća se neodvojivost ljudskosti i zemnosti.

Blagost, u čijem korijenu je sanskrtski bhárgâh, u značenju ”svjetlost”, iz kojeg se izvodi indoevropski bhel, što znači ”sjati se ”, jeste priznanje drugome njegove ljudskosti. A to znači da je u drugom vazda i počelna savršenost. Oholost, kao opreka poniznosti i blagosti, uključuje i poricanje samog sebe. Tek priznanjem drugog moguća je poniznost jastva pred Drugim, jer drugi je slika Drugog. Tome odgovara svjedočenje da nema drugog osim Drugog. Svaki drugi jeste znak o Drugom. Nijedna njegova određenost, a to znači zatvorenost, ne može iscrpsti Drugost, ali ni imati smisao do Njezino pokazivanje. Traganje za Njom jeste čitanje znakova u obzorjima i jastvima. Njihova otvorenost je potpuna, jer usmjerava prema Savršenosti. Ako se o islamu govori kao o nečemu što je nekad i nekako došlo u Evropu, poriče se da je islam, kao pokornost Bogu, narav svakog pojedinca i svake pojave, te da nema predaje bez pokornosti. Bude li arapski pojam din uzet u svom izvornom značenju - arapski korijen dana, dayn, sa značenjem ”dug”- te doveden u vezu a širim jezičkim okruženjem, ustvrdljivo je da može imati i sljedeća značenja: ”dužnost”, ”smjer”, ”potčinjenost”, ”uzvrat”, ”odmazda”. Svako od tih značenja uključuje dvije strane i odnos među njima. Dug je odnos između davatelja i primatelja; smjer je odnos između onog koji se usmjeruje i nekog cilja; potčinjenost je odnos između nekog subjekta i nečeg njemu nadređenog; uzvrat ili odmazda jeste odnos između nekog ko je bio ili jeste izložen nečemu, te se na određen način ponaša prema uzroku tog. Tako, obveza je vazda sadržaj tog odnosa. Uzme li se čovjek kao jedna strana u njemu, druga strana obveze - a to znači dužnosti, usmjeravanja, uzvraćanja, primanja ili predavanja - mogu biti pojave, što je u opazivome svijetu, ali i to što ga nadilazi. Iz tog slijedi jasniji vidik tog pojma u Učenju: Danas usavrših vašu dužnost za vas, i upotpunih Moju blagost vama, i potvrdih pokornost za vašu obvezu;⁽²¹⁾ Pravi dug Bogu jeste pokornost.⁽²²⁾ Taj dug i/ili dužnost, obveza, smjer, uzvrat, presuda i predaja - mogu biti iskazani u različitim jezicima, ali njihova suština ne može biti promijenjena ako je Drugi Potpunost: To čemu robujete, mimo Njega, nije ništa do imena koja ste izmislili, vi i vaši očevi; Bog ne spušta nikakvu odluku o njima. Presuda pripada samo Bogu; On zapovjedi da ne robujete nikom osim Njemu. To je neizmjenjivi dug; ali većina ljudi ne zna.⁽²³⁾

Taj ”neizmjenjivi dug” pokornosti znači objavu potpunosti u uvjetnom načinu. Dug je istinit, budući da je Istina to što ga nameće. Tako, dug povezuje dužnika s Istinom:

On posla Svog poslanika s
uputom i istinskim dugom, da ga
uzdigne nad svakim dugom.
Bog je dovoljan kao svjedok.⁽²⁴⁾

Posljedica tog jeste da u biranju jedne od dvije mogućnosti u ispunjenju duga, izvršenja obveze, usmjeravanja itd. on može biti ”jasan” i ”čist”: Ne pripada li čisti dug Bogu?⁽²⁵⁾

Taj dug uključuje, prema tome, istinu koja se obznanjuje u putu danom dužniku. A taj dužnik svjedoči svoju usmjerenost na tom putu preko vrline. Dug određuju istina, put i vrlina. Zaduženi pojedinac uzvraća voljom, ljubavlju i znanjem.

Svetost: ljepota i dobrota

To da je Bog za svakog odredio Zakon i način života⁽²⁶⁾ nameće nužan zaključak: mnoštvo putova od ljudske pojedinačnosti i skupnosti prema istini jeste Božija volja. Nijedan od tih putova ne uključuje manjkavost, budući da bi suprotno značilo poricanje Jednote. Pogreška ne može biti na Božijoj strani. Ona je iskaz slobode i određenosti u ljudskom postojanju. Sjećanje je, u skladu s tim, moguće u svakoj pojedinačnosti. Ono je uvjet i početak pronalaženja puta: Uči to što ti je od Knjige objavljeno, i klanjaj; klanjanje priječi nepristojnost i nečasnost. Ali, sjećanje na Boga je veće. ⁽²⁷⁾ Mogućnost takvog početka sjećanjem, što je najdublja ljudska narav, svjedoči da je neiscrpna dubina u središtu jastva. A dug prema Stvoritelju – ili odanost čuvanjem darovanog, za što su svijest o siromaštvu i od njeg neodvojiva poniznost jedini jamci – može biti vraćen uz vezu sjećatelja i Sjećanog koja je izravna i vazda obnovljiva. Početak i kraj te veze nije ništa do Sveti. On je posve i blizak i udaljen. I jedno i drugo može biti održavano u sjećanju ili gubljeno u zaboravu. Odnos prema tome čini jastvo otvorenim ili zatvorenim. Ono bez svetosti ne može biti otvoreno, a to znači ni sposobno da svaki znak u obzorju i sebi samome prevodi preko Istine iz jednog u drugi govor.

Pa ako može biti rečeno da je vrlina moralna ljepota, također može biti kazano da je ljepota tjelesna vrlina. Vrednota te vrline pripada njezinom Stvoritelju i, sudjelovanjem, stvorenju ako je ono moralno i duhovno doraslo tome daru; to znači da ljepota i vrlina, na jednoj, pripadaju a priori Bogu i da, na drugoj strani, upravo zato zahtijevaju da stvorenje otkrije njihove duhovne posljedice.⁽²⁸⁾

”Božije kraljevstvo je u vama”, to jest u duhovnoj, te zato transpersonalnoj subjektivnosti; ako je tako, šta može biti značenje našeg vanjskog života, naših dodira s bićima i pojavama. To je da pozitivne pojave obznanjuju nebeske riznice koje nosimo u sebi i da nam pomažu da ih otkrijemo i shvatimo; mi smo temeljno to što volimo, i to je razlog što ga volimo; taj najdublji subjekt spaja najsretnije obale. Nužno je imati osjećanje ljepote i osjećanje svetosti, te, također – na mnogo skromnijoj razini – osjećanje Božijeg mirisa u prirodnim zadovoljstvima koja nam nudi život ovdje ispod, što uključuje da ih usvojimo s čestitošću.⁽²⁹⁾

Misliti o svetom znači nastojati Njemu dodijeliti obuhvatnost i odrediti granice. A to izvrće ljudski vidik i otima mu narav jedne slike koja tek u punoj promjenljivosti, a to znači u neprestanom i neograničenom protjecanju u srijedi jastva, obznanjuje neograničeno i stvarateljsko Jastvo. Ono je živa milost i znanje u toj neograničenoj mogućnosti promjene u srijedi bića. Time se ona, ta srijeda, približava milosti koja sve obuhvaća i istom takvom znanju. I ona neće ništa do to sve – i milost i znanje. To što hoće nije ni ograničeno niti ograničljivo, ni stvoreno ni stvorljivo. Ograničenost i stvorenost su na strani jastva koje nije posve preinačeno i ispražnjeno za potpunost jastva. A sve dok je tako, znanje će zahtijevati neposrednost. Ne može mu odgovoriti ništa do nepristajanje uz dvojinu jastvo-Jastvo, što znači da je jedino Sveti taj kojem se jastvo približava u neprestanom mijenjanju i preoblikovanju, poričući svoju uvjetnost i otvarajući se za otkrovenje Jastva.

Tek iz istine bitka može se misliti bit svetoga. Tek iz biti svetoga ima se misliti bit božanstva. Tek u svjetlu biti božanstva može se misliti i reći što treba da imenuje riječ ”Bog”. Ili, zar ne moramo sve ove riječi tek brižljivo razumjeti i moći čuti ako kao ljudi, to jest kao eksistentna bića, smijemo i treba da iskusimo odnos Boga spram čovjeka? Ta kako da se čovjek sadašnje svjetske povijesti samo ozbiljno i strogo uzmogne pitati, približava li se Bog ili uskraćuje, kad čovjek propušta da ponajprije misli u dimenziji u kojoj se ono pitanje jedino može pitati? A to je dimenzija svetoga, što čak kao dimenzija ostaje zatvorena, ako ono otvoreno bitka nije raščišćeno i u svojoj čistini čovjeku nije blisko. Možda se ono što odlikuje ovo doba sastoji od zatvorenosti dimenzije spasa, onostrane sreće. Možda je to jedino zlo.⁽³⁰⁾

Ljudska palost nije ništa do stanje jastva koje je nastalo kao posljedica očaranošću mnoštvom svijeta i zaboravom svetosti kao njegove neizmjenjive srijede. Iz tog zaborava proistekla je nemogućnost da se svetost vidi kao prisutnost u drugome i s njime. Ako je potrebno protumačiti evropsku nemogućnost da se živi na jasnoj granici prema drukčijem, ali i s njom kao uvjetom poznanja sebe, muslimanska i jevrejska drugost ostaju trajno svjedočenje o istosti koja nije i ne može biti jednakost. To što nijedna evropska zamisao o susretu i razgovoru s drugim – ni ta o ”pogubljenom izbavitelju”, kao ni ta o sebi dovoljnom pojedincu u cjelini nacije - nije razriješila pitanje priznanja drugog kao svjedočenja duga prema Drugom vidljivo je i danas jednako kao i prije u muslimanskom pitanju Evrope. Sve to što je iskušano u ”jevrejskom pitanju” ostaje i dalje u ”muslimanskom”.⁽³¹⁾ I nema razrješenja te utajene pogibelji mimo raskrivanja jedne i iste dobrote u nejednakim i brojnim jezicima. Tek jasnim uvidom u transcendentnu jednost moguće je raspoznati i priznati smisao razlika. Samo s takvom tolerancijom različitosti održiva je veza s jednošću u obliku pojedinačnog i skupnog saveza.

Strah i moć

Stav da u dugu nema prisile slijedi iz čovjekove mogućnosti da se pokori ili usprotivi prema voljnom izboru. Pokoravanje znači da čovjek poznaje i priznaje privid svoje moći. On tako moć vidi u njezinoj zbilji: ve la havle ve la kuvvette illa bilah. Pred volju je postavljen zahtjev pokoravanja (islam), koji se slobodno svjedoči. Jer, taj koji bira može odlučiti u prisili ili slobodno. Voljno i slobodno pokoravanje znači priznavanje moći ili potpunog dobra iznad jastva.⁽³²⁾

U takvom odnosu jastvo se uspostavlja iz slobode u odnosu na moć. Tako, tom prvom stepenicom otvorena je mogućnost da se ti sadržaji - svjedočenje, klanjanje, post, čistin i hadž - preinače od određenog oblika njihove vanjskosti do unutarnje punine, pri čemu dobivaju vijenac koji nije znanje zatvoreno u mjerljivi svijet, već je nešto više i veće od tog. A to znanje koje u sebi sadrži razumom dokučivo i to što je od tog više i veće jeste vjera.

Odbijanje pokornosti može biti imenovano poricanjem - a to znači premještanje moći od njezine potpunosti prema nekom od njezinih konačnih, pa tako i uvjetnih, pokazanja. A moć mimo Moći nije ništa do privid, čime se čovjek nužno izvodi iz djelomične slobode u odnosu na istu takvu moć. Jer, potpuna moć uključuje i potpunu slobodu pokoravanja njoj. Tek kada je volja pokorna Potpunosti, i to u skladu s njezinom zapovijedi, bilo u zabrani ili nalogu činjenja ili nečinjenja, tada suočenje s pojavama u svijetu zahtijeva da su one više i veće od tog što ocrtava njihov oblik. To što je ograničeno, ili ima svoju sliku, svjedoči neograničeno i tako i Onog Koji ničem nije sličan, te zato moćnog da Se pokaže u svemu. Kao takav On je temeljni Drugi, ili vazda prisutna drugost. Zaborav prisutnosti te Potpune Drugosti jeste ljudska mogućnost. U njoj se odnos prema ukupnosti postojanja i svim njegovim pojedinačnim i skupnim sadržajima svodi na rastavljanje i sabiranje u razumskim proračunavanjima koja su vazda približnosti i pretpostavke. Sve u vanjskom svijetu pokazuje se kao nepostojano i nesigurno, pa se jastvo prisiljava na zatvaranje i okrućivanje. Cijeli vidik se obrće. Ljepota, značenja i svrha postaju svojstva drugog ili nižeg reda, potčinjeni tvari, prostoru i vremenu kao opipljivoj, proračunljivoj te, u skladu s tim, i razumski spoznatljivoj konkretnosti. U takvome vidiku veće je izvedeno iz manjeg a više iz nižeg. Sam razum je, u skladu s tim, najviša ljudska mogućnost i ne pristaje da ima ičeg višeg od njeg. Povjerenje koje je izvedeno iz vazda i svugdje prisutne Drugosti kao Beskonačnosti postaje veza ili pouzdavanje izravnih ili posredovanih odnosa usporedivih i mjerljivih veličina u razumskim proračunavanjima u kojima su pokornost, vjera (ljubav-znanje) i svetost iskazivani kao suvišne i nepotrebne sjenke.

Ali nikada čovjek nije a da s njim nije i Bog. On je čovjeku Drugost: On ga stvara i Njemu se vraća. Bog je prvost, a to znači da ništost nije. Tu ništost koja nije potvrđuje Jednost Bivstva ili Logos. Ta ništost koja nije jeste Tajna.

Budući da svako društvo sačinjavaju njegovi pojedinci – a svaki od njih je svjestan i s mogućnošću tumačenja svoje svijesti – ustrojavanje tog znači priznanje različitosti od jedne do druge osobe. Ta razlika je vazda i podijeljenost društva na siromašne i imućne. Imućni se predstavljaju kao uzor prema kojem drugi treba da se usmjeravaju. Zato je održavanje imućnih u tome položaju predstavljano kao najviša svrha politike. I lahko je ustvrditi da svaka politika nije ništa nego uspostavljanje, tumačenje i pravdanje prisutnosti malog broja imućnih kao vladara i upravitelja moći. A svaku moć mimo potpune opravdava jedino strah od drugog. Što je volja za moći veća, dublji je strah od drugog. Budući da se politička moć izvodi iz postojanosti i količina koje obuhvaća država, drugi kao izvor straha predstavljen je kao opasnost i neprijatelji koji dolaze posve izvana i ugrožavaju samo središte društvenog poretka. Tako, opstanak domaćeg ”mistva” zahtijeva veću moć od stranog ”onstva”. ”Mistvo” je ustrašeno od drugog kao strašitelja ili teroriste. Taj drugi u svojoj identitetskoj i kulturnoj ukupnosti posve je stran mistvu. On je i nespoznatljiv jer u njemu, prema gledanju ustrašenih, ne može biti ničeg zajedničkog, nikakve odgovornosti prema Istini koja je svakome bliska i koja presuđuje. On je haotična maglina, te slijepa i nepredvidljiva sila kojoj se može suprotstaviti jedino ustrojenom i ”potpunom” moći. Za to je potrebna saglasnost svih prestrašenih da se političkim autoritetima, koji su dio imućne i vladajuće manjine, pruži sva podrška u njihovoj borbi protiv tog teško vidljivog neprijatelja. Tu se suprotstavlja načelo: Ko nije s nama, taj je s njima. Primjena sile je poput stvaranja u tami i haosu. Što je tama dublja i haos veći, sila je opravdanija. Nije prihvatljivo da terorist bude određen i odmjeren, te da mu se presudi općim i svugdje važećim pravilima. A to znači da pogreška u borbi protiv njega, koja može ugrožavati i suštinu ljudskosti, mora biti tolerirana. Djelovanje iz straha zahtijeva potvrđivanje nadmoćnosti. Ali, dok je strah pokretač ”moćnog”, ni potpuno uništenje drugog, koji je predstavljen kao terorist, ne oslobađa od straha čiji je izvor u neznanju. Strah od drugog i volja da se on silom nadvlada preinačuju ustrašenog i moćnog u boga. On se vidi kao stvoritelj u maglini i tami drugosti. Tako, strah od drugog, koji nije više samo s druge strane rijeke, već je posvuda i unutar ustrojenih društvenih cjelina, zahtijeva moć kao uvjet održavanja poretka svijeta. Za to su potrebni ovlasti političke elite, te planiranje, održavanje i razvijanje sustava proizvodnje i moći.

Domaćin i gost

Govoriti o razlučenosti ljudskih pojedinačnih mogućnosti znači poznati i prihvatiti neprestanu pokazanost potpunosti u uvjetnosti i uzroka u posljedici. To da je nadnaravnost srijeda ljudske naravi iskazuje se u mogućnosti razlučenja nezbiljnog od Zbiljnog, te voljno pristajanje uz Zbiljno. Ali, i poricanje je ljudska mogućnost. Nijedno poricanje ne poništava tu nadnaravnu srijedu ljudskog jastva. Ona može biti pokrita, ali ne i utrnuta. Svakom ljudskom ”ja” potrebno je ”ti” kao takvo da bi bio posvjedočen On Kojem je ”ti” slika, te i uvjet da takvo jastvo otkriva i saznaje sebe, budući da se ono samo može vidjeti samo u drugom. Taj koji pristaje uz Zbiljno nije sudija, jer dug prema Bogu proistječe iz voljnog prihvaćanja Njegove ponude. Vrlina kao potvrda mudrosti ne isključuje ni poricatelja, kako je to izričito rečeno u Učenju:

Pa ako neki od pridružitelja zatraži tvoju zaštitu,
daruj mu zaštitu dok ne čuje Božije riječi;
potom ga provedi njegovom mjestu sigurnosti –
tako, jer oni su ljudi koji ne znaju.⁽³³⁾

Raspolaganje Božijim riječima nije moguće nego u slobodnoj otvorenosti pred njihovim kazivanjem ili zapisom. Njihova prisutnost nudi slušatelju ili čitatelju povjerenje. On ga može prihvatiti ili odbiti. Učenje je gost među ljudima koji kazuje o Bogu. Iz prihvaćanja čutog i pročitanog slijedi pravo kazivanja. I nema pojedinca koji ne zaslužuje, ako hoće, da mu bude prenijeto to što je njegov domaćin stekao slušanjem i čitanjem koji su prvo pokornost i poniznost, a potom ljubav i znanje koje potvrđuje vrlina darežljivosti.

Svako postojanje određuju prostor i vrijeme – zavičaj i povijest, te roditelji i potomci – u ontotopološkom smislu: čovjek je vazda odnekud došao tu gdje jeste i odatle negdje ide. On je udomaćen u prostoru i vremenu koje određuju njegovi jezik i navike. Oni iščezavaju u priviknutosti, a oživljavaju u potrebi za njihovim prevođenjem. Kada u taj prostor dospije stranac ili taj koji ulazi u njeg nakon što je prešao granicu, obojica – i domaćin i stranac – su pred nepoznatim: prvi ima pred sobom tog kojem njegov jezik i navike nisu shvatljivi, a drugi je nemoćan da ih primi bez volje domaćina. Neznanje na objema stranama potiče strah koji je razrješiv podvrgavanjem, izgonom ili uništavanjem stranca. Svete predaje govore o obavezi primanja stranca i pristajanja da je on, i pored tog što je nepoznat domaćinu, posve znan pred Bogom. Zato je obaveza tog koji je u svom prostoru i jeziku da iznese pred došljaka sve što će mu omogućiti da upozna to što je unutar granica domaćinove priviknutosti i njegove stranosti i da, uz to, u punoj otvorenosti od njega primi sve što mu on nudi, budući da iza tog nema moći. Tako, stranac postaje gost pred Bogom, jednako kao i domaćin, ali njegova nemoć u odnosu prema prvom daje mu pravo da bude služen: domaćin ima dug prema njemu koji nije ništa do svjedočenje da je Božije Lice svuda:

Nije vrlina da okrećete svoje lice
Istoku i Zapadu.
Ovo je prava vrlina:
vjerovati u Boga i Posljednji dan,
meleke, Knjigu i vjesnike,
davati od svog imetka, ma koliko bio voljen,
rođacima, i siročadi,
potrebitim, prosjacima, putnicima,
i za otkup roba,
klanjati, plaćati čistin.⁽³⁴⁾

Vjera u Boga nije odvojiva od svijesti o dugu prema Njemu. Budući da je On jedini potpuni subjekt koji Se objavljuje u mnoštvu, odnos prema susjedu i gostu jeste vjera u Boga i prihvaćanje odgovornosti za dug prema Njemu. Tako, vjera u Boga, Posljednji dan, meleke, Knjigu i vjesnike pretpostavlja svijest o dugu, jer oni svoje pravo ne nameću silom. ”Taj koji vjeruje u Boga i Posljednji dan”, kaže Vjesnik, ”ne ugrožava svog susjeda i taj koji vjeruje u Boga i Posljednji dan pokazuje ljubaznost svome gostu i taj koji vjeruje u Boga i Posljednji dan govori lijepo ili šuti.” ⁽³⁵⁾ Odnos prema drugome određen je, prema tom Vjesnikovom kazivanju, kao posljedica i mjera vjere u Boga i Dan duga. Iskrenost tog vjerovanja posvjedočit će davanje prednosti drugom:

A ti koji su se nastanili
u mjestu, i vjeri, prije njih,
vole svakog ko im doseli
ne nalazeći u svojim grudima
nikakvu potrebu za to što su dali,
i voleći druge više nego sebe,
iako su i sami siromašni.
A ko god je sačuvan od pohlepe
svoje duše, ti – ti su
uspješni.⁽³⁶⁾

Voljeti Boga i slijediti Poslanika znači steći Njegovu ljubav: ”Taj koji pazi siroče”, veli Vjesnik, ”bilo mu ono ili ne bilo srodnik, ja i taj bit ćemo zajedno u Raju.”⁽³⁷⁾

Stranac i odbačeni, te siroče i potrebiti jesu dar domaćinu. Mogućnost da govori i dade od svog imetka, te da šuti i sluša to što mu kazuju nude mu da provjeri svoje svjedočenje i okretanje Bogu. Domaćin uspostavlja svoje ”ja” u odnosu na ”ti” gosta. To ”ja” i ”ti” vraća i jednog i drugog prisutnosti Njega. Tako, on je izvor i utok povjerenja koje su obojica primili. Prisutnost gosta izvodi domaćina iz propusta prošlosti i oslobađa ga od nesigurnog čekanja budućnosti:

Čovjek koji je svjestan naravi čistog Bivstva voljno ostaje u času koji mu je Nebo dodijelilo; ne napinje se grozničavo prema budućnosti i ne klanja se prošlosti ni s ljubavlju ni sa žalošću. Čista prisutnost jest čas Potpunog: to je sada – ni jučer ni sjutra – u kojem stojimo pred Bogom.⁽³⁸⁾

1 (Postoji bitna razlika između načina oblikovanja jastva u tradicijskom i modernom vidiku. Granice zajednice su presudnije za jastvo u tradicijskom nego u modernom vidiku. Moderna državna ili nacionalna cjelovitost, koja je ideologijska, ne trpi unutarnju razlučenost u skupne zasebnosti. Ona može priznati pravo pojedinca na posebnost, ali ne i politička prava cjelovitih zajednica unutar nacija-države. Tolerancija je tu utemeljena na otklanjanju granice između pojedinca i cjeline nacija-države. Na to ukazuje stav koji je 1789. godine u Nacionalnoj skupštini izrekao Stanislav de Clermont-Tonerre: “Moramo odbiti sve Jevrejima kao naciji, a dopustiti sve Jevreju kao pojedincu” (Michael Robert Shurkin, “Decolonization and the Renewel of French Judaism: Reflections on the Contemporary French Jewish Scene”, Jewish Social Studies 6 (2) 2000, str. 156-76).

2 Vidjeti, Jean Bodin, Colloquium of the Seren about Secrets of the Sublime (Colloquium Heptaplomeres de Rerum Sublimium Arcanis Abditis), prev. Marion Leathers D. Kuntz, Princeton: Princeton University Press, 1975.

3 Sura 58:7. U daljim izlaganjima ime Kur'an bit će spominjano izuzetno, a redovito Učenje, što je približan bosanski prijevod tog arapskog izvornika. Opredjeljenje za to utemeljeno je na uvjerenju da prevođenje nije moguće ako se ključni pojmovi, koji su u njihovoj povijesnoj skrućenosti izgubili vezu s položajem i životom u cjelini govora kojem pripadaju, ponovno ne povežu s ukup-nošću, a to znači ako ne budu i oni prevođeni u korišteni jezik.

4 S obzirom na to da je predmet ovog izlaganja concordia mundi, a to znači traganje za mogućim izvorima počelnog jedinstva u razlikama, ili počelno opravdive tolerancije drugog i različitog, ta zadaća ne može isključiti nijednu tradiciju. I kada se te različitosti određuju kao Jevreji/jevrejst-vo – Kršćani/kršćanstvo – Muslimani/islam, što će biti najčešći slučaj, cjelina različitosti nije time ni isključena ni zanemarena.

5 Vidjeti Peter L. Berger, Le réenchantement du monde, Paris: Bajard, 2001.

6 O povezanosti islama i identiteta Evrope vidjeti Tomaž Mastnak, Crusading Peace: Christendom,
the Muslim World, and Western Political Order, Berkeley: University of California Press, 2002.

7 29:46.

8 7:179.

9 O osnovnim sadržajima sciencia sacra koji su dani u Učenju vidjeti, npr., Sachiko Murata i William C. Chittick, The Vision of Islam: The Foundations of Muslim Faith and Practice, London: I. B. Tauris, 1996. i Seyyed Hossein Nasr, The Heart of Islam: Enduring Values for Humanity, San Francisco: HarperCollins, 2002.

10 O mogućnosti shvaćanja obreda scapegoat i opiranja njemu valja vidjeti, npr., knjige Marc Gopin, Between Eden and Armageddon: The Future of World Religions, Violence and Peacemaking, New York: Oxford University Press, 2000. 11 7:172. 12 Adam B. Seligman “Jezici tolerancije” u Forum Bosnae, 16/02, str. 201.

11 7:172

12 Adam B. Seligman "Jezici tolerancije" u Forum Bosnae, 16/02, str. 201

13 3:7

14 2:35.

15 2:37.

16 O razlučenosti jastva od njegove usmjerenosti ili strane prema zlu do njegove uključenosti u Mir vidjeti, npr., poglavlje “The Degrees” u Martin Lings, Muhammad: His Life based on the Earliest Sources, London: Unvin, 1988, str. 328-31.

17 2:256.

18 Vidjeti 29:46.

19 Vidjeti Toshihiko Izutsu, Ethico-Religious Concepts in the Qur'an, Montreal: McGill University Press, 1996, str. 224.

20 51:15-19.

21 5:3 22 3:19

22 3:19

23 12:40

24 48:28

25 39:3

26 Vidjeti 5:48

27 29:45

28 Frithjof Schuon, Roots of the Human Condition, str. 44-45.

29 Isto, str. 49

30 Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci, prev. Danilo Pejović, Zagreb : Naprijed, 1996, str. 185.

31 O muslimanima kao evropskim drugim vidjeti Rusmir Mahmutćehajić, Sarajevo essays: Politics, Ideology and Tradition, New York: State University of New York Press, 2003., str. 8398.

32 Pitanje o slobodi nije odvojivo od zagonetke robovanja. Biti slobodan znači robovati Slobodnome.Svako drugo robovanje dokida ljudsku slobodu. Isus veli (Iv 8:31-32):”Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici;upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.” Počelo te nauke jeste da nema boga osim Boga. A sve čemu čovjek robuje mimo Boga postaje bog te mu oduzimu Slobodu. U vezi s neslobodnim u Učenju je rečeno (31:30): On je Istina, a to što dozivaju mimo Njega, jeste laž.Robovanje ičem mimo Njega jeste poricanje ljudske svrhe. Vidje li tog koji uze svoju strast da mu bude bog? (45:23) Isus dodaje (Iv 8:34): “Zaista, zaista, kažem vam, ko god čini grijeh, rob je grijeha!” Tako, presudno pitanje o slobodi jeste razlučenje robovanja i Robovanja (109:1-6): Reci:”Poricatelj, ne robujem čemu vi robujete, i ne robujete čemu ja robujem, i neću robovati čemu vi robujete, niti ćete robovati čemu ja robujem. Vama vaš dug, a meni moj dug!”

33 9:6. Taj zahtjev za gostoljubivošću i zaštitom čak i prema pridružiteljima (mushrikun) može se činiti i neshvatljivim. Ali, Učenje odlučno ističe da je ”povjerenje” (amana) počelo ljudskosti. Ono je izvorna i neizmjenjiva srijeda jastva ili savez Boga i čovjeka. Tako ”pridruživanje” (shirk) nema počelnu utemeljenost. U njemu je nezbiljno uzeto za Zbiljno ili Mu pridruženo. Bez obzira na stanje u kojem čovjek može biti, savršenost mu je i uzrok i svrha. Odlučna osuda ”pridruživanja” ne isključuje izvornu i konačnu izbavljivost svakog čovjeka, budući da Božija milost sve obuhvaća.

34 2:177.

35 Sahih Muslim, I, str. 32.

36 59:9.

37 Sahih Muslim, IV, str. 1537.

38 Frithjof Schuon, Roots of the Human Condition, str. 111.

Essay iznesen na skupu:
The Alfred Herrhausen Society for International Dialogue
The European Academy of Sciences and Arts
THE RELIGIOUS FOUNDATIONS OF TOLERANCE
Vienna, October, 18th-21st, 2002.
Izbor poglavlja essaya specijalno za ”Diwan”
po dozvoli autora načinjen 23.07.2003.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com