SUNCU NA UDARCU

Na udarcu suncu i ovoga ljeta
ona je spram neba u horizontali.
A kad stigne doma, sebe će da hvali
kako bje đavlima pohotnima meta.

Ona svoje tijelo u svojim šakama
nosi uz obalu, izlaže svjetlosti.
Sama svoj domaćin, sama sebe gosti:
Ona sva u vjetru, more na štakama...

Udarci peraja delfinskih nju čine
mlađom deset ljeta i od sebe same,
a talasi psići skaču joj na rame
ujedajuć svjetlost čim pod vratom sine.

Priobalni kukci ko da hoće rentu
na zrak naplatiti: zuje oko pűti.
Ona utom skače u more. Ne sluti
da okreće guzu drsko kontinentu.

Najezda planktona? Rasutih sinkopâ?
Tajni algoritmi mjehura- bez zraka?
Na dnu mora, kano u dnu sebe, jaka
hoće l’ biti kad se obale dokopa?

Baš nju briga što to izlaže se kvarcu
prirodnom. U malter zdravlja sipi cement.
I po maternici taloži se pigment.
Zlobnici nek laju: suncu na udarcu…

POVREMENO OGLEDALO

Prijatelj bi htio promać se u pisca
al’ mu fali moje čitateljske volje.
U me gleda okom uplakana lisca
ne bi li mu, sjetnu, malo bilo bolje.

Poeziju piše, prozu, čak eseje,
izjutra sonete, kasno noću drame.
U diktafon čita samom sebi. Sve je
napisano, kaže, isključivo za me –

da mu kažem da li talenta imade
pa da piše jošte, dok mu srce kuca…
Ja tek mašem glavom. Za me nema nade

kažem li mu da mi za tim puce puca.
Ne smijem mu reći: Mani me se, gade,
pun je svijet takvih, za sve njih ti mucaj!

Sumnja bocne katkad ko osinji žalac,
pa se tkivo mislî ospe plikovima.
Svako čulo biva iščašeni palac.
Usred ljeta mrznem u otočju zimâ.

Sumnja pušta žile, deblo hrli k nebu
- počinjem listati na sve četir strane.
Anđeli osmoze u dnu pűpa zebu
i vrh krošnji grakću zlonosnice vrane.

U halje se stoga od ujeda krijem
i sabijam glavu međ krhka ramena.
Vani sve postaje ko što bilo nije:

predmeti se trse starih svojih sjena...
Svaka sumnja žacne poslije il' prije
neg što ludim okom premjerimo vene.