| DIWAN 7-8 |
PROMIŠLJENA
I OSVIJEŠ]ENA KNJIGA
Amir
Brka: Monografija grada; Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj 2001.
Djelo
o kojem je riječ, Monografija grada
[1]
, pročitao sam lani, nekoliko dana nakon što sam ga dobio
s posvetom: Ibrahimu Kajanu, dragom prijatelju. Autor romana Amir Brka
istodobno je i autor posvete, pa, dakle, nije samo laureat nego i onaj koji
ima zasebnu vrijednost u mojoj biografiji. To u našem slučaju znači
da o svijetu i dosad dotaknutim sadržajima u njemu jedan od drugoga prihvaćamo
elemente mišljenja kojim pokušava, svaki za sebe, oblikovati bar privid one
presudne uporišne tačke na kojoj počiva, o koju se odupire, naša
umnožena zbilja, naše fiktivno i aktualno, naše virtualno i naše povijesno.
Iz
tako predočene zbilje izranja njegov pisani govor razdijeljen naslovima
u dvadeset i jednu priču s Epilogom, a te priče, najposlije,
i jesu ono što sam uvijek znao pri susretu sa samim autorom: to je struktura,
duhovni mozaik strastvene težnje koja bi najradije da se šutnjom kaže (gotovo)
sve, to je roman ostvaren, rekao bih, prirodnim redoslijedom bića
koje se ispovijeda, pa bi se teorijski dalo prije opisati re-konstrukcijom,
a ne de-konstrukcijom, ali i izuzetno dobro pogođenim Kazazovim iskazom
da je autor Monografijom grada romansirao zbirku priča,
kao što je prethodno, uzdižući inačice autobiografije u prostor
imaginativnoga, očudio prostor svoje prozne zbilje neobičnim potezom,
tj. tvrdnjom da vremena, i to vremena kao povijesti, u Gradu nije bilo sve
do naših dana, a to će reći: sve do trena u kojem autor započinje
svoju priču. Tamo gdje nema vremena, primjerice u bajkama i mitovima,
prostor je čudesan sam po sebi, likovi, ma koliko bili iz zbiljskoga
svijeta, ma koliko shvaćali irealnost nepovijesti i ma koliko joj se
snažno opirali, postaju nevjerojatna suprotnost svojim vlastitim intelektualnim
nakanama i gestama, postaju očuđeni, magični - u mjeri svoga
unutarnjeg, karakternog zova što ih, u srazu sa samom zbiljom, čini lomnim,
ranjivim, nerijetko prokazanim i - najposlije - tragično smrtnim.
Evo
nekoliko primjera kako narator predočava obrise svijeta i ljudi u svijetu
svom sugovorniku (tako bar sam kaže: A ja šutim o svemu četiri godine,
ali me razdire potreba da nekome ispričam… Pa, eto… Meni je lakše, a
ti šuti, i nemoj zbog onoga što nema s tobom veze stvarati sebi probleme...),
na način duboke potrebe za ispoviješću. Dakle:
”Trudio
se pri tom, zapravo, doseći, shvatiti onaj tren u kojem je ovaj što se
pred njime izvija i muči prešao iz života u priču o životu. Još
i više: razumjeti gdje je ishodište te toliko snažne vjere u priču kao
smisao koji očiglednome mrtvacu omogućuje da i dalje živi na jedan
poseban način - da egzistira kao opna priče, kao školjka koja je
uvjerena da je ono što se u njoj nalazi biser bezmjerne vrijednosti, i koji
će, kad iz sebe izluči dar za istinski žive, moći nesmetano
sasvim nestati ispunivši svoju funkciju.”
”Moglo
bi se nagađati o uzrocima svemu ovome. Nesumnjivo da oni vidljivi počivaju
u tome što je grad, vjerovatno oduvijek, bio izvan povijesti u koju je sada
ipak dospio: onamo gdje se građanski nazori i na njima zasnovani društveni
odnosi smatraju neprikosnovenim, a to kalemljenje moglo je rezultirati samo
jednim hibridom, jednim civilizacijskim mutantom.”
”Ipak,
prije stotinjak godina neočekivano se pojavila ličnost dovoljno
snažna da bi se mogla otrgnuti tom fatalizmu feudalističkoga beznađa
(…). Kad čovjek bolje o tome promisli, mogao bi doći u iskušenje
da povjeruje kako je uznositost mještana ipak bila opravdana, to jest kako
doista postoji neka gotovo bogomdana misija toga grada. Jer kako objasniti
da se onda kad su se stvari činile potpuno beznadnim, kad se moglo očekivati
samo da mu neka kataklizma izbriše svaki trag - u tom gradu rodi čovjek
koji će zaustaviti ono što se doimalo neminovnim…? A ni do kakvih se
povijesnih, pogotovu ne do obiteljskih kauzalnosti ne može dospjeti u nastojanjima
da se shvati ta ličnost. Moglo bi se, dakle, uprkos nesklonosti za takve
ideje, početi govoriti o vrhunaravnim zadatostima, o intervenciji objašnjivoj
jedino po principu Deus ex machina…”
Prostor
romanesknog života, precizno omeđen, bosanski je gradić, nekoć
značajno središte, što ga je ”sjebala Austrija” postavljajući po
Bosni mapu svojih putova koji su stavili taj gradić ’Bogu iza leđa’.
”Njegovi počeci iz tako su davnoga i mutnog vremana da mu stanovnici
već dugi niz stoljeća niti značenja imenu doseći ne mogu.
A smatralo se da bi tajna mogla biti sadržana upravo u imenu…” Ako ime
određuje, kako je uknjiženo u staroj latinskoj izreci, onda neprepoznavanje
porijekla ili zaborav tajne imena jedinog zavičaja, supstance koja te
određuje, postaje obilježjem dubinskog psihološ kog određenja likova
koji se kreću zadanom scenom i koji obitavaju u zaboravljenom pojmu.
Reperkusije su slične onima kakve nalazimo u pripovijednim arhetipskim
jezgrama. To bi sličilo Lukacsevoj ”epopeji koju je Bog napustio” ostavljajući
iza Sebe prazninu koja na nastrašniji način svjedoči Njegovo odsustvo,
u kojoj se tragično izokreću uspostavljene vrijednosti i gdje se
kataklizmički sudaraju svijesti pojedinaca i cijelih naroda; u takvoj
prozi ’psihologija junaka nerijetko je demonska’, a glavni junak, koji ispovijeda
svoj svjetonazor, taj objektitet romana, ’muževno je zreli uvid da
smisao nikada ne može potpuno prožeti zbilju, ali da bi se ona bez njega raspala
u ništavilu bezbitnosti’.
Pogledajmo
te udesnosti ljudi izvan povijesti koju Amir Brka razvija u cijelu malu antologiju
prije svega nesvakidašnjih, osebujnih i neobičnih ljudi, nerijetko
zamračenih osobenjaka samih po sebi, po svom izboru i svojoj pameti,
ali i po nekom neobičnom diktatu kolektivne svijesti idejnog
ludila koji preobražava jučer ’nesebične došljake’ u odvratne
koljače bošnjačkih vratova, u masovne zločince prvoga reda.
Među
nesvakidašnjim ljudima, koje i sam autor tako naziva, valjalo bi izdvojiti
junaka Bibliografije koji grozničavo prelistava biblioteku, praveći
popis svih djela, priloga na temu Grada, svih novinskih tekstova u kojima
je Grad možda tek spomenut. On je, u svojim dvadesetim godinama, ”kad je počeo
rat, bio vrbovan i upotrijebljen u korist jedne kvislinške vojne organizacije”,
i tu je biografsku činjenicu, poput tamne mrlje, prekrivao povlačenjem
od ljudi, na neki način od samog života. Zanimljivo je da Sartre, tražeći
odgovor na pitanje Što je literatura?, ima sličnu digresiju koja
na svoj način osvjetljava i junaka Brkine proze: ’Treba se sjetiti da
su kritičari većinom ljudi koji nisu imali mnogo sreće i koji
su, na rubu očaja, pronašli neko mirno mjestance čuvara groblja.
Sam Bog zna kako su groblja tiha; a nema prijatnijeg groblja od biblioteke.
Tu se nalaze mrtvi. Oni su samo pisali, odavno su oprani od grijeha što su
živjeli, a o njihovom životu se zna, uostalom, samo iz drugih knjiga, koje
su drugi mrtvi o njima napisali… A onda počinje čudna operacija
koju je on odlučio nazvati lektirom. To je, u izvjesnom smislu, jedno
posjedovanje: čovjek pozajmljuje svoje tijelo mrtvima da bi oživjeli.
A s druge strane, to je i nekakav kontakt s drugim svijetom.’Tako Sartre.
A
kad je umro Brkin Bibliograf, ostavljajući iza sebe 20.000 registriranih
jedinica, ”u njegovoj je ostavštini pronađen svežanj papira koji je još
jednom pobudio interes za tog nesvakidašnjeg čovjeka. Radilo se o autobiografiji.”
U pronađenom je tekstu proslovom objasnio motive koji su ga tjerali da
uradi ’svoj posao’, jer je smatrao da, ”nastojeći notirati sve što je
o gradu napisano, mora registrirati i sebe koji o tome pravi bilješke”. U
slijedećem iskazu izranja objašnjenje gotovo sufijske zbilje, tj. da
svaka pojedinačna kap oceana sadrži u sebi cijeli ocean: ”I ne samo on,
svaki je čovjek u tome gradu, stajalo je u proslovu, organizam kroz koji
se projicira grad, i svaki stanovnik predstavlja, zapravo, svojevrsnu obnovu
cjelokupne povijesti toga grada, pa bi, mislio je, svaki mještanin morao učiniti
isto što i on: opisati svoj život, jer time kazuje grad…”
U
Slikarevoj tajni, mladić koji je ”oduvijek bio neobičan”,
svršeni student Likovne akademije, zatravljen, ”još uvijek u transu, kao da
mu je duh izišao iz krhkoga tijela”, ”mrežao (je) linijama hrpe i hrpe hartije”,
a ono što se među njima razlikovalo ”bila je jedino svjetlost”. Na njegovoj
prvoj izložbi prezentirano je trideset platna s kompozicijom koja je dočaravala
”postupno pretapanje sive boje u potpuno crnu”. Sugrađani, ne mogavši
doći do poruke, zaključiše da je Slikar ”sišao s uma”. Crno je,
u psihologiji boja, prvobitni kaos, svijest koja supstituira, koja sadrži
u sebi sve druge boje, dakako: uključujući i bijelu. Paralelne stvarnosti
zapravo nema, nego je riječ o istodobnoj zbiljnosti: stvar je u tome
što je ne vidimo, a to što ne vidimo nikako ne znači da ne postoji. Crno
je dominantno određenje same priče, a to određenje proročki
je znak što ga je iz jedne ’druge’, neporecive, ali nama nevidljive zbilje,
donio Slikarev duh.
Za
razliku od Bibliografa i Slikara, koji sami u sebi nose razloge svoje udesnosti,
za junaka priče Izvan povijesti to se ne bi reklo, jer
Amir Brka na samom startu ispisuje uputu koja ne dopušta lutanje: A kako
se samo taj grad umio poigrati sudbinama svojih stanovnika!
Ništa
u maloj gradskoj sredini, u ’gradu slavne prošlosti i nikakve sadašnjosti’,
nije prepoznatljivije od ’poznatih familija koje su bile’. Grad bi ”stoljećima
kultivirao neke porodice”, da bi, kad stignu na vrhunac svoje moći, bile
pogađane nepopravljivim zlom što bi ostajalo kao konačni žig sudbine
za cijelo dolazeće vrijeme: ”oduzimalo im bogatstvo i imetak, najčešće
i pamet, a plemićke potomke izrađao u degenerike…”
Ali,
ta uzvišena razina ’priznatosti i ugleda’ trajno je u ’nekorisnih ljudi’,
koje bi na površinu izbacivao neki ’revolucionarni val’, proizvodila duboku
žudnju skorojevića da, ubrzo nakon ’prvobitne akumulacije kapitala’,
osvoje jedino što im je nedostalo - ugled. Računajući na poslovičnu
bosansku zaboravnost, sami su proizvodili svoju prošlost, ukrašenu plemićkim
atribucijama, preseljavajući prošlost, sada kao svoju, u modernija vremena
povijesti. ”Takve je lažne plemiće grad kažnjavao. Zaustavljao ih je
na pola puta što je vodio osvajanju potpune moći, izmetao ih u propalice,
najčešće pijanice (…)”
U
toj analitičkoj, sociološkoj vizuri, dolazi se do jednog od ključnih
trenutaka (zaključaka?) koji bi nam mogli pojasniti samoubilačku
bošnjačku destrukciju, tako vidljivu u nama aktualnom vremenu. Dakle:
”Propast stvarnih plemića i nastojanje talasa novoga gradskoga sloja
da se s njima i u porijeklu izjednači zapravo su najtežu situaciju stvarali
prvima, dakle upravo onima koji su grad osnovali i stoljećima ga održavali.
Perfidno i neumoljivo oduzimajući im taj nâm, nemilosrdno se rugajući
tome što im je omogućivalo da ipak nekako podnesu sve ostale strašne
neprilike i svoju dekadencu - šta je grad time htio postići? Uništiti
svoju bit, unakaziti svoje tvorce, izvrgnuti se u svoju protivnost? Je li
grad tako, u stvari, najavljivao i ubrzavao svoj kolaps (…) Je li, dakle,
grad izgubio i posljednju nadu u novu svjetlost ljudsku koja bi ga uspjela
obnoviti, zatvoriti pukotine i otvoriti puteve stoljeća koja su mogla
doći?”
Nema
odgovora, ali - zar bi odgovori mogli biti strašniji od pitanja koja akceptiraju
naš udes i putanju koja nigdje ne skreće?! Jer: ”ovdje su i sada toliko
snažne iracionalne relacije koje do patološkoga osjećanja hendikepiranosti
unakažuju ličnosti uspješnih ljudi, namećući im potrebu da
se, na koncu, lažima izjednačuju sa onima što su potomci klase koja bi
trebala predstavljati davnu i nimalo časnu prošlost”.
Nešto
drugačije pripovijest je koja ponovno posjeduje ”ličnost”
što se ”neočekivano pojavila”, zbog koje, ”kad čovjek bolje o tome
promisli, mogao bi doći u iskušenje da povjeruje (…) kako doista postoji
neka gotovo bogomdana misija toga grada” i, naravno, tog čovjeka koji
iznenada intervenira u tom vremenu ”feudalističkoga beznađa” (prije
stotinu godina!), preobražujući grad uvođenjem neviđenih svjetskih
novosti napretka, drugog i drukčijeg!
Usprkos
neobičnim elementima, očuđenoj atmosferi u kojoj se, doduše,
ne dešavaju nenaravna čuda (budući da je najveće čudo
kad u kasabi odjekne Mozartova kajda), taj uspješni junak, usprkos svim osobnim
dosegnućima koja ga čine čovjekom stoljeća, ne može izbjeći
tragediju svoga vlastitog udesa: imao je sina jedinca koji je u kasnijem dječaštvu
pokazivao znakove duševnih poremećaja. Lijek se sastojao u činjenici
da bi momka trebalo oženiti. Čarobni predmet, kojim čudesna proza
mora raspolagati, ovdje je - novac. Mladić je oženjen. Svadba je opisana
na način ’prepisanih’ prizora bajke: trajala je tri dana i tri noći,
šenlučili su svi mještani, zajedno s gostima iz cijeloga svijeta. Ali
- ljubavna je priča završila tragično. Nevjesta je umrla, a mladić
je izvršio samoubojstvo. No, glavni lik nije potonuo u beznađu nevolja
koje su ga počele opkoljavati: nastavio je izgrađivati svoj grad
i ljude u njemu, u potpunosti riješen da od sebe i svoga grada načini
ono što su nekada bili.
Ali,
pripovijest pričana na način povijesti, nastavlja reakcijama na
njegove akcije. Kako to uvijek biva, uporedo je rasla i mržnja onih koji nisu
imali snage da ga prate, da mu se pridruže, da zajedno s njim ustaju iz kala
u kojem su se nalazili. Rušilačke sile prepoznaju se u trenu opće
kataklizme rušenja sistema i stubova društva; tako i ovdje, stampedom rata,
”oni koji su u sveopćem haosu vidjeli priliku da sve svedu na svoju mjeru”,
učinili su što je trebalo: uništili sve u što su desetljećima gledali
kao u znak svoje vlastite ništavnosti. Njega su odmah ustrijelili, a njegove
zgrade i ostalu imovinu proglasili svojinom nove vlasti koju su formirali.
Sudbina
profesora muzike pripada, po tipu neimenovanog junaka, onoj humanističkoj
dimenziji za koju se snažno zalaže Brkina proza: prepoznavanju plemenitoga
koje svijetu daje jedini i pravi smisao. Sudbina kasabe u susjedstvu, koja
donedavno nije značila ništa, koja se pretvorila u grad i regionalno
središte, narastavši fizičkim, demografskim bujanjem pridošlim ”probisvijetima,
kuferašima, poluinteligentima, ljudima koji su bježali od vlastite prošlosti,
i, osobito, ruralnoga elementa”, koji, u državi proklamiranih socijalnih jednakosti,
počeše zapremati upravna mjesta, policiju, školstvo, medije itd. A ”kad
je počeo rat, (ti samoproglašeni) pjesnici, slikari, ljekari i ostali
’ugledni’ žitelji tog mjesta na jedan potpuno prirodan način vratili
su se sebi: pustili su brade i kose, prestali brinuti o izgledu (…) isukali
kame i automatske puške, pa krenuli da vlastiti grad ruše, razaraju i pljačkaju,
pokazajući kako on, zapravo, nikada nije niti postojao. Većina,
koja to brojčano nije bila, ali elementarno jest, za većinu je načinila
koncentracijske logore u kojima su ih pretvarali u dehumaniziranu masu i istrebljivali…”
Profesor
muzike pojavljuje se gotovo na kraju priče koja se, očito, nije
više dala ispričati sadržajem, nego karakternom studijom grada u nastajanju:
Što je s njime? - pitali su se u gradiću iz naslova Monografije,
u koji je profesor (s biografijom osnivača muzičke škole) često
dolazio. Jedino su za njega, u cijelom regionalnom centru, koristili odrednicu
punoga značenja: gospodin.
Progonitelji
su ipak jednoga dana došli po njega s namjerom da ga odvedu. Pričekali
su da se odjene: kad se vratio, pred njima je stajao, ”odjeven u frak i bijelu
košulju, sa lakiranim cipelama, leptir-mašnom i cilindrom na glavi, ozbiljna
lica, (i) mirno ih posmatrao...” Ta porazna slika civilizacija u sukobu, groteskna
i istinita istodobno, pripovijedna je punina ’paralelnih civilizacija’ jednog
te istog života.
I
Slikar i Bibliograf i junak Nešto drugačijeg, i Profesor muzike
izrazito su tragične figure dehumanizirane zbilje, i autor je pojašnjava
(kao) sudbinom u zbiljnom kontekstu, uočavajući u
njihovoj tragičnosti jedino što jest srh našega opstanka: njihovu živu
čovječnost, onu dimenziju koja se ostvaruje u namjeri da se drugome
dâ nešto svoje. Da je to jedino mjerilo koje nadilazi pojedinačna (nacionalna,
vjerska - primjerice u Prijatelj kao Mišo), posve je bjelodano.
Malo
je proze gdje središnji junak ostaje bez autorove naklonosti, ma kakav da
ga je demonski udes zaveo i porazio. Tako, u Obješenici, osobenjak
po pameti, kulturtreger kakvim danas doslovno vrve bosanski gradići i
gradovi, u kojima lokalni politički skorojevići izgrađuju od
njihova zbira lažnu bošnjačku kulturnu elitu, jedan se, dakle, takav
proglašava ”presudnom osobom u životu pjesnika, iako je rođen gotovo
pola stoljeća poslije pjesnikove smrti”. Paroksizam same ’građe’
po sebi je okrutan humor, pa sve što se i u najozbiljnijem tonu izgovori u
sklopu tako ’fundirane’ prozne podloge postaje ironičnim odmakom, tragičnim
humorom naših malih, a u malom gradu dodatno smanjenih života!
A
u Monografiji grada, ključnoj prozi, žestokom psihološkom
potretu koji potvrđuje jedan zapis Meše Selimovića o činjenici
da ’ljudi kojima si učinio nešto dobro, koji godinama pokušavaju da ti
to vrate i u tome se stalno iznevjeravaju, onda iznenada odluče da ti
vrate dobro - paklenim zlom’, Amir Brka kazuje o očito potvrđenom
pravilu koje još uvijek nismo uočili i uzdigli na razinu načela:
dakle, u Općini je izabran neki prosvjetni radnik, s desetak objavljenih
novinskih tekstova, da napiše Monografiju grada. Nakon jedanaest godina rad
je poslan recenzentu - i katastrofalno ocijenjen. Poraženi autor, ne mogavši
izdržati sramotu, jednostavno je nestao, odeslio. Ali, jednoć je neko
donio časopis s tekstom o autorovu ’bivšem gradu’: vrvio je od mržnje,
poznate istine bile su iskrivljene, svi su oklevetani i svima su pridavane
karakteristike svojstvene samo najprimitivnijim barbarima. Najposlije, zaključuje
narator konačnu izvedenicu tog spisa: ”Jednom riječju - valjalo
bi srušiti i zatrti taj grad, preorati ga onako kako su Rimljani učinili
s Katragom. Bilo je to njegovo Ceterum censeo…”
Te
herostratske porive, na čije se zbiljne realizacije očito nije dugo
čekalo, nudi sama narativna struktura poput kakva rezimea nakon psiho-testa,
ni u jednom trenutku ne bježeći od svog vlastitog pripovijednog modela:
Motivi koji su ga nagnali na takav postupak prema gradu ’koji mu je dao sve’,
neko se dosjetio, a to je općeprihvaćeno, leže u - njegovu kmetskom
porijeklu. ”Preci su mu najprije bili prosjaci, zatim su se bavili hizmećarskim
poslovima, da bi njegov otac uspio doći do namještenja gradskog žandara
i omogućiti sinu određeno školovanje (…) Rušilački porivi predaka
nisu nestali, nego su se samo, življenjem u gradu, uspjeli kultivirati, a
mračni je atavizam, eto, morao na neki način progovoriti. I to tako
perfidno da je vandalske porive svojih pređa, sada kondenzirane i nataložene
u dubokim slojevima vlastitoga bića, pripisivao svojim bivšim sugrađanima.”
Zaista,
valja parafrazom ponoviti jednu misao koja bi mogla reći da je ironija
našeg vremena negativna mistika ovoga svijeta, kojoj, na suprotnoj strani,
blješti humorni paradoks svijeta proze Amira Brke koja se tako ustrajno i
tako bosanski trudi u razumijevanju ljudi i njihovih tragedija. Ja
tako vidim roman, koji to možda i nije, ali svakako jest ono što tvrdi
i sami Balzac: Svakom djelu pripada njegov oblik. A njegov oblik nije
neviđen nego možda naslijeđen, ali na vlastitu ruku, od pikarskog
romana, od Šeherzade i sličnih koji su opisivali život kao fikciju ili
fikciju kao život. Otuda - ni ja nisam mogao drukčije napisati svoje
mišljenje o Monografiji grada, knjizi koja tako duboko na tako
malo stranica osvješćuje ovo doba, jedino koje nama pripada, jer mi ne
pozajmljujemo svoja tijela mrtvima, osim, možda, Živom Duhu dobrih ljudi...
svijeta koji nam pripada.
Zagreb,
18. IX. 2002.