| DIWAN 7-8 |
BILJEŽNICE
NAMJERNOG SJEĆANJA II
Čedo
Prica Plitvički: Konzor & Prometej, Zagreb, 2001.
Kako
predstaviti knjigu koja i sama na mnogo mjesta predstavlja druge knjige? Kako
napisati novi tekst o jednom tekstu koji je i sam intelektualni melanž duboko
naslojen različitim govorima, diskursima i jezicima? No, ova, recimo,
žanrovska pitanja prestaju biti pertinentna - čim ih zaboravite. Sa stranice
na stranicu dobijate neodoljiv dojam (bolje, privilegiju) da se nalazite u
svoj kompleksnosti jednoga bogatog ljudskog iskustva kojemu se povijest dogodila
kao ”neprekinuti rat”. Takva ”bogata” povijest nužno vas stavlja pred pitanje:
da li drugačija neka povijest i (može da) postoji? I da li je povijest
po sebi upravo to – dinamika življenja, rat, krv, suze – zapravo trajno ispisivanje
palimpsesta? Nedvojbeno, kao čitaoci, nalazimo se u jednoj knjizi
koja sama doista jeste povijest. Iz nje, vi povijest ovih nesretnih
podneblja, praktički, možete kolokvirati. Pogotovu onu i onakvu povijest
koja prokazuje zaludnost svojih izravnih kreatora (subjekata),
pokazujući je zapravo kao temeljni nesporazum sa svijetom. Onu drugu,
skrivenu, intimnu i pojedinačnu stranu povijesti (povijesti povijesnog
objekta) potvrđuje kao jedinu trajnu i vjerodostojnu.
Iz
Pricine knjige tako možete učiti sve o ”folkloru” rata, vojničkom
duhu i odgoju što se zasnivaju na ”patetici patriotizma”, o tragičnom
nesporazumu/ sukobu Srba i Hrvata u Hrvatskoj, o ”istarskim pretpotopnim pustošima”
91-e godine, o intelektualcima koji su pokušavali skrenuti pažnju na ideologizacije
i iskrivljavanja povijesnih činjenica zaradi premontiranja državotvorne
sadašnjice, o povijesti Društva hrvatskih književnika i moralnoj snazi
Vlade Gotovca, o penovcima i angažiranim piscima, o ideologiji vlasti
i vladanju (o Miki Tripalu), o Tuzli i Tuzlacima, o bosanskoj Arizoni (i
Bosni uopće), o \uri i Slobodanu Šnajderu, o zemlji ”doktoromanije”,
o vladarima i djeliteljima živih a ujediniteljima mrtvih, možete učiti
o još mnogo, mnogo čemu, o čemu se iz zvaničnih povijesnih
udžbenika ne uči. Na razini elementarnih, osobnih emocija, cijeli je
rukopis prožet jednim lirsko-ironijskim duhom mudrosti koja se na diskurzivnoj
razini ostvaruje strukturom živog i dinamički napetog eseja. No, prije
nego nastavim govoriti o izravnim sadržajnim razinama ovih sjećanja,
trebalo bi se sada prisjetiti aktualnoga povijesnog trenutka.
Danas,
nakon 11. 09. 2001, svijet se, bjelodano je, prekomponira po nekim ”novim”
pravilima. Isto tako, danas znamo da su samo neuki i osioni (a nije li takav
bio cijeli ”zapadni svijet” u vrijeme ratova na području nekadašnje SFRJ?)
mogli 90-ih misliti da su Vukovar, Dubrovnik, Ahmići, Srebrenica, Sarajevo,
Tuzla, tek povijesni ekscesi i anakronizmi te, po svemu, tamo neke izolirane
tragedije. Ne čini li se danas smiješnom (a to je naravno mefistofelovski/šejtanski
smijeh) nekadašnja (i današnja?) težnja SAD-a i evropskih zemalja da se cijeli
prostor Balkana karantenski izolira e da bi se sačuvala sterilna čistoća
Okcidenta? Vukovar, Dubrovnik, Ahmići, Srebrenica, Sarajevo, Tuzla –
nije li to New York prije godinu dana? Prica će na nekolikim mjestima
citirati Brochovu rečenicu iz 1918. godine: ”Čini se da je golema
realnost rata ukinula realnost svijeta. Stvarnost se raspada u najnelogičniju
fantazmagoriju”. Svijet nije, dakle, postao hiperrealan (Baudrillard),
već protorealan. SFRJ 1991-1996 – bio je to tek ”preludij”
za 21. stoljeće. Kada se sa ovim znanjem vratimo Pricinim ”sjećanjima”,
sve sada izgleda drugačije. U gustini teksta, i, što je važno, u njegovoj
naintimnijoj noti, mi prepoznajemo ključeve za ključne trope
i topoe vlastite sadašnjice. Iz sadašnje se perspektive povijesni
srazovi kojima je Prica svjedočio čine tragično aktualnima.
U tom smislu, više se žanrovska karakteristika rukopisa, ”memoarska proza”,
ne može održati. Cijela klasična teorijsko-genološka matrica ovdje pada
u vodu.
Šta
se dešava sa putopisom u postkolonijalnom teorijskom okruženju? Nekada
je ovaj žanr bio tek emanacija i diskurs kolonijalne moći. Danas je to
žanr koji u novom svijetu/ključu dobija sasvim drugačiju dimenziju.
On nam otkriva (gradi !) ono što je kolonizatorski diskurs skrivao
(i razgrađivao). Primjerice, u množini Pricinih etičkih disputa
i putopisnih opservacija o Bosni, bjelodano se pokazuje kako je i Bosna trpila
kolonizatorski diskurs od strane istočnih i zapadnih ”putopisaca”.
S
druge strane, autobiografija (kao žanr), mogućna unutar modernističke
vjere u jezik kao ogledalo duha, nakon jezičkog se preobrata
pokazuje nemogućom jer, dijeli sudbinu jezika, odn. diskursa,
kojima je ego tek jedan od objekata u premrežavanju stvarnosti. Sve
je, danas, stoga, u witgensteinovskom (i heideggerijanskome) Jeziku.
Zaključimo: nemoguće je danas ipisivati sebe jer si i sam
već ispisan/izmanipuliran Jezikom.
Kako
se ovaj žanrovski problem razrješava kod Price? Vrlo jednostavno – ovdje se
radi o ”namjernim” sjećanjima (ne kao ”slučajnim”), radi se o građenju
sa punom sviješću o krhkosti građevine koja se ni u čemu
ne upinje biti monolitna ili transcedentno izmaknuta iz povijesti; radi se
o svijesti o vlastitoj relativnosti u jeziku. Radi se naprosto, o neimanju
one esencijalističke vjere u čovjeka koja je skrivila toliko pogrešnih
i izgubljenih potraga za njegovom vječnom suštinom u naciji, u krvi,
u rodu, u jeziku, u koži itd.
Na
ovom mjestu dolazimo i do autorova neprikrivenoga liberalnog politič
kog opredjeljenja. Institucije i procedure, sloboda individue, sloboda misli,
sloboda u relaciji sa slobodom Drugoga – to su idejni parametri knjige koju
danas promoviramo. Na filozofijskome planu gore pomenuti esencijalizam
smijenjen je skromnim kontekstualizmom.
Po
svemu tomu, knjigu ovih Pricinih Sjećanja nalazim na najdosljedniji
i najvjerodostojniji način aktualnom u najizravnijem smislu te
riječi.