| DIWAN 7-8 |
SVITANJE
PROLJEĆA
Već
dugo vremena nisam pisao, nisam mogao.
Jezik me nije propustio do čina, sad me sili.
Riječi me prihvataju, opet.
Sjećam
se letimično da smo jučer
na pijesku igrali nogomet.
Na kraju igre bili smo prljavi,
crni od praha, ko veseli pijani rudari.
Već
drugu noć ne spavam. Bole me oči.
Stojim na pragu dana. Na stolu kruh,
rasječeno stanje srdačnosti.
Mir se udružio s nemirom.
Poštar
već donosi svjež, topao dan.
Šalica čaja čeka na me, samo na me.
Dolaze debeli oblaci,
ovaj put u obliku snova i sreće.
DVADESETI
AVGUST
Danas
je tihi ponedjeljak.
Stubovi magle putuju s bezvoljnim ljudima.
Zidovi kancelarije dišu isti zrak s njima - iste osjećaje.
Misle isto.
Danas,
sa stvarima kao dijete jesam.
Još pišem olovkom
i još divljam na biciklu
da bih za tren pobjegao življenju.
Danas
razumijem da se stoljeće zatvorilo
kao poklopac kanalizacije. Novosti su prazne,
a ljudi nisu pametniji. Politika nikako ne umire.
Za nama ne ostaje ništa osim blebetanja.
Danas
su radnici opet raskopali cestu.
Čini se da traže zlato. Velika rupa
koju su izdubili u šljunku slična je
ulazu u jamu iz kamenog doba. Koje veselje.
Preveo
Goran Janković