Nedžad Ibrahimović

PROSPEKCIJE PRAZNIH OZNAČITELJA

kulturalni tropi u romanu Sunce o desno rame

 

”Jesmo li već tu. Ili smo već tamo gdje nas nema.”
(Alija Isaković [1] )
”Radioaktivnost – svojstvo nekih elemenata da spontano prolaze u druge i
da pritom ispuštaju nevidljive čestice i zrake velike energije”
(Alija Isaković [2] )
”Stoga nam se čini da je Isakovićev svekolik književni opus neka vrsta
neprekidno i strasno ispisivanog putopisa...”
(Enes Duraković [3] )

Protejska forma putopisa

Romani Alije Isakovića Sunce o desno rame (1963 [4] ) i Pobuna materije (1985 [5] ) u bosanskoj književnoj historiografiji, smatram, nisu adekvatno (pro)čitani. Dok prvi roman nije pročitan (ne znam za relevantan tekst o njemu [6] ), drugi je, držim, simptomatično pogrešno pročitan. Ivan Lovrenović će, primjerice, u jednom sintetskom tekstu, za prvi roman napisati da ga karakterizira svojevrsna ”transparentna jednostavnost” [7] . Osim toga, zaključit će, kako ”duhovni svijet Isakovićeva književnoga djela odlikuje visok stupanj koherentnosti”. Enes Duraković ipak, precizno dijagnostificira da je ”svekolik Isakovićev književni opus neka vrsta neprekidno i strasno ispisivanog putopisa” [8] . Nešto dalje, u istom tekstu, napomenut će kako ”Isakovićevi junaci žive u opustošenom svijetu egzistencije, u svijetu bez Boga i stoga je u njegovim prozama sve pomjereno u apsurdno nastojanje ličnosti da makar u trenutku saberu razlog vlastitog života” [9] . Tvrtko Kulenović će, pišući o Isakovićevom putopisu, signifikantno zamijetiti da su ”literarno apsolutno fantastični detalji (...) u kojima se jedno egzsistencijalno stanje spaja s jednom duhovnom, metafizičkom čežnjom i bolom, oličenim u činjenici da je sve drugdje i da je sve samo jednom” [10] . Kritičari ne propuštaju spomenuti eksplicitnu ideologičnost Isakovićevih novela, dok im njena implicitnost promiče u romanima. Osim što nije evidentirana metamorfoza i prenošenje ideologema kroz cjelinu Isakovićeva opusa, nije zamijećena niti činjenica kako se njegovi romani zbivaju izvan samih sebe.

Držim da svojom ukupnom literarnom aktivnošću i mjestom koje mu može pripasti u (novo)skiciranoj historiji bosanske književnosti, Isaković svakako zaslužuje jedno pažljivije (iz)čita(va)nje.

Kontekst Alisinog zrcala

Mislim da su antologije izdavačke kuće Alef [11]  najvjerojatnije podvukle crtu pod jednu fazu književnoga razvoja u BiH (u Bošnjaka, posebice) te u svome kritičko-povijesnom dijelu (Bošnjačka književnost u književnoj kritici, npr.) zaokružile i okončale globalnu književno-znanstvenu paradigmu bosanskoga literarnog modernizma. Danas su nužna i nova i drugačija čitanja (prečitavanja) bosanske (i bošnjačke) književnosti. Prije svega, onakva koja će relativizirati i relacionizirati akademizmom okamenjenu strukturu spomenute bosansko-povijesne literarne paradigme pa nas iz poimanja teksta kao tvrđave izvesti ka kontekstualnim čitanjima koja će, prije svega, odustati od modernistič koga skiptra tekstualnoga čuvara a uvesti nas u hermeneutiku (kon)teksta (kao) kulture. Zbog toga ću se u čitanju Isakovićevih romana doticati onih fenomena kulture koji su u novije vrijeme prepoznati domicilnim područjem kulturalnih analiza (culture studies): modeli klasne reprezentacije, pitanja različitih emanacija moći, marginalizacija socijalnih grupa, kulturne figure i stereotipi, kolonijalni centrizmi i sl. Jedno od ključnih pitanja je i pitanje načina na koje (se) kulture re/produciraju. Svi ovi tropi/mjesta kulturalnih analiza, po prirodi stvari, strukturno su perforirana recentnim društvenim ideologijama (Ideologijom). Iako kulturalna čitanja za cilj nemaju eksplicitne vrednosne sudove, treba znati da su njihovi ciljevi uglavnom inherentni nji hovim hereditarno lijevim političkim polazištima, ma koliko to pojedini teoretičari negirali [12] . Nažalost, svojim multidisciplinarnim analitičkim metodama, sinkretičkim i komparativnim presjecima i analizama, oni ostaju ”neprimjenjivi” unutar konzervativnih studija i institucija (našega) književnopovijesnoga akademizma.

Kulturalni studiji računaju sa živim autorom/piscem [13] iako ga u analitičkom postupku tretiraju slično postmodernističkim književnim teorijama. Razlika je u drugoj ontološkoj razini. Dok postmodernizam autora vidi unutartekstovnim proizvodom, ravnopravnim svima drugima (neka vrsta zombi-persone), kulturalni studiji ga vide i krepkijim i stvarnijim ali, ipak, proleterskim subjekt-objektom do grla umreženim u konkretne stratifikacije (šireg od teksta) teksta kulture (uglavnom je oslobođen vlasništva nad sredstvima za proizvodnju). Ovakva autorska pozicija oduzima autonomiju i naratoru/pripovjedaču (posrednom komunikacijskom sustavu) kojega se u klasičnoj književnoj teoriji, uglavnom povezivalo sa fenomenima unutarnjega literarnog konteksta.

U svakom slučaju, u kulturalnim analizama, kontekst se pojavljuje centralnom figurom s druge strane modernističkoga zrcala. Umjesto teksta u kontekstu, mene će, stoga, više zanimati kontekst u tekstu Isakovićevih romana. U (obrnutom, ili uspravnom?) postmodernom zrcalu kontekstualna prostorija prekriva lik Alisin.

Putopisi iz pustih predjela

”- Bogati, kako ti se mi sviđamo, mislim cijela ekipa?
Iščekivao je odgovor, napeto.
Boris se našali:
- Transcendentalno!” (Sunce o desno rame [14] )
”Imam ja sebe i na drugom mjestu” (Ibid. [15] )

Isakovićevo pismo u romanu Sunce o desno rame ima rizomske karakteristike (U. Eco [16] ). U tekst možete ući na bilo kojem mjestu i iz njega također izaći na bilo kojem mjestu a da pritom ne propustite niti jedno bitno njegovo značenje. Strukturiran na nesižejni način (Lotman), a odvijan u putovanjima srbijanskim nedođijama sa tromeđe Bugarske, Rumunije i Jugoslavije, roman vas ostavlja u uvjerenju kako, kao vi njega, tako i on vas može (rizomski) napustiti u svakom trenutku. Naprosto je teško pretpostaviti mjesto i način na koji će se završiti. Finalnim ”pogovorom” (”Prošle su dvije godine”, str. 220) preuzetim iz romantičarskoga romana, čitaocu se dostavljaju informacije tipa ”a šta je bilo poslije”. To poslije dolazi nakon ničega. Osim lutanja istraživača urana (prospektora), te opisa krajeva i kratkotrajnih mladalačkih ljubavnih avantura (u koje Isakovićevi likovi glavačke upadaju, kao da od nečega strašnoga bježe), u romanu doista nema više ništa. Na taj se način sva sadržajna dinamika (putovanja, putovanja...) na kraju ugleda kao jaka strukturna hibernacija. S druge strane, minuciozni opisi krajolika i do perfekcije usavršeni karakterni krokiji, grade atmosferu unutarnje neizvjesnosti po sličnom principu kako tenziju gradi suspense-film. Čitajući roman, dobijate jak dojam kako će uskoro, negdje, nekome, nešto da se dogodi. S jedne strane toj deskriptivnoj statici (kao da) ne možete da vjerujete, dok se s druge strane ne možete opet oteti utisku da sve to nije džabe, odnosno, da se bitne stvari (značenja) dešavaju zasigurno negdje drugdje. Taj vas osjećaj ne napušta sve do kraja romana, do smrti Borisa \aniša, lika koji je bio nosilac svih dotadanjih pripovjedačevih/autorovih simpatija [17] . Njegovom smrću (u burmanskoj džungli, blizu njemu mitske, rijeke Kwai), nužno se nameće zaključak kako je sve to lutanje i traženje urana bilo nepotrebno i besmisleno. Također, pomenuta sadržajna brzina (pokret, pokret...) i strukturna zakočenost (opis, opis...), u trenutku kad se konfrontiraju sa junakovom smrću, dovode do spoznaje kako je život (eto, bio) iluzija te da je cijela priča samo putopis [18] iz pustih predjela jedne generacije mladih ljudi koja je izmjerila radijaciju apsurda, dok je tražila počelo Urana.

Poznato je da euforiju lutanja najčešće pokreće mora zaustavljenog vremena. Česta metafora, koja je precizno artikulirala poseban literarni fenomen zaustavljenoga vremena 60-ih godina u jugoslavenskoj literaturi i jugoslavenskome društvu, bila je realizirana metafora zaustavljenog vlaka. (Mirko Kovač: Gubilište, 1962. godine, npr.) U priči koja funkcionira poput zaustavljenog vlaka, naravno, likovi nemaju niti prošlosti, niti budućnosti (”Geolozi nemaju jasnu predodžbu o sutra kao ni vojnici” [19] ), dok se tanka narativna linija razvija/ pokreće tek bukvalnim (po)kretanjem prijevoznoga sredstva. Za razliku od Kovačeve realizirane metafore, koja razvija očigledne i prilično (ekscesne [20] i) pesimistične slike jugoslavenske zajednice, Isakovićevi su dinamični junaci euforični poput djece koju su roditelji, za kratko, ostavili na miru u njihov igri. Slutnju da bi se svaki čas mogli vratiti, doživljavaju kao prijetnju koja im, iznad glave, pojačava eros igre [21] . Iako, uvijek istim srbijanskim prostorima koji se vertikalno produbljuju minucioznim opisima detalja (pa se čine kao da su stalno novi i drugačiji), njihova lutanja i putovanja, u razini značenja, p/ostaju kretanja u mjestu.

Nalogodavac čije upute i naređenja bespogovorno slijede je neimenovani neko iz institucije (saveznog geološkog) zavoda, tako da je prospektorima suštinski izmaknut i izvor ali i smisao i cilj potrage. Tjerani u potragu za nečim što bi moglo biti i svugdje i nigdje, i što se nikada ne da otkriti/uloviti/dohvatiti do kraja, oni slijede tragove inicijalne ”ublehe”. Zaključit ćemo da je, praktič ki, na mjerenju te suštinske praznine izgrađen cijeli roman: ”Nikad se ne zna šta misli ovaj đavolji uran”, veli Boris na jednom mjestu. [22] No, ako je radijacija energija njihove potrage, gdje je, ili šta je, odmatamo li trope dalje, uran koji ih dinamizira, dok ga istodobno i traže?

Roman Sunce o desno rame napisan je u vrijeme evropskih kasnomodernistič kih potraga za esencijama (npr. francuskoga egzistencijalizma). Oba pak Isakovićeva romana nastoje propit(kiv)ati (izmjeriti) ontološku čvrstoću objekata poput Prirode (Materije), Kulture (Nauke), odnosno, Urana. Ono što u svim tim prospekcijama upada u oči jeste vidno i hotimično klonjenje transparentnih ideologema tako da njihova bučna a-ideologičnost počinje funkcionirati poput dimne zavjese jedne skriva/ene ideologije. [23] No, da se vratim uranu. Uran je temeljna figura. Budući da likovima uvijek izmiče, na kraju je postao ono ”nešto najveće (što je u nepovrat) prohujalo” [24] pored njih. U drugačijem čitanju, on je metafora krajnjeg smiraja, neka vrsta nenapisanoga antiepiloga romana. Napose, pomaknemo li dimnu zavjesu a-ideologičnosti, on se pojavljuje kao nedodirljivi i stalno izmičući objekat želje. On je i epicentar i prazni označitelj oko kojega se sve odvija. On je, suštinski, ram za sliku ”nekonfliktnoga” jugoslavenskog društva. Poredamo li različite varijante njegovih mogućih značenja dobijamo niz:

I. Uran = Želja (Eros)
II. Uran = Ideologija
III. Uran = Bog

Ako izvedemo probu komutacije pa postavljene (kao) opozitivne znakove Uran – likovi (prospektori) zamijenimo, e da bismo vidjeli da li i kako će se promijeniti struktura romanesknog konteksta, dobit ćemo sljedeće opozitivno- komplementarne parove:

I. Uran = Želja (Eros); likovi = Inhibicija (Thanatos)
II. Uran = jugoslavenska ideologija; prospektori = likovi u potrazi za Smislom
III. Uran = Bog; likovi = njegovi službenici

Primjećujemo da se strukturni kontekst ne mijenja niti u jednoj komutaciji. Struktura ostaje da pulsira a roman i njegovi narativni mehanizmi nastavljaju da funkcioniraju na isti način. Ono što je invarijantno, u romanu očito odnosi primat. Ali, šta je to?

Nakon što je poststrukturalizam dehijerarhizirao jedinice unutar opozitivnih binarnih parova na kojima se, prvo na lingvo-razinama, a kasnije i na općim razinama kulture, zasnivao modernistički kulturalni ustroj, bjelodano je postalo da između binarnih opozitivnih jedinica umjesto jednosmjernih struja, kolaju zapravo naizmjenične struje. Osim toga, trag koji jedna jedinica ostavlja na drugoj postaje njen konstitutivni dio. Ako sa ovim znanjem pročitamo ponovno Sunce o desno rame nailazimo na (gornje) vrijednosti i značenja koja na roman bacaju jedno novo, drugačije, svjetlo. Budući da je evidentno odnos među binarnim elementima ove romaneskne strukture kontinuirano (invarijantno) ”zamrljan” međusobnim utjecajima, te se na prospektorima, u svemu što rade, doista ”sjaji” Uranov prah (ma šta taj Uran označavao), dok se na Uranu prepoznaju upisani tragovi njegovih tražilaca (ma šta oni tražili), može se slobodno zaključiti kako je ovaj Isakovićev roman, zapravo, prvi poststrukturalni (i postmoderni) roman u bosanskoj (i jugoslavenskoj) književnosti.

Sav u blagim i nostalgičnim tonovima, narativno poravnat na način da u njemu ništa ne iskače izvan kontinuiteta želje, on nas plijeni opisom jedne ledene umirenosti u društvu u kojem vrijeme stoji.

Samo je to još trebalo spoznati.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]