| DIWAN 7-8 |
UČITELJ
VRHOVNI-MRAK
prikaz
knjige Predraga Bjeloševića: ”U strahu od svjetlosti”, GLAS SRPSKI, Banja
Luka 2001.
Knjiga
Predraga Bjeloševića ”U strahu od svjetlosti” idejno i simbolički
predstavlja poniranje u najdublje tajne borbe svjetlosti i tame ljudske duše.
Impulsivna imaginacija pisca u stanju je da održi našu pažnju u svih pet uspjelih
ciklusa koji sačinjavaju zbirku, a to su: Svjetlost slijedeći;
Nesebarske pjesme; Dobar dan, Mrače, učitelju vrhovni; Na Rž tragu;
Pogled na treći milenijum.
Uvodna
pjesma u knjizi ”Glasovima, Iz vječnosti” jedna je vrsta posvete ili
pjesnikove uvodne riječi. Bjelošević traga za iščezlim riječima,
i kroz pjesmu nam uvlači tihu jezu koja nagovještava dolazak tame. Iz
daljine kao da dopire brujanje hora izgubljenuh i zalutalih duša. On pokušava
da razriješi zagonetku smrti i zaborava tragajući za dubokim mislima
koje su nastajale i nestajale pod ovim ravnodušnim svodom. Naslućivanje
svemoćne božije promisli u poretku stvari koje naizgled nemaju smisla,
jedno je od mogućih razrešenja misterije. Besmrtni pisci u božjem okrilju,
pridružuju se nebeskom mnogoglasju, Puškinova dječija duša ozarena nas
gleda, Šekspir još uvijek zapitan nad pitanjem postojanja. Fetus koji još
nije rođen kao da zna sve odgovore. Iz sigurnog mraka materice čovjek
biva gurnut u surovi svijet svjetlosti. Čitavog života on nastavlja da
sanja sigurnost i toplotu mraka iz kojeg je potekao.
Nisu
li te iste riječi za kojima traga pisac na jedan način već
odavno izgubile pravi značaj (”Žubori rijeka u ustima/ Kamenčića
ispranih do besmisla”), ipak pjesma rađa značaj samo kada u unutrašnjosti
bića blista mrak. Kao spuštanje zavjese u pozorištu, nastaje potpuni
mrak između pjesama ”Pauzu molim” i ”Gospodar, Mrak”. Mrak poznaje sve
tajne, on gospodari ljudskim dušama: ”Odveć se Mrakom praoca umivamo/
gustim češljamo mrakom rođeni/ od mraka se hranljivog debljamo/
i u san padamo za ručicu njime vođeni”.
Svojom
neobičnošću i metaforičnom igrom prasimbola posebno se izdvaja
ciklus ”Na Rž tragu”. Ova neobično sjedinjenje dva teška glasa kao da
režu misli, Rž je bio čovjek i snevač (”Koji ne zna da sanja/ Tuđe
snove”). Bjelošević daje definiciju Ržizma: ”Ržizam je prepoznavanje
smisla/ u slijepoj predmetnosti besmisla/ koji osvaja sve”.
Poslednji
ciklus u knjizi ”Pogled na treći milenijum” sastoji se od samo jedne
pjesme, koja kao da čini suprotnost uvodnoj, obje stoje izdvojene na
početku i na kraju knjige.
Kao
što smo već mogli primjetiti knjiga je sučeljavanje krajnosti, borba
svijesti i nesvijesti, sukob vjekovnih suprotnosti; tako ove dvije pjesme
kao dva tasa na terazijama vagaju težinu prošlosti i budućnosti. Poslednja
pjesma je jedan vizionarski pogled u daleku bezličnu budućnost,
njen sam naslov ”Sve je bijelo, bijelo, bljak” nudi jednu sliku idiličnog
zamišljenog raja u kojem nema mjesta mraku osim na vrhu nekog osamljenog trna.
Čedna bjelina i nebesko plavetnilo nam daju osjećaj slatkaste mučnine
koja je neizdrživa, i jedina mogućnost je preoblačenje samog sunca
u boju mraka: ”Odjenu mu crni frak/ da ne dođe sunca smak”. Ostajemo
zapitani nad zagonetkom da li je ovo preoblačenje sunca aluzija na apokaliptični
smak svijeta kao jedini način konačnog pročišćenja, ili
samo na jednu neminovnu transformaciju ljudske duše u kojoj će doći
do sjedinjavanja sila mraka i svjetlosti, to jest izmirenja suprotnosti koje
donose spas i prestanak borbe.