| DIWAN 7-8 |
ANĐEO
POD KREVETOM
(pjesme)
Aleksandre Čvorović KOV, Vršac 2002, prikaz
Anđeo
pod krevetom je druga knjiga Aleksandre Čvorović koju možemo
čitati neovisno od prve (Šapat glinenih divova), međutim
interesantno je povući paralele, zbirno čitanje ovih izdanja, jer
je korijen njenog pjevanja/pisanja isti. Ista je energija i zanos koji je
zaokuplja i pokreće. Tako da bi se Šapat glinenih divova mogao
pripojiti posljednjem dijelu (Pisma na paučini) Anđela
pod krevetom a tako nastao rukopis mogao bi funkcionisati gotovo identično.
Kao i u prvoj knjizi i u drugoj je mitsko nasljeđe kao naslijeđ
e predaka odigralo veliku ulogu u formiranju sadržaja; tako Anđeo
pod krevetom počinje porodičnim stablom po ženskoj liniji gdje
je svako ime izvedeno iz riječi anđeo, o čemu nam autorica
priča legendu (da podsjetimo prvi ciklus njene pjesničke zbirke
nosio je naziv Legende predaka) Moje pleme nosi u sebi krv anđela.
Nastanili su se u dušama mojih predaka, i otuda seže naše prokletstvo...
Kao i u prvoj knjizi i u ovoj će se Aleksandra pozabaviti prokletstvom,
tajnim i mračnim stanjima svijesti, sa Lilit kao drugim licem Eve, s
tom razlikom što će Anđeo pod krevetom, zasigurno, što zbog
prozne forme, što zbog drugačije organizovanog teksta, biti zanimljiviji
i prihvatljiviji za većinu čitalaca.
Knjiga
sadrži dva dijela, prvi nosi naziv Anđeo pod krevetom, a drugi
Pisma na paučini. Prvi dio predstavlja Anđelin životopis
(u koji su opet podsredstvom tajnih moći i osobenosti koje su i vrlina
i prokletstvo, a otkrivene su nam na početku knjige) upletene prababa,
baba i majka posredno, ali i ćerka, unuka i praunuka neposredno i vizionarski
jer su (sve) one ujedno: i one koje uslovljavaju, i one koje unaprijed imaju
zapisanu sudbinu čije se ispunjenje čeka (Ponovo živimo u tijelima
praunuka. Poštujemo zakon naše sudbine koju znamo unaprijed.) E
sad, koliko su one praktično uspijele da iskoriste to umnožavanje duše
(koliko je anđela bilo oko kreveta) to je prepušteno čitaocu da
odgoneta; samo treba da ostene svijestan varljivosti literature, podlosti
pisca da istinu ne razotkriva do kraja, već da čitaocu nagovijesti
šifru i samodopadno uživa. Sve je tajna, jer autora prvenstveno interesuje
svijet mistike. Ako hoćeš da ”čaraš” onda piši, govore njeni
mađioničari upleteni u magle i ”opasne” radnje. Za čim to Aleksandra
žudi; jer magija je, ustvari, velika žudnja za muškarcem, nije potpuno jasno.
Slika se raspline jer uvijek je jedno u tom duetu mračni ubica, ali plod
je ova knjiga puna muškaraca koji su samo epizode u igri moći, ludila,
razdora (i pjesme). Anđeo ima jednako tako ”sumnjivu” ulogu. Anđela
u knjizi ima i dobrih i loših (o njima inače Aleksandra rado piše). Onaj
dobri simboliše žudnju za izbavljenjem, izlazak iz mraka, kraj muka (Konačno
vjesnik je stigao. Bog mi šalje pomilovanje i ključ od kapije). Autor
Čvorović pokušava kroz haos i mrak što zaokuplja njen stvaralački
svijet prizvati i naslutiti Boga, kao energiju snage koja može da je izvede
iz crnog lavirinta u glavi, iako pritom ona ostaje svjesna da (istovremeno)
dok priziva u imaginarnom ta nevidljiva lica, ispred nje stoji (opet) i dobro
i zlo te uporno čeka ovaploćenje i jedinstvo u punini koja izmiče
(Lice bez osmjeha, osmjeh bez lica. Sveto trojstvo: Moj Bog, Zvijer i ja.
Svi za jednog a njega nigdje). A opet iznad, ili mimo svega ostaje žudnja
u koju se sve stapa, žudnja koja je i više od toga (koja sve nadilazi). Ostaje
Žudnja nad žudnjom koja sebe nadvisi preobražavajući se u beskrajno trajanje,
iznad kategorija dobra i zla - života i smrti (Moj dah lebdi nad prostranstvom
zelenih livada i priča o ljubavi većoj od svih, izrasloj iz prašine
mrtvih ideala, nelogičnoj prizemnim željama za plodnošću i životom.
Ona je prkos svim ljudskim snovima, strašna u svojoj veličini, moćnija
od smrti).
Prvi dio knjige Anđeo pod krevetom objedinjen je temom i na okupu ga drži jedinstveno lirsko zbivanje, a drugi dio Pisma na paučini načinjen je iz nekoliko priča različite tematike koje predstavljaju zaostavštinu, Anđeline zapise (Završila sam zapisivanje legendi, svi moji preci sad su spokojni, njihove duše zarobljene u mojim pjesmama naći će mir. Napisala sam pisma mojim ljubavnicima, i svima onima koji su, kao i ja, čuvali neku tajnu. Ta pisma pišem na paučini, i šaljem kroz mjesečev vjetar i snove onih koji napuštaju ovaj svijet, znam, stićiće tamo gdje ih očekuju). Ta pisma su, ustvari, priče koje funkcionišu neovisno jedna od druge a karakteriše ih čak više tame, neizvjesnosti i nemira nego prvi dio knjige. Oslikavaju kobne susrete između muškarca i žene, njihovu zajedničku opsjednutost tamom, otkrivanje nepoznatog i zabranjenog (ili zatamnjenog, prikrivenog). Ti ukleti ljubavnici bježe u smrt, a zaborav je najstrašnija smrt. Anđela im i to priređuje (I puštala sam ih da odlete, ti moji neupamćeni ljubavnici, kao leptiri sa dlana. (Jutro sa vam pirom). Autor ovdje živi mračnu viziju ljubavi, koja neminovno kulminira u uništavanju (Ljubav kao plamteća vatra oko škorpiona, koja ga tjera da zarije otrovnu žaoku u sopstveno tijelo), i dalje poentira još jače (Da se ne bi istopila, raskomadana glađu ništavne svakodnevnice, mora se balzamovati sokom smrti. Kad ljubav živi vječno, ljubavnici su mrtvi). To je opijenost kojoj ne uspijevaju umaći začarani likovi ove knjige, opet i oni su označeni onom istom žudnjom o kojoj je već bilo riječi, ta žudnja ukida njihov kobni izbor preobražavajući ih (njihovu ljubav) u vječnost. Njihova kazna je i njihovo izbavljenje. Oni intezitetom želje poništavaju svakodnevnicu, oni nestaju da ne bi postali smješni, da ne bi postali mali, jer se gnušaju običnosti. Jer osjećaju odvratnost prema starenju, prema ružnoći. Jer su veliki i tragični likovi izumrli i u životu i u literaturu. Takvi su jer im se autor potajno divi, jer postoje samo ulovljeni u snovima. I čitalac s takvom percepcijom zanijeće se njima i žuditi beskrajnui strašnu Žudnju. Uostalom, u Anđelu pod krevetom piše: ono što je namjenjeno nekom, samo bira svoj put. Tako će i ova knjiga birati čitaoce prema tajnim unutarnjim zakonima uzajamne privlačnosti.