| DIWAN 7-8 |
ZAČARATI
SVIJET
Začarati
Svijet. Da nas sve stvari iznova mame.
Jer, sve blješti ogoljeno i otčarano ukazom.
Nazad u Neviđelicu! Pouzdan zagrljaj tame.
I, zato – začarati Svijet. Pa, nekom novom stazom.
Začarati
Svijet: i to na način Starih Maga.
Da se, ispočetka, baš sve mora reći.
Da Smisao i Tajna zajedno budu snaga
na dnu svake Tvari, njen razlog najveći.
Začarati
Svijet. Sve ćuti pod oklopom Slobode.
Istina, kao… Svijet je samo poljana za hod?
Kao da nas zvjezdani oci ovamo dovode
da prah praha i san sna budemo, a ne bozima rod?
Začarati.
Da Sveta Nejasnoća lebdi nad svime.
Da beskrajne priče zazveče pod svodom, bijele,
da najveći podvig na Zemlji jest – osvojiti Ime,
i trag zasluženi, tren, dah Vasione cijele…
BABILONSKA
Sve
teže je napisati Pismo.
Izgubljena
je nepovratna jasnoća riječi.
Nekad je svaka pjesma bila bremenita
jezovitim smislom:
na jednoj strani su žena i noć,
a na drugoj svjetlost i ja.
Sada
je drugačije:
Penelopino tkanje moje civilizacije
obnoć se razvezuje, lako kopni.
Ako
su sve riječi kazane,
sve se, reklo bi se, već dogodilo.
A to bi bilo strašno:
kao da je Svijet veliko Kazalište
u kojem već odavno nema
nijednog pisca, ni reditelja, ni muzičara.
Čitav
prostor, Scenu, Planetu
Nastanjuju glumci
(podivljali bez svih Drugih,
bez Rukopisa tvorca)
čitav okean glumaca
koji beskrajno ponavljaju
poderotine istih uloga.
Jednostavno, nema im ko reći
Ni šta da kažu, ni kuda da krenu.
Ako
su sve riječi bile još u Njegovoj srdžbi,
onda smo mi oduvijek – umorni.
Ipak,
sve širi je rub neizrecivog.
I sve je teže jesti mrak posljednjeg Ništa
i bljuvati svjetlost koja sve pretvara u Jest,
u izvjesnost Jezika.
O,
ljupki demoni erudicije!
Kada je Bog nad Babilonom prosuo jezike
možda nam je samo
tvrđu građu dao:
pa, ne stiže se do Tvorčevog prijestolja
slaganjem cigala.