| DIWAN 7-8 |

Marko Martinović

 

PRAIZVEDBA

 

Na trgu, dok je gledala u toranj s gradskim satom, iza leđa joj prinese svoju tjelesnu masu gospodin kojeg je danas promatrala kako prolazi prema garderobi za glumce, svirače i plesače. Polako je okreatala glavu kao da nije željela pokvariti sliku koju je u sebi nosila već nekoliko dana; čovjek u tamno plavom, iznošenom odijelu, zamišljeno izlazi iz kazališne zgrade. Nosio je pod pazuhom crnu futrolu za violinu. Futrola ima mekan izlizan držak. Zašto čovjek nosi tako violinu nije odgonetnula kao što neće čitav život saznati većinu detalja iz njegovog životopisa. Ona je djevojčica od dvanaest godina pa kad se okrenula stajala je pred znatno višim čovjekom tridesetih, širokog blijedog lica, vodenasto-smeđih očiju ispod demodiranoga crnog šešira. I on je gledao u sat na tornju koji je pokazivao 18.50 – vrijeme kada sunce zalazi iza posljednjeg nebodera.

Što hoće ovaj čovjek od nje?

Ona obori pogled, ali ne krenu dalje

- Vidiš, djevojčice... kako se ti ono zoveš?

- Lidija - promrmlja ona.

- Ja sam Simeon Valentin Grig – predstavi se čovjek jednako gledajući gledajući u gradski toranj.

- Vidiš, ti i ja nismo za ovu kuću – Grig pokaza na nedavno sagrađeno kazalište modernih četvrtastih gabarita sa željenom lančanom skulpturom ispred ulaza.

- Evo, vidiš – nastavi Grig – ne mogu se uklopiti ni u jedan orkestar na svijetu. Zakasnio sam uvježbati osnove instrumenta i glazbe koji on producira, ali me oni još drže. I hajde ti to sada stiži!? – posljednju riječ Grig je izgovorio kao suštinsko pitanje vlastitoga životnog puta i cilja što, naravno, djevojčica nije mogla razumjeti.

- A gledam tebe – produži Grig pomno promatrajući djevojčurak, ispitujuć i reakcije na njenom licu.

- I ti si zakasnila na zov svoje umjetnosti. Promatram vas krišom nekoliko dana kako vježbate balet, ako se tako može nazvati ono što vi pod ravnateljstvom netalentiranog i neostvarenog koreografa radite. Ovo je nova kazališ na kuća, provincijska, reklo bi se, socrealistički hram umjetnosti. Ta kuća neće odgojiti ni jednu balerinu, ni jednog plesača ili pjevača.

Lidija je ostala kao prikovana, čak joj se činilo da dobro razumije tiradu nepoznatog gospodina. Skoro da joj u duši nije ostalo mjesta ni najmanjem razočaranju što neće postati balerina. Uspjela je tek sporo i oprezno, iz jedne u drugu ruku, prebaciti šarenu polivinilsku kesu sa trikoom i baletankama koje je majka nedavno uspjela nabaviti u Veneciji.

- Pa, zatim – govorio je Grig – Ti si lijepa i skladna djevojka, ali si prejaka za balet premda on traži i fizičku snagu. I to je jedan od osnovnih razloga što ta umjetnost nije za tebe. Već sam rekao da balet traži snagu, izdržljivost i upornost, ali ti ćeš imati mnogo veće ruke i snažnije noge nego što je potrebno za umjetnički vizualni doživljaj gledatelja. Pa stajanje i skakutanje na prstima, pa piruete, pas de deux, pas de grace... pa feeling za...

Lidija je sveudilj gledala u oči neznanca koji je naglo prestao govoriti. Prvi put je uzeo futrolu za ručku i spremao se za odlazak.

- Oprosti – reče prije nego što joj okrenu leđa.

A Lidija, ni sretne ni tužna, gledala je kako se čovjek u crnom šeširu udaljava prema hotelu ”Balkan”. Odlazio je i koračao onako kako se udaljavaju oni što odlaze zauvijek.

Lidija Klarić (rođena Marković) odrasla je uglavnom daleko od baleta. Danas ima sina od jedanaest godina i uglednu zlatarnicu usred glavne ulice. Prostor za prodavaonicu kupio joj je otac kad se udavala i kad nije mogla naći pristojan posao sa diplomom svršene gimnazijalke. Novac je stigao od Lidijinog djeda Stjepana Markovića koji je prodao pet jutara zemlje što je bilo dovoljno za poslovni prostor u gradu. Otac Josip Marković je, ne znajući ni sam zašto, sanjao da vidi svoju Lidiju, onako visoku i rumenu, u sjaju zlata i srebra. Dodao bi on tu i fino dizajnirane posude od kristala i antičke suvenire nabavljene iz inozemstva. Lidija stoji tako u anđeoskoj pozi, osmjehuje se kupcima kao da im daruje poklone koji će oni nositi kući ozarene duše. Na ovu pomisao on bi se od sreće osmjehivao samo ako ga nitko ne bi gledao.

Josip Marković, kao diplomirani ekonomist, upao je u nemilost kod zvanične politike baš kad je po svaku cijenu htio uspjeti u njoj. Ubrzo će saznati gdje je iznevjerio, ali bilo je kasno: dajući intervju jednom zagrebačkom listu, on kao član republičkog partijskog komiteta, nije smio sebi dopustiti onoliko slobode u eksponiranju međunacionalnih problema. Majka Angelina, rođena Sarajka, neostvarena balerina, pokušala je uvesti Lidiju u svijet vlastite fikcije, ali to je kratko trajalo. Sarajevski balet je malo pažnje poklanjao krupnijoj ljepuškastoj djevojčici. Svejedno, otac je iz poznatih razloga morao preseliti u unutrašnjost. Dobili su dobra namještenja i pristojan stan u industrijskom gradu Z. Josip je postao direktor komercijale u Kombinatu, a Angelina se zaposlila u gradskoj biblioteci. Lidija je stigla do sedmog razreda osmogodiš nje škole kada je na Trgu žrtava fašizma, trećega srpnja u sumrak, srela onog tajnovitog Simeona Valentina Griga.

Lidija je bujala i rasla i s mukom završila gimnaziju. U međuvremenu bila je čest posjetitelj kazališnih čarolija. U četvrtom gimnazije, na predstavi Grobnica za Borisa Davidoviča, zapazila je u sporednoj ulozi Nermina Kasala tek svršenog glumca s Akademije. On je, za nju očaravajućim glasom, izgovorio malo rečenica, ali dovoljno da se Lidija zaljubi. Drugi dan kad su se sreli ni on nije ostao ravnodušan; strasna ljubavna veza trajala je više od šest mjeseci. A onda se Nermin preselio u Sarajevo radi angažmana na radiju, televiziji i filmu. Vjerovatno da će Lidija kod njega ostati samo lice na spisku epizoda iz njegovoga bogatog švalerskog života, no zato će Nermin u njenom žiću ostati neizbrisivo, pomalo bolno sjećanje.

Nakon svršetka škole Lidija se udala za Dragana Klarića, sina poznatog gradskog mesara. Dragan je, ljepuškast, bio meta mnogih djevojaka. Dok bi vozio svoj crveni porše i zalazio u kafiće sa zavidno velikim džeparcem, niko ne bi rekao da preuzima zanat svoga oca. Zlatarski poslovni prostor Klarić je napunio nakitom, jeftinim i skupim švicarskim satovima, svim onim što je želio njegov tast i miljenica kći. Kad je otvorila radnju, Lidija se osjećala veoma sretnom. Radila je predano po čitav dan kao da joj je bila nužda štedjeti. Ali nije: tri mesnice i jedna zlatarnica donosile su više nego što je potrebno za bračni par s jednim djetetom. No raditi u najatraktivnijoj prodavaonici u centru grada za Lidiju je ostalo nenadmašno zadovoljstvo.

Počela je piti kavu. Iz obližnjeg kafića donosili su joj produženi ekspreso, a s vremenom poručila bi i čašicu votke s limunom. Išlo je to tako godinudvije dok se nije odlučila kupiti bocu s ruskom trojkom na etiketi. Sama će sebi dolijevati koliko želi. Nije prošlo ni godinu dana od tada, a trojka, jureći kroz stepu i kroz snijeg, iscurila bi za jedan dan. Blažena stanja opijenosti činila su je sigurnijom i poželjnom u društvu prijatelja, muža i malog sina Krešimira. Tako se, bar, njoj činilo.

A učinilo joj se i da je jedne predbožićne večeri ugledala pred izlogom onog tajnovitog violinistu iz svoje mladosti kako bulji u nju. Morala je uslužiti kupca i kad je opet podigla pogled violinista je nestao. Otišla je potom u ostavu i iskapila ostatak pića.

Drugu večer bila je spremna. Slutila je da će on opet navratiti. Isparatila je širokim osmijehom posljednje kupce, mladi par koji je kupovao vjenčane prstanove, i potom zaključala dućan. Inače, ulica je vrvjela od mnoštva u žurbi sa ozarenim licem zbog zimskih blagdana. Lidija je stajala i čekala. Kad se on pojavio nije mu mogla dobro vidjeti lice od ljudi koji su se gurali pred izlogom. Za čas se okrenula i otišla u magacin.

Uskoro je pred izlogom imala očekivani skup, onu publiku koju je potajno željela cijelog života. Iznad njihovih glava lijeno je lepršao prvi prosinački snijeg. Razrogačenih očiju promatrali su kako u zlatarnici pleše gola žena. Iako krupna, njeno skladno tijelo izazovnim je bljeskom i otvorenom erotikom odgovaralo na svjetla oko nje. Igrala je u blještavilu zlata i srebra pod raskošnim osvjetljenjem okruglog lustera od češkog kristala. Svejedno što nije čula aplauz, ona je uz glazbu Čajkovskog sa kasetofona plesala sve bolje, lepršavo unoseći u igru davno naučene elemente baleta. Plesala je Lidija Klarić, mesareva žena, uprkos svemu.

U transu nije čula lupu na vratima, ni u gomili primijetila muža i sina. Poslije se pričalo svašta, no nitko nije odgonetnuo zašto je zlatarka održala praizvedbu egzotičnog plesa. O reprizama nije razmišljala.

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]