| DIWAN 7-8 |
AFRIČKI
SAN
Želio
sam svoj život nazad. Obuzeo me je džigeraški osjećaj, moždana pijavica
što mi je isisavala misli i želio sam svoj život nazad. Ali znao sam: ni postojanje
mog dvojnika mi ne bi pomoglo, nego bi udvostručilo opterećenje
i bilo bi još crnje. Možda više njemu nego meni koji pišem. Naravno, isprva
nije ni bilo loše nit’ je slutilo na loše. Volio sam pare i zato je bilo više
nego lahko raspraviti sa sobom i napraviti kompromis sa svojim umjetničkim
darom, koji je svoj raison d’ etre do tada nalazio u uzvišenim ciljevima
i namjerama. Uvijek želudac kompromituje, a mozak pati.
Većinu
rokera slijedi ista sudbina. I ima ih po svijetu ko kapi u moru i svi sviraju
manje-više isto, a na tron se kraljevski uspinju malobrojni. Malobrojni kao
kapi na kupačicama.
Po
gidama se po inerciji praksala džigara. A na moru su stranci bili ”impresionirani”
našim rock verzijama džigarskih pjesama, odnosno njima neobičnim ritmovima
i harmoniji. Najgori scenario koji sam vidio u budućnosti je gušenje
svjetske scene balkanskim turbo-folkom, nešto poput latino vala u zadnjoj
deceniji. O etnu nisam ni razmišljao.
Do
tada sam nekako uspijevao skuckati minimalnu zaradu kroz poznanstvo sa ljudima
iz muzičkih studija. Kada bi neko zaželio originalnu reklamu, bio sam
tu, za sve proračunat i nametljiv. Ali, prvi kompozitorski pokušaj je
bio poražavajući. Snimao sam reklamu u studiju, nedaleko od izdavačke
kuće Kerimix i ponudio snimatelju da napravim koju pjesmu, da
je on proda i naravno, uzme dio zarade. Samo me skrenuo (ono baš ”skretničarski”)
kod direktora kuće. ”Ono što se njemu svidi, to će se i snimati,”
reče.
Zato
i jesam bio sretan što je gospodin Kerim nakon tri dana imao vremena da me
primi u svoj ofis. Poslušao je snimke što sam napravio uz pozajmljeni
sintisajzer na mom starom kasetašu. Bile su to dvije balade: Jasmina i
Kralj bez kraljice.
Ofis
u bauhaus stilu trebao mi je govoriti nešto o njegovoj otmjenosti,
ali njegov izgled nije. No, nije moje da sudim, pomislih, nego
da zaradim. Klimao je glavom, a na kraju podiže zamišljeno pogled u karnišu
iznad moje glave, nabora čelo i reče:
Pjesme
su dobre, al’ ovo su urbane narodne! Ne mogu se sjetiti ko bi ih mogao pjevati.
Ostavi pa ćemo vidjeti.
O.K.!
– rekoh, a pomislih razočarano u sebi urbanih narodnjaka je malo,
bezbeli.
Helem,
ostavio sam snimke, al’ sam se poslije vratio kad gazde nije bilo i uzeo ih
nazad sa njegovog radnog stola, lakonski prošavši kraj zbunjene i mlađahne
sekretarice, da ih ne bi neki od menadžera, koji su tu često bili u prolazu,
stavio u džep.
Mislim,
bilo mi je jasno da bi se to moglo desiti, s obzirom da je svoj mobitel po
kući, autu ili ofisu pronalazio tragajući za pištećim
izvorom midimelodije Moravca dok su ga po nalogu telefonirali iz kancelarije.
Tako
mi je prvi posao propao zbog backgrounda. Nekada je bilo smiješno i
poželjeti da si iz sela. Ali, poražavajuće ustvari bijaše to što nisam
mogao napisati ni pravu seljačku narodnu pjesmu i to mi je duboko vrijeđalo
intelekt. Jer mi se po glavi, ustvari, fuljala stara čaršijska poslovica
ko ne zna jest seljake – nek’ jede govna.
Seljaci
su imali pare. Normalan svijet je bio štedljiv i nije trošio po kafanama.
Bar se tako činilo, ili (ko što kažu) nisam zalazio iza 00.00 h po lokalima
sa živom svirkom.
Rastužen
sam išao kući kraj muzičke škole dok su mi navirala sjećanja.
Tu sam vježbao prve etide, a na travnjaku ispred škole sada gledam i vjerujem
očima - pasu ovčice. Bar ne glume klavirske daktilografe, nego inspirativno
pasu. Poželio sam da mekećem ne bil’ kako osjetio seljački filing
i uletio u fazon. Onda ugledah čobana i pomislih da bi možda od njega
mogao preuzeti dio te atmosfere. Stajao je u svojoj Nike trenerci i
gumenim čizmama, možda bar 40 godina iskustva sa ovcama. Morao samo odmah
imati neku priču da bih ga privolio na komunikaciju. Sir i mlijeko!
Izvinite,
jesu l’ vaše ovce?
Jesu!
A šta to tebe zanima?
Ma
htio sam da vas pitam prodajete l’ sir i mlijeko, odakle ste?
Sa
Husina. Što?
Da
vam nije predaleko?
Ma,
čuvam rođaku i šta hoćeš? Meni su dozvolili da napasam ovdje!
Ma
samo vi, nego sam ja sa Radio-Tuzle. Interesuje me šta vi slušate od
muzike, hoću da napravim emisiju o tome šta se đe sluša (žargonski
sam se odmah prilagodio, naravno, kao što sam i lafinu).
Eee,
ja ti slušam izvornu i sviram. Ima nas nekoliko, trebo bi to čut’ ako
već praviš emisiju. Hoćemo da i ploču snimamo. Mog je tečića
amidža rođak sa Kalesijskim zvucima. A ti znaš valjda da je njihova
ploča zaštićena od strane UNESKA i proglašena svjetskim narodnim
blagom. Blagom, HEJ!! Ehe-Hej UNESKA!
Znam,
kako neću znat’! Zato ovu emisiju hoću da radim!!
Pošto
sam ”ja”, kao sa radija, predložio sam mu da snimi ploču, jest da će
koštat’ al’ ima se šta prodat’ – koja ovca il’ krava i – eto, tako dođoše
sa parama na dan snimanja sa instrumentima, skemlijicama, stolčićem
i ljubičastim cekerom. Sve je pod kontrolom u Hebibovom studiju što mi
je nalikovao malo većoj pilotskoj kabini: prepun aparata i aparatića
za koje imaš osjećaj da su tu samo da bi se sijale impresivne raznobojne
lampice.
Sjeli
su u kabinu iza našeg avionskog stakla, te zvijezde buduće sveseoske
globalne scene, a onda se stali zgledati kao da ništa nije u redu. Bili su
mi neobični kao kakav izlog/instalacija u robnoj kući. Kroz mikrofon
Hebib im reče:
Jel’
sve u redu?
Znaš,
gazda (prošaputa jedan od njih stidljivo) mi smo navikli da malo mezetimo
kad sviramo. Smijel se ovdje pit’ alkohol?
Ma,
može! – uzviknu Hebib kroz smijeh i pogleda me, kao dobrog poslovnog čovjeka,
svog saradnika, budući da sam mu doveo mušterije.
Brže
nego Konan mač isukaše na stočić’ dasku za rezanje, nožekanju
ala Karapandža, suhovinu, čašice, rakiju i hljeb.Violinisti, udarač
i šargijaš su se brzo usviravali, uvježbavali. I onda je krenulo. Za dan su
snimili cijeli album. Nešto kao studijski Unplugged. Pred nama su se
redali budući hitovi neke zabiti. Sva prava pridržana: ”Oj, moja mala
frižideru stari/ U tebi se moje meso kvari”; ”Mala moja čupava po drobu/
ili skidaj gaće ili plati globu”. ”Mala legla hoće da se pegla/
Oj, nema pegle dok dika ne legne”.
Hebib je bio zadovoljan. Naravno, i ja sam isplaćen automatski. Dok sam ih slušao kako virtuozno barataju šargijom, defom i violinama razmišljao sam o tome kako bi to sve lijepo moglo biti umiksano sa tehno ritmovima i odaslano u bijeli svijet koji je žedan ethno sounda. Kad može Deep forest hvatat afrikance da pjevaju po studiju – što to ne bih mogao i ja.
Još
sam brže odustao kad je u studio pred kraj frke uletio menadžer Adele Sejmenović
i prateće grupe ”Krš u duši”. Bio je konkretan. Hoće da joj
kupi pjesme. Album već ima naslov ”Moj me Hišam kao bubanj dere”.
Zgledah se sa Hebibom i on se odmah sjeti da sam mu neke nudio. Uletio sam
u posao. Prva gotova ”Kazna kockara”:
Tvoja
kuća nemirno je more/Samo čekaš vjetar u jedra/ Idi s tugom i putuj
dugo / Budi sam dokle ti se može // Budi sam pratiće te suza / Sve što
imaš pojela je kocka / Dane gubiš i trošiš ko sreću / A takvog te vjeruj
ni ja neću/// REF: Zar je ovo kraj/ Zar je tebi ljubav samo igra / Mada
gubim - tebe već je stigla / Kazna kockara///Tvoja je duša kula od karata
/ Sve što vrijedi to sam ja / Tvoje obećanje – čaša u zraku / Ispustio
si je kao moju ruku…
Za
muziku nam nije trebalo mnogo – samo nek je veselo. Svemirski zvuci iskombinovani
sa harmonikom, par akorda i inspirativno kukanje u mikrofon – uh! Na kraju
sam se osjećao kao ispran - odvratno čist od budućeg konzumiranja!
Samo, napravio sam jednu grešku. Nisam ostao anoniman.
Poslije
osam-devet rasprodanih pjesama koje su odmah postajale hitovi počela
je hajka. Ne samo da me Hebib zvao, nego i ostali izvođači.
Svaki naredni dan do jučer kad sam promijenio broj telefona bio sam pod
udarom. Već mjesec i po želio sam svoj život nazad.
Obuzeo
me je džigeraški osjećaj, moždana pijavica što mi je isisavala misli
i želio sam svoj život nazad. Bez para. Naravno, isprva nije ni bilo loše
nit’ je slutilo na loše.
Volio
sam pare. Činilo se da je, kako bi očajnici rekli, đavo doš’o
po svoje. Ne očajavam, ipak. Mislim, Bog mi se smilov’o čim sam
se okanio ćorava posla.
Čak
sam razmišljao da pobjegnem u Afriku, hvatat crnce da mi pjevaju, al’ se odmah
pobojah da ih neću slušat dok se budem krćko u loncu. Jer samo takve
nisu našli tipovi iz ethno muzičke industrije.
Možda
se ova ista slika dešava i nekom mom negativu sa filma što se razvija u Africi,
mom dvojniku, crnjem od bolova. Nekom baš crncu koji se objašnjava sa bezroj
bjelačkih menadžera i producenata i konačno mijenja broj telefona.
Možda
me sanja sa istom sudbinom nedorečenog rokera. Možda smo dobili svoje
živote nazad.
”Qul
’euzu bi rabbi-n-nas…”