| DIWAN 7-8 |
NA
KRAJU
Na
kraju ipak svaki pravi pjesnik
piše Veliki Zavjet.
Od početka do kraja piše
testament života poslije smrti;
nekad duži, nekad kraći;
ali svaka pjesma je testament.
Ne bi trebalo da bude loših pjesama
ako svaka treba da bude posljedna volja
naših neposlušnih osjećanja,
naših zabranjenih misli,
našeg uspješnog života
od mora,
do mora
krvi.
SAN
ESTEBAN, SALAMANCA
U
manastiru San Esteban, u Salamanci,
pribijen do kamenog poda
razmišljao sam o gotskoj,
visokoj, samoći Bogova
visokoj kao crkve Španije,
kao zlatan oltar katedrale u Sevilli.
I bilo je nebo zvijezdano iznad mene.
I bio je moralni zakon u meni.
A nisam se osjetio kao Bog.
Bog je bio onaj dugokosi starac
nepomiren sa svijetom
koji je stajao pored mene uokviren
bronzanom tišinom zvona.
OTVORENO
PISMO
Poštovani
gospodine Ministre!
Pošta je stvorena za to
da bi ljudi mogli međusobno telekomunicirati.
Da bi se iz nostalgičnih razloga
moglo napiti u mesecu maju.
Čitao sam pola noći
prijateljima iz čitavog svijeta
telefonom moje nove pjesme.
I, nažalost, došao je račun
koji apsolutno prelazi
moje mogučnosti plaćanja.
U vezi s tim molim
za anuliranje istog i dozvolu
za daljnju telekomunikaciju
u manjem iznosu časova a
u ime životne egzistencije
i telefonskih međuljudskih veza.
Želim naglasiti
da su većina antifeministkinja na svijetu,
Istorija Opšte Književnosti
I, vjerovatno, pola Pariza
na mojoj strani.
Paris,
maj 1985
KAD
DOĐE VJETAR
(Za
Mietka Grudzinskog)
Kad
dođe vjetar ničega više neće biti:
luksemburškog vrta i parka Monceau,
automatskih stepenica kafića na čošku ispod platana,
Kineza u restoranu ”Mandarin” u Massy
i spašenih Vijetnamaca izvučenih iz mora
koji su voljeli smrt umjesto crvenog raja njihove domovine.
Kad dođe vjetar sa istoka
zaista ničega neće biti:
ni katedrale u Chartres i vinograda Burgunda,
ni tamnokose proročice iz Saint Clouda
koja mi je predkazala dugo putovanje,
ni dentiste iz ulice Vaugirard,
ni nijedne stvari koja je naša.
To neće biti deset dana koji su potresli svijet,
to će biti jedan braon-crveni dan,
kao braon boja ne toliko davnih vremena
koja se u našim vremenima mislima i osjećajima
promijenila u boju krvi na kravatama.
A skriženi sa čekićem srp
potsjeća samo još na skrižene kuke svastike.
Dodir tog vjetra mora se osjetiti na licu
u srcu probuđene savjesti.
Taj crveni vjetar dolazi sa snježnobijelih pola Kolime,
sa bijelih kartica knjiga proroka Solženjicina.
O onom danu teže je i teže pričati
svim trockistima, anarhistima, pacifistima
koje taj vjetar podsjeća jedino na ružu vjetrova.
Pa, hajde da sjednemo uz vino.
Popričajmo o pjesmama Dylana Thomasa,
o romanima moraliste Raymonda Chandlera,
o pjesmama Galicza i mog prijatelja Jaceka.
I, hajde, možda da probamo još jednom – uprkos svemu –
dati svjedočanstvo. Reci istinu.
I još jednom – uprkos ubjeđenju da se svijet
u kojem živimo približava kraju svijeta –
da pokušamo u našim planinama, na našim morima,
u pauzama našeg života, između demonstracija,
vidikom krvi, logorima i zatvorima u kojima
su zatvoreni naši prijatelji i naše duše,
da pokušavamo sa našim ženama,
djevojkama, ljubavnicama i suprugama
ono što su naše bake zvale srećom.
Jer toliko kratka je sreća,
a toliko dugi su rastanci
od kojih nikad i nigdje ne možemo pobjeći
u opštu noć zaborava.
Paris,
maj 1984.
DVIJE
ZADNJE PJESME
Dvije
zadnje pjesme
uzela mi je služba bezbijednosti.
Želio bih njima ovdje posvetiti minutu
šutnje:
...............................................................
...............................................................
...............................................................
...............................................................
Hvala.
Warszawa,
1978.
Preveo Lukasz Szopa