NEKO TO ZNA

Postojali su na različitim krajevima prostora.
Zar prostor ima krajeve?
Imao ih je za njih. Uostalom, gdje bi drugo i mogli postojati ako ne u prostoru
i ako ne baš na njegovim krajevima?
I nijesu se nikada sreli.
Kako bi i mogli?
Tako što su mogli sve što su htjeli. Ne bi se ni ne sreli da tako nijesu sami uredili.
Znaš, oni nikada nijesu ni čuli jedno za drugo. Postojali su u potpuno različito
vrijeme.
Zašto onda pričamo o njima?
Zato što su oni tako htjeli.

2002.

ZVUK

Probudio ga je zvuk garažnih vrata. Nije tu riječ o nekom baš privlačnom zvuku, ali da je znao da će ga tako pratiti, i toliko promijeniti, potrudio bi se da neki drugi zvuk bude u pitanju. Ovako, što je tu je - ni za utješiti nije valjalo - a vjerovatno to nije ni trebalo. Kako bi se uopšte i dao zanemariti osjećaj buđenja koji najviše sličnosti ima sa osjećajem da vam zguljuju kožu tupim predmetom bez najave i poželjne anestezije, pomislite samo?! Nije da se ne može povezati to dvoje, uostalom osjećaji su sami to učinjeli. A kad su se našli jedan pored drugog, odnosno onaj gori u prvom, koji je do tada bio poznat kao naprosto prijatan osjećaj, već je bilo isuviše kasno.

Činjenica da ne zna kako bi stvarno bilo da mu neko zguli kožu (jer niko se nije ni usudio pokušati kada je njegova osoba bila u pitanju) tolikom nest- varnošću je odisala da se o toj činjenici nije imalo rašta ni misliti. A on ionako sad nije pretjerano razmišljao o svemu i svačemu. Nije se imalo kad, razumijte ga.

Taj zvuk, pa mogao se i ne čuti, prespavati. Mogao se zanemariti, nije da nije mogao. Znao je to i probuđeni daleko bolje od vas. Ali, opet, pojava zvuka smjestila se baš u namjeri da sve to ne bude smetnja za onoga kojeg je probudio. U tome je i sva netražena suština, pomišljao je, bunovan. Htjeli je znati ili ne, ta suština uvijek nam prilazi u obliku koji se ne da otkloniti. I nije to bez neke veze sa istinom. Ali kako je ovaj mislilac priznavao samo istinito i lažno, a sve nijanse: blizina, udaljenost, primicanje i odmicanje, od jednog ili drugog (istine i laži/zvuka i tišine) ostajale su neizmjerljive za njega. Uostalom, i čemu zamorne sitnice kad život traži samo jasne naznake (a takav je, nadasve, bio garažni zvuk).

Što je značio, pitate se, možda, taj nepodnošljivi poticaj? Da treba razbiti garažu od koje potiče? Ne. Sagradiće se nova. To bi bilo samo odlaganje onog što se stvarno moralo učinjeti. Ubiti komšiju i onda razbiti garažu! Život je nužno praksa, zar ne? Poništavanje uzroka vodi poništavanju posljedica. A mjestima tuđe smrti ljudi ne prilaze odmah. To je i učinio.

I tako je potpuno rasanjen (što se može i pretpostaviti već), slijedeći logičnu posljedicu nepostojećeg uzroka, oslobodio sebe. Tog zvuka. A zatim, i mogućnosti primanja drugih zvukova.

2002.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]