Aleksandar Bečanović

 

NOVA APSTRAKCIJA

 

Kao ponovno savladavanje emocije.
Traganje za poreknutim slovima i glasom
čija je boja buduća sila vremena.
Sve je sada utihnulo: i šuma, i jezero

 

i gudački kvartet. Nova apstrakcija
u poretku stvari: kao ruka i papir,
svjedočanstvo o otvorenim vratima kroz
koja niko ne ulazi. Jer, kome se može

 

pripisati tuga koja je usvojena, ako se
dnevnik nije vodio sa pažnjom mističara.
Odvojeni zidovi i primicanje sudbine.
Zatvara se krug. Kiša udara u prozore,

 

sada se kapi skupljaju na dlanu. Knjiga
se prihvata i jesen se čini vječnom.

 

OFELIJA

 

I

Tvoje mlado tijelo nestaje u dubini.
Tamo, na kraju, među zelenim travama
i algama, rastočiće se u dugoj tišini.
Krv se lagano širi bez traga: osama.

 

U praznim očima sada su žuti rakovi;
uskoro će i ribice sebi naći utočište
u nabreklom stomaku: svi su znakovi
na jednom mjestu, prozirno čistilište.

 

Dok se ljetnje sunce probija do dna
da krasotnu strvinu obznani pogledu,
ti si djevojka za koju više nema sna.
Drhte od sreće pacovi zgureni u redu

 

za raspuknutim srcem. O, slatka Ofelijo,
nakoti crva tvoje su lijepo tijelo.

 

II

Krhka je: kao da cijeli svijet tone
zajedno sa njom. Njeni kapci padaju
da bi sakrili tugu. Iz šume zvone
braća i sestre pacovi. Oni se nadaju

 

novom bogatom prinosu. Pljusak ove vode
za njih je znak za juriš. U jezeru
plava kosa leprša kao na vjetru. Hode
iza povorke snene što ne znaju za vjeru

 

u predstojeće. Maske ih u noći kriju
i kosturi igraju oko vatre. U odsjaju
ispale im oči prizivaju Ofeliju
što leži u tamnom grobu. Na kraju,

 

djevojka otkriva još dublje rane
nastale u mesu nakon vodene sahrane.

 

 

HRONIKA

 

Zar ne znaš da će hronike tvoja
slova razvrstati kao prošlost i ćutnju.
U pećinama, što ih prepoznaje pastir,
vatre ne obasjavaju izraz. Toneš u

 

istoriju kao u san. Svijetlo što dolazi
negdje izvana, rasipa se u golim rukama.
Zastaju kazaljke i kiše: noć je slučajna
sjenka. Na licu radnika ucrtava se

 

grč bola. Na ovom ostrvu se nikada
ne čuju udarci valova: samo se stijene
vremenom pretvaraju u potonuli mermer.
Prozirne, plave vode Mediterana. One su

 

glatka vječnost, ogledalo i odbljesak.
Drevni kipovi gledaju strogo ispred sebe.

 

 

SAMO JOŠ JEDAN ZNAK

 

Brineš se o svakom zarezu koji
ti kroti rečenicu. Riječi se slažu
kao debla u ostavi. Vrućina se
uzdiže iznad drveća koje sluti

 

svoj budući oblik. U sjećanju
ostaju samo razdvojeni trenuci.
Istorija koju nema ko da ponovi.
Melanholija je predsmrtna: sve što

 

voliš. U hodniku hotela niko te ne
sačekuje, jer je sumrak suviše jak. U
njemu se gube rijeke i usamljena stabla.
List u šaci je poput nepisanog pravila.

 

Samo još jedan znak i napis će biti
kompletiran. I ostavljen da leži u tami.

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]