| DIWAN 7-8 |

Cecilija Toskić

 

OPĆA ENCIKLOPEDIJA U DEVET TOMOVA

 

Na njegovim leđima bio je tog dana sav teret ovog svijeta. Svi poznati ljudi, sva iole značajna otkrića, psihološki problemi i logička rješenja. Savijao se pod teretom i korak je bio težak i nepravilan a koljena povijena. I prije su mu nožni prsti bili okrenuti pomalo unutra a pete razmaknute, ali danas mu to nije donosilo potrebnu stabilnost i svakog se trena činilo da će posustati. No on je i dalje koračao zanošen čas ulijevo, čas udesno, pognute glave, prateći svoje nožne prste.

Savijen tako korača Miško i sav teret i sva vrijednost ovog svijeta je u vreći na njegovim leđima skupljena u 9 tomova Opće enciklopedije, a u glavi sav život i sav trud.

Četvero su djece rodili on i njegova Marica. Pravili su kuću i punili je stvarima, prijateljima i djecom. Nikad Miško do sad nije gledao u vrhove nožnih prstiju. Uvijek naprijed, uvijek uspravno. I kroz zid ako treba.

Korača sad polako i prošao je već iza svoje radionice i štale i nije se okrenuo, ali vidio je sve. Vidio je jasnije nego ikad do sad ledinu na koju je došao prije puno godina zanesen snom o vlastitom domu. Ljutili su se njegovi roditelji zbog sinovljevih snova i htjeli su da njihov sin kuću pravi na njihovoj zemlji, u svojemu selu, a ne da kupuje zemlju tamo negdje... Plakala je i Marica, uplašena, ali i privučena pomišlju o kuci u čaršiji.

Podigao je on već i prije te odluke svoj teret i evo ga nosi i nosi i znao je i tih davnih godina da će se jednog dana, kad tereti počnu zanositi tijelo a ne misli, pitati bi li njegov sin sanjao njegove snove da je on mogao sanjati snove svoga oca. Strašan osjećaj krivice pritišće ga nemoćnog i svjesnog da svatko mora slijediti svoje snove, da je lijepo uopće imati snove te će razapet i nezaštićen stajati i on na vjetrometini životnih istina mučen krivicom prema ocu i krivicom prema sinu.

Prva su djeca bila ženska. Tri curice. Sin se rodio četvrti. U kući je bilo mjesta za svih četvero. I kad se poudaju i požene. Celka u prizemlje, Angela na prvi, Antonija u potkrovlje, Robert iznad radionice. Za nuždu je on imao smještaj podignut vlastitim rukama za svu djecu. Sve je on isplanirao. I koliki hodnik treba da se djeca ne muče kad ga budu iznosila ”s nogama naprijed” iz kuće. Nijedan teret na svijetu nije njemu težak kao ovaj današnji strah da će djeca prva ”nogama naprijed”.

Gleda Miško vrhove prstiju i potuca Mulagića njivom, a strah ga guši. Devedeset je treća i negdje izvan pitome fojničke kotline, iza ovih brda, rasuo je rat njegovu djecu i što misliti sad kad je misao besmislena i strahom raznesena i teža od ove vreće na leđima. Teža od svih vreća i svih tereta.

Gledao je često i zavidio svojoj Marici. Satima i satima je klečala pred oltarom, ozebla i utrnuta u dugoj molitvi i kad joj je gledao natečena i pomodrjela koljena uvečer zavidio joj je više nego ikad i vise nego ikom. Što bi dao za taj blažen osjećaj da nečim pomaže, da nečim štiti svoju djecu u ovim danima i ovim mjesecima bola i bezumlja.

Žensku je djecu školovao. Ostajao navečer do kasne sate u radionici i dasku provlačio tako dugo dok svi nisu počinjali misliti kako on to radi za sebe i kako je to jedino zadovoljstvo koje ima i koje je uvijek imao. Uvjeravao je sam sebe kako mu je ljepše u toj prašini nego u kavani, ljepše nego zaleći na sećiju i spustiti noge Marici u krilo. U trenu je sebe uvjerio da je ljepše i ugodnije u piloti. I u tom trenu su djeca već nekako i završila i škole i on stvarno vise nije stavljao Marici noge u krilo i kavana mu je bila nekako strana i čudna. Znao je on već davno da će Angela naći nekog Hrvata slobodnog umjetnika i roditi mu djecu, koju će sama hraniti pa će eto bas dobro biti sto je on htio da budu sve tri fakultetski obrazovane, da će Celka odabrati nekog Srbina milicionara pa će morati tegliti na svojim leđima sve knjige i enciklopedije i spasiti ih da ostane barem nešto od pameti svjetske za nju, da će Antonija pobjeći u svijet da se nađe sa svojim Muslimanom....

Čas mu zapinje misao, čas noge. Čas ima osjećaj da je cijelu ovu prokletu Bosnu skupio u ovoj svojoj maloj duši da ga muči, čas da su se svi oni našli tu gdje se i znalo da će se naći. I da tu skladno žive neki svoj život i ispunjavaju ga mirom. Samo neka su živi.

Pomisao ”živi” trza ga opet i vraća najgorem strahu jer, eto, negdje vani je njegov jedinac i u njemu su sad skupljeni i sav očev bol i sve očeve nade i svo kajanje.

Prešao je Mulagića njivu i tek se primakao Draginoj kući, a već mu se činilo da je čitav jedan ljudski vijek, i još puno duže, na ovom mučnom putu. Misli na djedove, koji su svi odreda prelazili ove i ovakve putove. Svi su pos rtali i dizali se, gradili i ostvarivali i sanjali o sinovima koji će sanjati zajedničke snove, I svaki djed se bolno i teško i oružjem morao rastajati i od snova i od djece. Od davne Boke Kotorske do Sćitova i Fojnice. Nijedan otac nije sa svojim sinom završio niti isti san, niti isto mjesto. Nigdje groblja na kome su pokopane dvije generacije Majica. Od Boke do Sćitova.

Da je Caja živ i da mu čeljad nije istjerana sad bi na kavu navratio, al' i ova je kuća prazna i djeca rasuta po svijetu. Ni Vujice. Nigdje nikog kod koga se odmoriti, koju progovoriti, teret olakšati. Put kroz Novo naselje vodi naviše, ali vreća je tako teška da se ne usuđuje ni rame promijeniti, nego se bodri sam i tjera se da izdrži. Ne boli ovaj teret koliko misli. Ni Bradarama ni Stanićima ni Orozima na odmor ne može svratiti. Tko je od njih još živ sam dragi Bog zna. Miško ne zna i muči ga, korača i pita se gdje mu je sestra Ruže.

Prije je mogao - ali rijetko je posjećivao. Sad bi dao sve da može navratiti, samo za zdravlje upitati. Nije ni primijetio da se skupila samo je ugledao kap na vrhu cipele i pitao se plače li i ono umjetno oko isto kao pravo.

Dadi je poginuo. Na poruci iz Crvenog križa stajalo je konačno i neizbrisivo. U dvije rečenice.........Ne znam jeste li već čuli. Dadi je mrtav... Jedno jedino metalno zrnce zarije se tako i rovi... I istjera zadnje misli i zadnju patnju i zadnji dah iz čovjeka. Spusti sav teret. Dalibor je bio tek dijete. Samo mu je teret bio strašan. Prejak i za jača pleća. I teret nije spušten. Preuzeo ga otac Franjo i posustaje sad shrvan i vlastitim i sinovljevim.

Premješta Miško svoju vreću na drugo rame i misli - nije teška! I kreće novom snagom ponesen, sretan sto ne nosi Franjin teret u nadi da takav nikad sam neće ni ponijeti.

Iza spuštenih podrumskih žaluzina u čudu proviruje učitelj Mirko i gleda kako Miško posrće s vrećom na leđima. Desna je cipela naprijed već promijenila boju natopljena i Miško gleda u tu mrlju na cipeli a ne vjeruje da su to njegove suze.

Kad je izgubio desno oko mjesecima je lebdio između života i smrti. Borio se. Borio se kao lav. Ne da ostane živ. Borio se da othrani djecu. Svi su još išli u školu i za njega je tada smrt bila luksuz.

Korača sad pored Gospine špilje a drveće mu zaklanja vidik na groblje. Strmo i nepristupačno, napunjeno Hrvatima, koji sad odozgo više nemaju koga pratiti do one šačice Hrvata što je ostala i sad se u strahu trese po podrumima čekajući. Da je krenuo i on s ostalima sad bi barem znao jesu li mu djeca živa.

Opet kajanje.

Dah mu je postao nekako ubrzan i glasan, ali osjeća da ga ne može vise kontrolirati. Nije još puno puta ostalo, ali je to što je ostalo usporeno je i teško i svejedno mu se kraja ne vidi.

Još se malo naginje da održi ravnotežu, a knjige u vreći se urezale u meso i žuljaju i jedina misao koja tješi - još je puno njih iz ovih knjiga prolazilo ove putove. I na cilj stizalo. Kad je napokon stigao u samostan i zbacio vreću s leđa, teret je na njima ostao.

Svi poznati ljudi, sva značajna otkrića, psihološki problemi i logička rješenja.

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.

Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com