| DIWAN 7-8 |
SKOK
U VODU
(Na
brani)
Dižem
se na rukama iz jezera (oštro/mokro pritiska se betonska ivica
na moj stomak)
voda pljuska – iz kose (teška i ljepljiva) i klizi niz kožu u tragove
bosih nogu koji se udaljavaju izmedju: farmerice, cipele, izdužene sjene
leže na toploj kamenoj plohi, razbacane.
Stijena
upija vodu žedno, cvrči i miriše, a dan se smirio
već zreo i dubok – prostran; da vidim preko ramena
okrenuh se žurno – još onako mokar i
bez daha od plivanja:
Tamo,
gdje sam upravo iskoračio iz vira
izglačali su se valovi
u savršeno ogledalo
boje neba,
dvaput u isti čas
svrši se ljeto.
BASKETBALL,
1976.
Kasno
proljeće (iako dijete samo rano ljeto može da prepozna),
teška gustina krošanja, u svakom slučaju, koja se...
kao zid od svježine, obrasli i ispod sočnog rastinja
izgubljeni brijeg i dalje...
iza škole...
kaplje sa listova drveća u njegove sijenke.
Nebo
liči na ispranu sivu trenerku one posebne boje
svoda sa oblacima iscijepanim u krpe, koji ubrzano prolaze
i samo pojačavaju tišinu na ulicama
u vrijeme prenosa basketball finala.
***
U
velikoj bari na asfaltu lebde tragovi zelenog (sama priroda)
praveći vodu bistrom kao sok od jabuke, i odsjaj košarkaske table
potpuno nepokretan u svome pet-je-popodne strpljenju;
ležeći na nebu, mrežica visi nagore, u tamu koja se lagano kristalizira.
Sumrak stvara pritisak iza očiju, dopušta da se ptičiji krici iz
daljine približe,
pomiješani sa usamljenim lupanjem lopte
od beton
od vodu
od nebo.