| DIWAN 7-8 |

Goran Samardžić

ČVOR

(Odlomak)

Čim sam ga upozn’o, poč’o je da se razlikuje. Što sam baš njega izdvojio od ostalih, tek ću da kažem. Im’o je velike oči, duge trepavice, kožu tanku i providnu kroz koju su se vidjele vene, pa i kostur. Bio je previše lijep za muško i nekako na pola puta do žene; toliko krhak i tanak da se kroz njega moglo skoro gledati. Od stopala pa do kose ličio je na svoju sestru, pa sam im’o osjećaj da sam spav’o i s njim.

Šmink’o se i lakir’o nokte u želji da postane vjerna zamjena za djevojku. Volio je izaći u haljini, nasađen na štikle, s grudima sačinjenim od tvrdo sloptanih čarapa. U našem gradu koji je trpio i gore u želji da liči na metropolu, Danijel je bio izuzetak. Ljudi su se smijali il’ gadili, a ja sam navij’o za njega. Za nas je on bio ukras, a za druge nakaza. Kad bi Danijel prošet’o ulicom maskiran u žensko imali smo čemu da se divimo. Provodili smo čitav dan na ćošku pljujući i psujući i žudili da se nešto desi. Bilo je dosadno, a Danijel nam je pomag’o da nešto doživimo.

Danijelov otac Aleksandar, muževan i visok, s bradom što je mirisala na lulu i zagorjelo pečenje, batinama je pokuš’o iz sina istjerati duh koji je oca postiđiv’o. Pričalo se kako Danijel nije plak’o. Samo je ček’o da muškarčinu zabole ruke. Popović je želio da se njegova muževnost, po svaku cijenu, prelije u sina.

Danijelova želja da bude žensko mučila je oca. Danijel je iz dubine srca žudio da zavodi. Njegova ljupkost i sličnost s djevojčicom dok je bio mali, prešla je u nešto čega se otac gadio. Danijelovi pokreti i maniri padali su mu teže od šamara. Danijel je porast’o, a s njim i njegovi poroci.

Otac je posl’o Danijela na višemjesečno liječenje u inostranstvo. Tamo su mu kroz injekcije ubrizgavali muške hormone i ispirali mozak od potrebe da se svidi. No, njegova priroda je, u ratu s hemikalijama, odnijela pobjedu. Vratio se mršav i izboden, s izrazom lica kakav ljudi imaju kad prežive brodolom.

Otac je zbog toga što je Danijel takav krivio sopstvenu majku, Danijelovu baku. Ovu su tezu potkrijepili nalazi ispisani na hladnom, doktorskom jeziku. Baka je odmah po rođenju Danijela uzela sebi i počela ga zamišljati kao djevojčicu. Krijući od sina, oblačila mu je haljine i uobrazila kako ima unuku. Jedini muški prerogativ kod njega je bio duboko zakopan u pelene i u to vrijeme malo važan. Danijel se srodio sa željom bake da se igra curice. Naučio je iz toga izvlačiti korist. Što se više pravio da je ono što nije, bilo mu je bolje. Pod lupom bakine pažnje osjeć’o se još manji i slađi.

O Aleksandru Popoviću, Danijelovom ocu, ne znam ništa, osim da je možda još živ. Bio je mračan i ukočen. Podsjeć’o je na stub oko koga smo igrali šuge. Prema ljudima od pedeset godina nisam im’o milosti. Po meni je bilo teško i brojati do pedeset, a kamoli više. Smatr’o sam kako postoji mnogo načina da se skrati život i zakoči na vrijeme. Nisam želio da umrem star i smežuran, s kožom što smrdi na kiselo i mast protiv bolova. Mjesto da me sažaljevaju kad umrem, želio sam da mi se dive. Gledajući jednom u druga koga su ubili nožem osjetio sam zavist. Bio je važan jer je umro na vrhuncu snage, okružen ljudima čija je jedina prednost u tome što su živi. Smrt ga je spopala u trenutku kad je najljepši i najjači. Brinulo me samo što mrtvi Luka, možda, i ne zna koliko nam znači.

Uloga gospodina Aleksandra svodila se na to da Danijela tuče i očajava što mu je sin takav. Nije mi bilo jasno odakle mu snaga da se nada. Drama oca, koji u prazno mlati sina, nama se činila smiješnom. Ni našim očevima nije bilo lako. Čim su nam po licu izbile prve dlake prestali su da se smiju. Neki su između sebe i sina podigli zid od ćutanja, drugi se pravili kako je odrastanje i prijelaz u odrasle optička varka - igra svijetla što od djece stvara monstrume. Po čelu i obrazima izbile su nam bubuljice koje ni navika gledanja nije činila manje ružnim. Istiskivali smo ih iz kože. Da od bubuljica nismo stvorili igru bili bi još nesrećniji.

Danijela i njegovu sestru vidim kao zadnje grančice jednog stabla koje je od starosti počelo da truli. Sve se kod njih istanjilo i izdužilo; samo se čekalo kad će pući. Bio sam ponosan što mi se pruža prilika da gledam jedno više luckasto nego tragično propadanje, koje se odvija s puno šarma. Kao kod leptira.

Od bliske rodbine oni su osim babe imali i tetku koja je tek s trideset godina naučila jesti i prati se. Za nju se sve moglo reći osim da je ružna. Imala je slične oči kao Danijel i Dijana, samo prazne. Teško se moglo otkriti u šta gleda. Tetka je ostala dijete vaspitano da što manje upada u oči. Od kad su je očistili od kasne trudnoće, svaki put se na taj dan previjala i plakala, premda ništa nije znala o datumima. Uzica na kojoj su je držali nije se više prekidala. Pružala se najviše do granice do koje su mogli da je vide.

Dijana i Danijel su bili nježni prema tetki; čak na neki način oduševljeni što se tetka rodila luda. Nisu krili ponos što je tetka, u nečemu što su stari Grci smatrali za dar, otišla do kraja. Ljubili su je i tjerali da ponavlja nekoliko naučenih fraza, a ja sam se smij’o i to naglas. Od dvije krajnosti u raspoloženju koje izaziva pogled na zaostalo biće, izabr’o sam veseliju. Spopadala me je sreća što sam normalan i što svijesno upravljam s onim što me čini. Poslužio sam se tetkom da osjetim koliko mi je lijepo. Pored takvog bića sâm sam sebi post’o još dragocjeniji.

U početku mi je bilo čudno što su Danijel i Dijana blizanci i što se se razlikuju samo po onom između nogu. Boj’o sam se da se ne zaljubim i u njega. Čitavim bićem je žudio da ga neko zagrli i smrska. Gubio je strpljenje i histerično se natur’o, pa smo počeli zamišljati kako bi to izgledalo s njim. On još nije post’o žensko, al’ se približio polu koji nas je izluđiv’o.

Tako se desilo da svi skupa završimo u jednom podrumu. Da bude manje ružan oblijepili smo ga posterima, a na zemlju položili dušek marke ”jogi”. Hladna i tvrda utroba podruma postala je mekša i nekako stvorena da se u njoj nešto novo doživi. Kad je doš’o red na mene stao sam da razmislim. Odjednom je nestalo hrabrosti da prevarim Dijanu s njenim bratom. Sad sam se izbliza uvjerav’o kako on nije žensko nego muško i kako mi zbog toga ide na živce.

- Šta je!

- Je l’ se to bojiš da mu ne napraviš bebu.

- Pa, sam je hteo.

- Zbiči mu ga! – vikn’o je Gane.

- Ne mogu – rekoh.

- Jedan više mu neće ništa značiti.

Gledajući s visine u Danijelovu zadnjicu i tanak kičmeni vijenac, razmišlj’o sam kako sve mora da prođe, pa i ovo. Šta smo mogli osim da budemo u podrumu i iskušavamo život. Gore, iznad nas, u stanovima ispregrađivanim kao saće, drijemali su ljudi na koje nismo htjeli ličiti. Opominjali su nas šta čine godine. Najbolje su znali da se nečega boje. Radili smo svašta da ih održimo u strahu. Ubijali smo u njima nadu da će biti drukčije. Režali smo i zalijetali se na matore, pa je izgledalo da ih mrzimo. Očaravalo je koliko su spremni da podnesu samo da ih ništa ne boli. Postojala je u zgradi žena koja je drhtala kad nas vidi i čovjek što je dav’o pare da na miru prođe. Nedostajali su nam neprijatelji, pa smo ih na silu stvarali. Jedino smo voljeli životinje; posebno ptice jer su mogle da odlete.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]