| DIWAN 7-8 |

Kader Abdolah

RENE, MOJ PRVI HOLANDSKI KOMŠIJA

Putovanje praznih flaša - De reis van de lege flesse

(odlomak iz romana)

Avion. U posljednje vrijeme u san mi dolazi jedan avion. Ranije su mojim snovima jurili vozovi. Bilo ih je mnogo i pričinjavali su mi prave noćne more. Vozovi koji dolaze. Vozovi koji odlaze. Vozovi što k meni dovoze putnike. I poslije se prazni vraćaju u nepoznato. A sad ih u mojim snovima više nema. Posljednji je voz sobom odnio Renea.

Rene je bio komšija. Moj prvi holandski komšija.

Moj svijet se sastoji od dva dijela. Jedan se nalazi tamo, u planinama, u mojoj otadžbini. Drugi dio se nalazi ovdje, u jednom seocetu na obali rijeke Ejsel. Ne, nisam ja izabrao takvu raspolućenost. Zapravo, nisam ni imao izbora. Nije bilo do mene.

Stanujem u jednoj kući na uglu. S desne strane više nema kuća. Rene je stanovao u kući s lijeve strane. Prvi put ga sretoh u dvorištu iza kuće. Kasnije je to postalo skoro jedino mjesto gdje bih ga susretao. Sva moja sjećanja na njega nekako su u vezi sa tim dvorištem. Rene je nestao s posljednjim vozom, ali je njegovo dvorište još uvijek bilo tu.

Kada je to tačno bilo?

Ne mogu se više tačno sjetiti. Ali, u martu ili aprilu će biti otprilike sedam godina kako sam prvi put susreo Renea. Kao izbjeglici, bila mi je ponuđena jedna kuća. Neko iz opštine bješe nas doveo da je pogledamo. Iako se put nalazio na drugoj strani, službenik nas je vozio naokolo, uz tok Ajsela, s druge strane nasipa. Htio je, valjda, da nam pokaže okolinu u kojoj se nalazi naš budući dom. Onda je vozio jednim uskim putom kroz pašnjake, pokraj starih seoskih imanja. A onda kroz jedno naselje. Iznenada se zaustavi ispred vrata na samom kraju jedne od ulica.

Spustio sam kofer nasred praznog dnevnog boravka i uputio se prema prozoru. Iza kuće se nalazio kanal s vodom. Nisam navikao na takav pogled. Sve što nam opštinar bijaše već pokazao sad se prostiralo predamnom. Zeleni pašnjaci. Brodovi - tegljači. Plastovi sijena pokriveni crnim folijama. Krave na ispaši. Nasip što u daljini iščezava iza drvoreda. I ljudi koji izvode pse u šetnju.

Nekada sam, kada bih pogledao kroz prozor, vidio brda. Sad sam poželio ući u dvorište iza kuće, no nisam znao kojim ključem da otvorim vrata. Službenik mi priskoči u pomoc. Visoka trava u vrtu. Nikada ranije moja noga nije kročila na holandski travnjak.

Bacio sam pogled ka susjedovom vrtu. Prvo ugledah jednu šljivu. Na stablu još nije bilo plodova, ne, tek kasnije, u toku ljeta ugledah ih na granama, u njihovim magičnim bojama, plavom, crnom i ljubičastom, kako sjaje na suncu.

Poslije nekoliko dana, u vrtu sam ugledao Renea. Visok. Za glavu veći od mene. Četrdeset i sedam godina. Plavokos. Ja sam tada imao trideset tri, a kosa mi još uvijek bijaše crna.

”Zdravo,” povika on vedro.

”Dakle, ti si moj novi komšija?”

Iako sam u prihvatnom centru bio naučio nešto holandskog, do tada još nisam imao prilike da to znanje primijenim u praksi.

”Da, da,” uzvratio sam kolebljivo, ”Ja komšija.”

Ograda je bila niska i skoro razvaljena, ali je ipak tvorila nekakvu barijeru između nas. Iz početka sam mislio da Rene stanuje sam, no nije bilo tako. Ponekad bi kroz prozor povirila neka djevojčica. Djevojče od jedno petnaest, sedamnaest godina. Već tada sam bio u stanju sastaviti nekoliko kratkih rečenica:

Ko je ta djevojčica što pokatkad proviruje kroz prozor?

Je li ti to kćerka?

A zašto živiš sam sa kcerkom?

No, ne postavih ni jedno od ovih pitanja. Šta ja imam s njihovim životom! Ali, bez obzira na to da li je moja znatiželja bila normalna ili ne, takva pitanja su mi i protiv volje navirala sama od sebe.

Da li je Rene bio oženjen?

Nisam znao.

A gdje ti je žena, mogao bih ga upitati.

To ne bi bilo u redu. Takva se pitanja ne postavljaju. Obično se takve stvari čuju od komšija ili se saznaju posrednim putem. Osim toga, moj rječnik i gramatika bili su još uvijek skromni da bih izokola mogao dobiti odgovore na željena pitanja. Mi smo bili pridošlice. Stranci. Mi se još nismo brojali. Morali smo još dugo čekati da saznamo sve tajne naše četvrti.

Već smo par mjeseci stanovali u tom kvartu, u toj ulici. Susjedi su ćutke prolazili pokraj nas. Kao da za njih nismo ni postojali. Kao da i nije bilo stranaca u toj ulici. Doduše, ni ja njih nisam zaględao, tako da još uvijek nisam znao ko gdje stanuje i ko je kome bračni drug. Ali, oni su nas pomno držali na oku. Žene iz ulice bi se sakrivale iza zavjesa, provjeravajući vazdan šta smo to novo nabavili.

”Zavjese.”

”Trpezarijski sto. Ne, radni sto.”

”Ogledalo”

”Zidni sat. Vidi, kupili su veliki zidni sat. Što li će im to?”

”Vindjakna. Bog zna, kupiše li je na kakvom buvljaku?!”

”Starinska vrtna garnitura.”

Odnio sam stolicu u dvorište i sjeo da učim holandski. Napolju je bilo toplo. Bilo je ljeto. Nekad, u mojoj sam zemlji mogao učiti na suncu, no tog prvog ljeta u Holandiji to mi nikako nije uspijevalo. Naprosto se nisam mogao skoncentrisati. Ljeto me bijaše ošamutilo. Ptice, prozori kroz koje bih zurio, drveće, trava, mravi, svi ti zvukovi, polugole žene u vrtovima – sve je to odvlačilo moju pažnju, ne dopuštajuci da zapamtim nijednu jedinu riječ stranog jezika.

Rene je ležao u svom vrtu. Kroz razvaljenu ogradu vidio sam tek djelić njegovih mliječnobijelih leđa. Skroz svijetla put. Zaista je bio skroz drugačiji od mene!

On se okrenu.Na pupku mu je visila neka travčica. Potom se malo uspravi. Odjednom se pred mojim očima ukaza debeli, bezbojni, naborani penis. Majke mi, i veličinom i bojom, nikada do tada ne vidjeh takvu kurčinu! Iskreno rečeno, do tog trena nikad nisam ni vidio tuđi pimpek. Ah, da, nisam u pravu. Ipak jesam, jedanput. Samo jedanput. I to prilično nejasno, u polutami. Bijaše to pimpek Asgara de Kale, bicikl-majstora u mom rodnom selu.

A nije da je to bila neka zabranjena tema. Jednostavno, u mom kraju nije bila baš najnormalnija stvar na svijetu vidjeti gologa komšiju. Kad bih s ocem išao u javno kupatilo, tamo bi se obično skupljalo najmanje stotinu, stotinu i pedeset muskaraca. Svi su se oni prali u sjedećem položaju. S peškirima preko trbuha. No, iako sam bio veoma znatiželjan, nijednom mi nije uspjelo vidjeti nečiji penis kako viri ispod velikog ručnika. Otac bi me vječito upozoravao:

”Lijepo sjedi, dječače. Lijepo sjedi ! Čuješ li? Ne rekoh li ti vec sto puta da se lijepo namjestiš?”

Otac me na to bijaše toliko često upozoravao da bi mi i sad, da iznenada umrem, ruke iz straha počivale na međunožju.

Malo-pomalo sam se sučeljavao i s drugim neobičnim stvarima u kvartu. I, morao sam se navikavati. Navikavati na sve. Plašio me je kanal s vodom. Bojao sam se da bi se u njemu morao udaviti moj sinčić. Okolina moje rodne kuće imala je lijepu boju kamena. Stijene bi tamo za sunčanih dana imale sasvim drugačiju boju nego kad bi kišilo. A sad se moradoh priviknuti na ovdašnje preovladavajuće zelenilo. I prizor krave obavijene maglom bio je nešto sasvim novo za mene. Nisam imao pojma ni o holandskim pjuskovima. Ma, čekao bih ja da prestane, nimalo mi se nije kisnulo - no ovdje pljusku nikad kraja! Morao sam se navići i na sve te gole noge, trbuhe, grudi, guzove, te na potpuno novi jezik. I Renea, mog komšiju, bih bez gaća morao prihvatiti.

Iako sam govorio engleski, smatrao sam učenje holandskog obaveznim. Želja mi je bila da onu djevojčicu što se pokatkad pojavljivala u vrtu iznenadim s par ispravnih rečenica na holandskom jeziku, i to baš u trenutku kad bude htjela da ubere tamnoplavu šljivu:

’Bro jutro. Ja se zovem Bolfazl. A ti?

Kupio sam i nekoliko rječnika. Holandsko-engleski. Englesko-holandski. Holandsko-arapski. Arapsko-holandski. Holandsko-persijski i persijskoholandski nisu postojali. Po čitav dan, čitavo veče bio sam zauzet učenjem jezika. Već sam mogao čitati, ali pravilno pričanje mi još nikako nije uspijevalo. Još sam bio nesiguran, puno sam oklijevao.

Ni poslije pola godine nisam bio ostvario pravi kontakt s Reneom. Obično bih ga susretao u vrtu.

”Zdravo”, viknuo bi on.

”Zdravo,” odgovarao bih.

Ponekad bi nam na vrata dolazile holandske žene. Pošto smo bili izbjeglice, nudile su nam polovnu robu.

”Treba li ti ovo?”

”Ne, hvala vam lijepo.”

”Ljeto je prošlo, pa mi ovo više nije potrebno. Možda bi tebi mogle biti od koristi? Čiste su, znaš, dobro sam ih isprala.”

”Ne, hvala vam lijepo.”

”Hoceš li, možda, da probaš ovu odjeću? Skoro je nova, znaš.”

”Ne, hvala vam lijepo.”

Nisam znao traže li to one tek kontakt s nama ili nas, iz čistog milosrđa, žele darivati. Ali, na cijelu tu stvar smo gledali iz sasvim različitih uglova. Za nas je to bila neka vrsta potcjenjivanja. Mi smo dolazili iz jedne kulture u kojoj čovjek ni pod kojim uslovima nije polovne stvari prihvatao na poklon.

”Bolfazl,” povika Rene.

”Šta je?”

Stajao je usred vrta s nekakvim starim muškim biciklom.

”Vidim da još nemaš bicikl. Hoćeš li, možda, ovaj?” Zatekao me je skroz nespremnog.

”Oh, da, hvala ti lijepo,” rekoh mu. Bicikl sam zaista želio imati, s njim ne bih više bio toliko vezan za kucu. Osim toga, prihvatio sam ga zato što je izgledalo da ga je Rene namjerno sačuvao za mene.

Još od mladosti nisam vozio bicikl. Rene je imao dugačke noge. A ja ne. Barem ne toliko kao on. No, to nije bilo važno. Bijah već navikao na velika bicikla. Nekada, kući, imali smo samo jedan bicikl, i to veliki, za sve muškarce u domaćinstvu. Stajao je uvijek u hodniku, svima pri ruci. Za hitne slučajeve. Ako bi nekog bolesnika trebalo odvesti u grad. Nabaviti lijekove. Upozoriti babicu.

Jednom sam, tako, zgrabio bicikl i u stojećem stavu odjurio do očevog ducana:

”Oče! Brzo dolazi! Djed se više ne budi!”

(S holandskog preveo: Goran Sarić)

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]