| DIWAN 7-8 |

VENECIJI

Veneciji sam dala svoju dušu
jer kako god da se okrenem vidim Veneciju kako u mraku stoji
u uspomenama,
onako sitnu, dirljivo hladnu i
vlažnu.
Zapljuskuje moje kapke,
snove mi kvasi i osjećam miris plijesni.

Jednom sam bacila novčić u kanal
i zaželjela želju.
Očekujem od Venecije da mi se vrati,
jer već dugo
ne osjetim ništa.

ŠPANSKA PRIČA

Slušam stihove Garsije Lorke:
Te quiero verde.
U pozadini čujem kastanjete i
dlanove, kako ritam daju.
Puno živih boja i sjete,
kako to u zraku Španci napraviti znaju.
Potresena ritmom i galamom,
sklanjam se pred svijetom
u hotelsku sobu malu
sa slabim crvenim svjetlom.
Crvena marama se vije,
bikovi oko nas su
svud – čak vidim i Pikasa kako se smije –
pobjeći nemam kud.
Soba sa tapetama crvenim kao krv.
Torero na podu moje sobe leži,
čeka smrt.
Ja dati mu je ne mogu,
čekam don Kihota da me odvede
vjetrenjačama silnim.
Čujem zvona crkve i statuu Isusovu
gledam što nad
krevetom hotelskim visi.
Govori meni: stranac ovdje si ti.
No ne osjećam se tako.
Osjećam da krv mi vri
od zvuka gitare i
ritma što dlanovi daju.
To je ritam što me vodi
van sobe male,
ka ulici, ka slobodi.
Osjećam miris ljeta
zanijeta zvukom kastanjeta.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]