Ibrahim Kajan

 

ČEŽNJA LJUBAVNIKA

 

Ja sam prosjak u beskrajnoj pustinji
Voli me!
Ja sam prosjak pred Božjom kućom u Stijeni
Voli me!
Ja sam prosjak pred samim Graničnim Lotosom
Voli me!

 

Molim Te riječima sirotim:
Daj mi malo Ljubavi!
Molim Te riječima prečistim:
ljubi me Ljubavi!

 

Ja plačem bez prestanka
Ljubav Tvoju moleći.

 

A srce je Tvoje mene zavelo!
Tu više nema rastanka,
Ni drugog ljubavnog sastanka.

 

Tu nema smrti.
Tu nema kraja.

 

SVJETLOSNI PAN

 

Iz guste šume dođe, svoju kožu
razastirući.
U paprati bi skriven, glavom ne pomjerajući
vidje cijeli svijet.

 

Tamo gdje se dodiruje kopno s oceanom,
iza zaslona nevidljiva
pan podiže svoju osmatračnicu:

 

Gle! Vilino dijete!
Paklena ljubavi!

 

Daj mi tijelo od bakra!
Daj mi gipki pregib,
nezrelo mlijeko u plamenoj košulji,
tijelo u gušterici maskirano.
Daj mi svoj jezik, svoj krik,
svoje more
iz kojeg nikada neću izlaziti!

 

Ti, iz svemira, reče: vidim te, primakni se
Bliže.

 

Mostar, 03. 06. 2002.

 

LJUBAVNA MOLITVA

 

(primadoni Ani Babić, kompozitoru Miri Panduru)

Ljubavi, moja Ljubavi golema,
Zaštito moja, Božanska, jedina,

 

štiti nas od potresa i nasilja.

 

Zabrani, Ljubavi, da dođu ratovi,
da djeca prečista gaze u krvi.

 

Molimo se Tebi, Jedini:
Čežnjom ljubavi dušu ispuni!

 

Tebi se molimo Budni, Iskreni:
knjige Ljubavi ko nije čitao
Ko nikada Ljubav nije ljubio -
Od nas otkloni! Od nas otkloni!

 

Molimo se Tebi, Mudri:
čežnjom Ljubavi dušu ispuni!

 

UTRNUO SAM ZA SVOJOM LJUBAVI

 

I.

Od sudbine nema lijeka:
nema lijeka od onoga što Tvorac jedini oduzme.

 

Tamo gdje je vodu oduzeo, golemu je pustinju razastro.
Tamo gdje žito nije niknulo, groblja je proširio.
A srce koje ljubav nije molilo
mržnjom gorućom je ispunio,
pa ono vrata više ne otvara ni roditeljima,
ni čistim unucima, ni dobrim putnicima, ni poslanicima vijesti radosnih
koji i nebo i zemlju i ono što je između, također, ispune!

 

Samo je ljubavnicima Bog milostivi
milost golemu darovao.
Samo je Ljubav
Ljubljeni besmrtnom i slavnom učinio.
Čežnju je ljubavnu vlastitom dušom ispunio
i bez lijeka ostavio.

 

II.

Braćo moja i sestre moje!
Ne žalostite se zbog moje iscrpljenosti,
mojega gladovanja i moje žeđi,
moje golotinje i moje čamotinje,
moje nesreće i mojega ludila,
mojega govora nerazumnoga
i jasnoga obećanja mojega:
Oceanu, uranjam svoje tijelo u tvoje tijelo
i više nikada neću izaći!
Tada ću moći reći:
sada sam potpun,
jer sam skončao i utrnuo od ljubavi za svojom Ljubavi.
Sada živim i na ovom i na onom svijetu.

 

Mostar, 07.06.2002.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]