Ferid Muhić

 

CAR PTICA

 

Planine!

Šta su Planine?

Pritisnuta sopstvenom bezmjernom težinom, Zemlja bez predaha i odmora, poravnava sve svoje nabore. Srubi ono što štrči, obara i položi u horizontalu uspravljeno; obruši zidove provalija, pa ih oplića, ispuni urušenim komadima sopstvene kože. Rubove procjepa spoji, poravna, ranu zatvori. Daš li joj vremena, i ožiljke izbriše.

Stabla stoljetna, moćna, okrnji, načne. Potkopa im oslonac korijenju. Polegne ih. Svojim valjkom pređe preko cijelih prašuma. One potonu duboko. Nad njima, visoko gore, kao ploča nad grobnicom, ravna i zategnuta, skorena ledina.

Ni gradove tvrde ne poštedi. Zidine podignute, kule ka visinama ustremljene, nanosima pijeska zatrpa, zemljom rahlom pokrije. Dublje, sve dublje ih spušta. U tamne slojeve ih povlači, sve bliže svom srcu, Zarobljeno u crnom središtu, pritisnuto svime što je nad njim, to bi srce da ono sve čime je okovano, u tu mračnu čauru, sopstvenu tamnicu! – ugura, natrpa, natisne. A ono, to isto srce prepuno muke, na svjetlo da iziđe! Nebo da ugleda. Neba da se nagleda!

Eto šta su Planine!

Svaki planinski vrh, svaka uzvisina, jeste po jedno kube sinagoge, krov crkvenog tornja, šiljak vitke munare, zvonik i čardak, pagoda i tekija. Planine su svetilišta i hramovi koje je Zemlja podigla da slavi Nebo. Planine su riječi molitve koju Zemlja, od svog postanja, šapće danonoćno, bez odmora, bez zastoja, Samo takve riječi, nastale u srcu koje na sebi nosi sav teret ovoga svijeta, mogu postati tako raskošne i blistave, tako uzvišene i ekstatične, kakve su planine. Samo iz takvih riječi, nadošlih iz molitve toliko čemernog srca, mogu postati Planine!

Od svih bića koja Zemljom hode, samo ljudi mogu sagledati ovu istinu. Od ljudi, to mogu samo nomadi koji su, ako išta, seštenici Planina, tih velikih hramovnih zdanja kojima Zemlja slavi Nebo.

Od bića koja lete, to znaju ptice.

Ako su Planine hramovi kojima se zemlja moli Nebu, i ako su nomadi sveštenici koji tu molitvu pretvaraju u ljudske riječi, onda su ptice bića nastala iz onih najljepših ljudskih riječi. Ptice i jesu te riječi, i takve riječi, prije ili kasnije, dobiju krila, polete, postanu ptice! Jata ptica, koja zorom i u sumrak, pokriju rumen neba, jesu nomadske molitve, poslane da negdje, nekome tamo!, prenesu zanos i uznesenost.

Ali, izrečena riječ, kada jednom poleti u pticu pretvorena, dobija dar da dalje sama traži uho i dušu onoga kome je upućena. Sve ptice koje lete, na kojem god drvetu, stijeni ili planinskom vrhu zastanu da predahnu, hrle ka jednoj istoj tački. Onome vrhu na kojem je ptica nad pticama, Car Ptica. Jer samo on može prenijeti dalje, do samog Stvoritelja, sve riječi i svaku molitvu. Samo on zna kako da ispriča priču o Zemljinom srcu, zarobljenom pod teretom ovoga svijeta, i o Planinama, koje jesu svetilišta, i o ljudima sveštenicima tih svetilišta, i samo on umije saopštiti ono što od života išču sve ikada izrečene molitve, sva jata ptica što su ikada poletjela i što će nekada poletiti.

I samo Car ptica zna put do Onoga kome su sve te molitve upućene.

I tako, moralo se i to desiti: odluče ptice da pronađu onu Planinu, na kojoj je onaj Vrh, na kojem je onaj dvorac, u kojem boravi njihov car. I čeka da mu ptice prenesu sve molitve ikada izrečene! Ptičje, ljudske, one od zvjeradi i one tihe, bešumne što ih šume šapću; i još onu najtežu, što iz čamotinje najteže i čemera najgorčeg bez predaha i odmora šalje zasužnjeno tamno srce Zemlje.

Sastanu se, dakle, sve ptice svijeta i između sebe izaberu jato. Ah, kakvo je to jato! Sve što je ikada bilo krilato, ono najbolje i najljepše je od sebe tu odabralo. Moćne kondore, lakokrile albatrose što se jedva i vode dotiču jednom u mjesecu, orlove sure i bradane, divlje guske, te neumorne čudesne letače. Hraniše ih, pa ih ugojiše. Blista perje, sijevaju im oči. Od snage im kljunovi blistaju, kao zlatne oštrice kindžala. Provjeri ih najstariji gavran. Odavno je tristotu prešao. Mudar gavran, sve ptice poznaje, sve planine, sve tajne letenja. Opomenu ih na opasnosti, pouči ih, sreću im poželi. Sjetova ih kako da se od studi odbrane, u visinama do kojih prije njih, ni jedno pernato biće nije stiglo; i kako da tragaju i da nađu onaj dvorac koji ni jedna ptica nikada nije vidila. I kako tamo, u dvorcu, da se poklone Caru Ptica i da ga pozdrave. Šta da kažu njemu koga nikada ni jedna ptica iz jajeta izvedena, nije sučelila, njemu koji je svim pticama od pamtivijeka, zapovijedao i o sudbini svkae ptice odlučivao, od vajkada.

Stotine hiljada ptica poletješe zajedno sa izabranim jatom, tako da se nebo zacrnilo. Od lepeta krila zamuknu huk planinskih rijeka i vjetar se diže toliko jak da je stable iz korijena čupao. Na oproštaju, dok su još mogle pratiti njegovu brzinu, svaku sreću poželješe najboljem jatu koje je ikada bilo sakupljeno i zajedno, poletilo. A jato, sve letač do letača, brzo se uzdiže u nijemu spiralu, nalik molitvenom osmjehu, što blago titra fok se ne izbriše, i iščeznu: toliko visoko da ih ni one ptice sa najoštrijim vidom nisu više mogle pratiti.

Poletjelo jato, odletjelo! Iznad svih planina preletjelo. Mnogi novi pašnjak ugledalo, mnogu bistru vodu vidom domašilo; nomadima poruke poslalo, krikom, piskom i moćnim krilima. Zahvalni, nomadi glas pronosili dalje; na vrletnom stijenju ostavljali, od debelog mesa ovnujskoga, da se hrane i osnaže ptice, dah da vrate, da odmore krila, dušu da saberu. Kako koja krilo salomila, liječili ih medom i melemom. Vidali im rane i lomove.

Jato je vidjelo što ni jedno oko prije njih nije kroz zjenicu svoju propustilo. Vrhove, nad oblacima, skrivane, hrbate tanke i netaknute, ni jedna ih noga nehodila, ugleda. U travi se gustoj odmaralo, što je nisu pasle divokoze, a kamoli stada od nomada. Dugo su letjele, predugo. Sve junak do junaka, sve letač do letača. Gavranovih se riječi spominjali. A od dvorca, ni trraga ni glasa.

I poče ono što se nije moglo odgoditi! Najprije umrije, u sred leta, jedna. Jato zatreperi, zadrhta. Drug njihov, jedan zlatni orao, padao je, kao zapaljen kamen: perje žuto na plamen ličilo. A poslije, to učesta. Jedna po jedna ostajale su u nekoj vrleti, nemoćne ponovo da uzlete. Druge su, kao onaj orao, u buktinje perja pretvorene, sunovratom tonule. Ka zemlji, ka tlu, kroz koje će im kosti, polako propadati, dok ne stignu tamo do onih mračnih dubina kojima će moći predati poruku sve do srca Zemlje, da nisu stigle do Cara Ptica.

Jato se krnjilo: od zamora, napora, od gladi, od studi, od vjetrova i vihorova, od grada i sniježnih mećava. One preživjele letile su i letile. Dok dođoše do jednog masiva koji nikada ni jedna od njih nije vidjela. Mjesne ptice im rekoše da je vrh daleko, u nebu, da se ne može ni za bistra dana okom dobaciti, i da nema tih krila koja bi do tamo mogla doletiti. Odmorilo se jato, predahnulo. Pa su zorom ptice uranile. Sada je svaka od njih svu mudrost i vještinu letenja znala bolje nego i jedna druga živa ptica. šaskom su, kao u transu, preletile pleća najviših ridišta, snijegom okićene vrhunce dohvatili, pa preletjeli i kroz oblake probili obruč vječne vedrine. Nad njima, onaj strašni granitni masiv, dizao se gore i gore, kao da tek počinje sa dna doline. Poslije mnogih dana i noći bez odmora i sna, bez hrane i vode, one najjače i najzdravije stigoše: vrh poslednje, najviše stijene štrčio je gol i sam, iznad svega i svih. Nad njim, samo nebeska bezdan, kao provalija posuta zvijezdama; pod njim, sve!

Ali na toj najvišoj, posljednjoj stijeni svijeta ne bi ničega. Ni dvorca, ni njegovog uzvišenog žitelja, Cara Ptica. Ni traga od ikakvog zdanja, ili gnijezda. Ničega. NI-ČE-GA!

I sve te pripreme, ta nadanje, one mudrosti tristogodišnjeg gavrana, i žrtve, i stradanja i muke! I kuda to zaista hrle riječi-jata, riječi-molitve!? Kojem se to Caru Ptica obraćaju, od koga čekaju da ih usliši? I zašto ih šapću nomadi, dok se zlopate, isposnički sveštenički, po Planinama, hramovima u slavu Neba od Zemlje crne podignute!? I Dok muklo ječi, svime pritisnuta, Šta još čeka Zemlja, u središtu, na samom dnu svog crnog srca, u kojem čuva svoju tajnu molitvu da izdrži, da glas pošalje, da svoju molitvu, barem u poslednjoj kadenci, maker kao krkljanje i hropac pred noge Cara Ptica položi!?!

Zgledaše se ptice; jadni ostatci slavne eksadrile. Nema ni jedne kojoj svako pero nije polomljeno. A kod mnogih, nekoliko puta. Mršave, propale, a tvrde, tvrđe nego što je ikada i jedna riječe bila. I takvo, slomljeno pero, na svakoj od njih, znalo je i moglo više nego što je ta ista ptica znala i mogla prije nego je poletjela! Više od svih ptica što su ostale dolje, nemoćne da stignu do tog nevidljivog uha, koje evo, prazno i gluho kazuje da je tu kraj.

I prebrojaše se ptice. I nađoše da ih ima još trideset, koje su tu stigle. Od tri hiljade, tri stotine, trideset i tri, koliko ih je bilo kada su poletjele, od mudrog gavrana tristogodišnjeg svjetovane.

Tu je ova priča, koliko su je nomadi sačuvali, završena. Oni samo znaju da ptice jesu stigle do najvišeg vrha, ali da tamo nisu našle ništa. Ni carskog dvorca, ni cara ptica. Neki od njih ovaj najviši zubac zemaljskih kopalja smještaju u Ala-Dag, neke u Kavkaz, druge opet, u Tjan-Šan, u Altaj, Karakorum, u Pamir, a brojne su one koje tvrde da su ptice najzad stigle do vrha vrhova, u ogromnoj zoni Himalaja, Šangri-la., Džomolungma, Sagermata. Sve drugo u ovoj legendi u osnovi je isto; a isti je, i to je zanimljivo, i broj ptica-riječi. koje su do tog tajanstvenog vrha, kao desetkovana i poharana, ali neporažena vojska, stigle u ranam i krpama, izlomljenog perja, onako kako stiže ono najbolje iz naših molitvi, jer samo ono odoli najtežim iskušenjima, i jer je najduži put koji je tom najboljem u svakoj molitvi, dosuđen da pređe. Ako smogne snage da stigne. I svi tvrde da jet u i smisao podviga: ono što pretekne, ono što se kroz poslednji glas oglasi, kakvo god izgledalo, uvijek je ono najvrijednije i najbolje!

Neki mudraci, koji su popustili poroku da priču učine i poučnom, (navika koja se kod malih priča može i oprostiti, ali koja neizbježno upropasti velike priče, jer je moć njihovog muka, njihove suverene nijemosti, uvijek iznad glagoljive slabosti tumačenja), završili su ovu besprimjernu epopeju na svoj način. Budući da su se oslonili na lingvistički korelat čija etimologija vuče na centralno azijske, altajske i turanske korijene, sva je prilika da su to bili oni koji za sam podvig opstanka u planini nisu bili sposobni, ali da su upravo iz te fizičke slabosti, razvili jasniji osjećaj divljenja za ono što su, njihovi saplemenici, fizički spremniji, jednostavno činili. Jer, veličinu svega bolje ocjeni onaj koji o veličini samo mašta, nego onaj koji je ostvaruje. Zato i živote slavnih muževa uvijek bolje opjevaju oni u čijim životima je podvig samo tema, nego oni čiji životi jesu taj podvig.

Učinjeno zasiti, jer je, dovršenjem djela, sebe ispunilo; neučinjeno je korijen žudnje za besmrtnošću. Slava je ono područje u kom se ova dva toliko razližita života sretnu. I uzajamno opravdaju.

Za te anonimne prenosioce i tumače ove priče, nesumnjivo i same nomade, ali i romantičare i pjesnike, priča, u više od sedamnaest do sada sačuvanih varijanti, završava ovako: ”A kada su preostale ptice vidjele da na vrhu nema nikakvog dvorca, i nikoga živog osim njih, pogledale su se u oči, svaka sa svakom i svaka sa svima, pa su, onako iznurene i slomljene, ali prekaljene i ponosite, odjednom uvidjele da ih je upravo preostalo još samo trideset. I tada rekoše: Ako je ovo Vrh Vrhova, a jeste, i ako je onaj ko se nalazi na njemu, upravo sam Car Ptica, onda smo mi, nas trideset, taj Car! Jer, na našem jeziku se za Cara Ptica kaže Si Morgh, a i za 30 ptica se jednako tako kaže Si Morgh.”

Neki savremeni tumači, koji nemaju snage ni da one veličanstvene planine posjete, iz svojih kabineta dubokoumno su zaključili da je ova etimološka podudarnost zapravo ključ za porijeklo svih osnovnih glasova (30!) iz kojih su stvorene sve riječi, pa svakako, i posebno, prije svih drugih, riječi svake molitve, posebno one koja najdalje stiže i poslednja zamre! Nježno, uzbudljivo, uzvišeno, mistično i vedro, onako kako i dolikuje poetskoj i mističnoj duši. Jer ona bi uvijek da svoje razumijevanje podviga uzdigne iznad samog podviga. Ali, tu valja biti oprezan iz dva važna razloga. Najprije, zato što riječi nikada nisu isto što i ono koje bi one da označe. Istraživanje riječi jeste korisno i važno, ali ne otkriva cjelinu na koju, kroz riječ, hoće da uputi onaj koji riječ kazuje. Riječi su, dakle, znaci, za nešto od njih bitno različito. I upravo zato znanje o stvarima ne treba ni izvoditi iz, ni svoditi na njihova imena, nego iz njih samih in a njih same.

A drugo, na ovoj opomeni zasnovano: ako je ponegdje riječ samo djelomič no zasnovana u onome što hoće da označi, mora se pretpostaviti, da bi, povećanjem ove udaljenosti i smanjenjem njihove sličnosti, ova zasnovanost morala sasvim prestati! Dakle, neke riječi jednostavno upućuju samo na riječi i na ništa drugo. Moguće je da nikada nikakvog Cara Ptica nije ni bilo, ni njegovog Dvorca, ni Vrha Svih Vrhova. Sva bi se priča mogla svesti na didaktički trezvenu, ali negativnu lekciju: u priči se dogodilo ono što se događa i u životu. Da i najjači, najistrajniji, oni koji izvrše najveći podvig svog života, ne nađu ono za čime su žudili. Podvig je onaj čin, koji nas, kompletno ostvaren, neopozivo uvjeri u uzaludnost svakog podviga!

A moguće je i da Car Ptica zaista postoji. Jer, kako bi se inače mogla razumjeti tolika žudnja za nečim, ako to nešto ne bi nikako i nigdje postojalo. U tom slučaju, car Ptica postoji, ali na nekom drugom mjestu do kog, eto, ni najsposobniji i najsmjeliji među letačima nisu uspjeli stići! Ime toga Cara Ptica, po istoj sasvim plauzibilnoj logici, moglo bi i da ne znači ništa što bi se na njega odnosilo, a moglo bi i da znači nešto na jeziku koji ni nomadi, ni ptice ne znaju, kao što bi moglo i da znači upravo to, i Car Ptica i 30 ptica, ali samo metaforično, kao nekakva ilustracija konačne mjere, koja u sebi skriva beskonačnost: Car Ptica, jak i je sposoban i vrijedi kao 30 ptica, ali onih najboljih, onih koje poslednje preostanu od jata koje je u hiljadama sabrano, poletilo i na kraju stiglo do tačke u kojoj se suočilo sa činjenicom da onaj koga su tražili, vrijedi kao sve potice zajedno. I više od njih, jer ga ni napor svih ptica nije dosegao.

A sve zaista moglo i zbiti upravo onako kako je nomadska priča ispričala. Možda imamo pravo da vjerujemo da smo isto što i onaj cilj za čije smo ostvarenje uložili sve svoje snage, svu svoju strast, čitavu svoju ljubav! A moguće je da to zaista i postajemo! Ono što tražiš, naći ćeš. ako ga tražiš iz svega snage i bez ikakve sumnje. Vjeruj da će se planine pomjeriti, i planine će se pomjeriti! Za koga!? Sasvim svejedno, ako se na tom spisku nađe i onaj koji je u to čudo uvjeren. Ko život posveti traženju Cara Ptica, naći će ga, maker u sebi samom, možda kaže ova priča, kao što će onaj koji traži Gospoda, do Njega i doći, makar onako kako je do svog Cara Ptica stiglo onih 30 ptica. Tragajući za onim najboljim i najvrijednijim, na kraju smo nagrađeni ako utvrdimo da smo to našli kod sebe, eto jednog od uvida koje je zabilježilo nekoliko priča iz Hiljadu i jedne noći, a koja je u Alhemičaru svedena na minornu kolateralnu narativnu štetu.

Ipak, ni to se nikada ne desi prije nego što ishodimo svoj put do kraja, ne prije nego što minemo kroz sve radosti za koje smo kadri, i dok ne pretrpimo sva stradanja koja možemo podnijeti; ne prije nego što nadletimo sve planinske prevoje i dok ne stignemo do onog Vrha koji nam je bio pred očima, još od prvog koraka, kada smo na put i polazili.

Ne ispustimo iz vida i činjenicu, da za one koji sa pticama druguje, kojima ptice pomažu da pronađu nove izvore i skrivene pašnjake, a koji, za uzvrat, ptice hrane i liječe (nomadi nikada i nigdje direktno ne ubijaju ptice: čak i za sportski, a još više, filozofski čin lova na ptice, koriste isključivo druge ptice. Balkanski nomadi smatraju velikim grijehom ubiti bilo koju pticu!), za one koji svoje šatore od kozje kostrijeti razapinju po krovovima i balkonima onih hramova i svetilišta kojima Zemlja slavi Nebo, ova priča ne završava nikakvom dilemom, nitu u otvorenim interpretativnim mogućnostima. A priča je, potsjetimo se, njihova, nomadska priča! Ne završava tako zato što, najvjerovatnije, upravo ovakva kakvu su je oni ispričali, njima kazuje više i otkriva važnije istine. Jeri m govori o onome na čemu oni temelje svoj izabrani život.

U misteriju Dvorca u kojem boravi Si Morgh, car Ptica, mi možemo sumnjati, ali je moguće da u taj događaj ne sumnjaju onih 30 orlova, sokolova, ždralova, labudova, dvljih gusaka i divljih pataka, sve samih letača nad letačima, koje znaju da su stigle do Vrha Svih Vrhova, makar to bio i samo onaj vrh do kog ih je krijepila njihova snaga da stignu! Oni koji su otišli do kraja sopstvene snage, pronašli su svoj cilj. Samo tamo, u toj tački, nema nikoga osim onoga koji je do te sopstvene poslednje granice stigao!

Car Ptica postoji. Iako nije odgonetnuto mjesto gdje on boravi. Najvažnije tajne u ovom životu nisu odgonetljive. Ono što se u ovom životu može riješiti, ne vrijedi da mu se posveti čitav život. Za male tajne, mali dio života; čitav život, samo za onu nerješljivu! Naći ono čemu si posvetio čitav život, gore je od najteže kazne! To bi značilo da si potcijenio svoje snage, da nisi ciljao dovoljno visoko! Samo je ona meta do koje ne doseže ni tvoja najbolje izbačena strijela, dobro izabrana, i samo je takva strijela opravdano hitnuta!

Tvrditi da su ptice našle svoga istinskog Si Morgha, da su ga makar samo mogle uistinu naći, isto je što i rugati se i onoj ptici u nama, što ne sklapa krila i kada mi zauvijek otpočinemo, i onom ljudskom u pticama, zbog kog one lete i kada još toliko bezmjernog neba preostaje nad njihovim letom!

A ime Cara Ptica, na jezicima centralno azijskih nomada, u rasponu od Ala-Dag, na čijim visovima, po juručkoj legendi, besmrtni žive veliki ljubavnici Halil i Džeren, preko čudesnog jezera Isik-Kula, do Karakoruma i pustinje Gobi, svuda gdje nomadi još razapinju svoje šatore, uistinu glasi Si Morgh.

I ista sintagma znači i 30 Ptica.

I to je sve što je za njih važno.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]