ZVON U KIŠI

Zatvara se obzor moga svijeta

Zatvara se obzor moga svijeta, tamna soba, skučen pogled, pogled u sebe: sva se nutrina mijenja, premda često znojan, hladan, mutan, ipak se vedrina otima mom licu. Rano pada mrak, vidim samo sitnice, gube se daleki vidici, stideći se buljim u stol. Radio brblja uvijek iste, poznate vijesti, pala je sjena na stijenu s knjigama. Iz toga polumraka, ohrabren kružnim, toplim svjetlom noćne lampice, časovitom nerastresenosti, zapisujem tamno raspoloženje duše: tjeskoba, stalna istost mijena, ista odstojanja, ista zaklinjanja, iste niske mete, svakodnevice.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legende, u zatvore, u svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

Razmišljam, razlistala si se u meni kao najljepše južno drvo

Razmišljam, razlistala si se u meni kao najljepše južno drvo, tvoja neravna koljena, dug vrat, nemarna kosa, haljina tople boje, stvarnije su od bilo koje žene, na slici. Miran sam, još samo sporadično uzbuđen radi posla, kojim se mučim više nego li me nagrađuje, radi bijede, moralne bijede zemlje u kojoj živimo, naše domovine. Ne, ti nemaš privlačnost površne, senzualne žene, u tebi dogorijeva vatra lijepe mudrosti, lucidnosti pogleda, nevjernih očiju, koje ti bježe u sanjivu smjeru. Volim, do potpune predanosti, nepažnje, tvoje usne, lice, sve smislenije i sigurnije u sebe. Ostani, bez oholosti u držanju, moja tiha bol, davna patnja, sreća u postojanju. Sama duša mojih boljih godina, dobrota, kojom smo se vezali. U dalekom, nepostojećem prostoru, lebdi još nada mnom smisao i razlog ljubavi, kao krajnji zavjet, nepotrošene vjere. Iako o vjernosti već odavna ne govorimo

Ostacima svijesti opipavam nestvarnost svijeta

Ostacima svijesti opipavam nestvarnost svijeta, njegovu hladnu sreću i topli bol. Naoko riječima bez smisla, dotičem drveće. Ljubav je, kada voliš grad bez lišća, ženu neumivenu, prijatelja u nevolji, kada voliš njihovu golu bit. Onostrano, u knjigama, u razmacima među riječima: bjelanjak u čaši, pahuljica snijega u snu, koljena. Smijeh u potocima, veliko srce snage, energije. Pomalo pripiti, nedostupni smo si, u zbrci svijeta, nereda osjećaja. Mogli bismo se još voljeti, negdje u planinskim kućama za odmor, ali ti zaboravljaš, premda sama, na dolinu i grad. I ja te ljubim u mislima, u razdaljinama. Ona kojoj pripadam, pada mi u zagrljaje. Između plava svoda i mrkle noći podiže se tračak iskupljenja. U zavjesama topao zrak miče nozdrvama. Hinim, bdijem samoću u izobilju.

Premda već ostario među topolama

Premda već ostario među topolama, hrast se primiče savršenstvu. Nabujao u granjima, ne oskudijeva šumom. Sve se postojanije krošnja razlistava, drvoredi se njišu unaokolo, vrište livade, rijeke procvjetavaju. Nestvarni smo kao proljeće, u prosincu: topimo se između topla tijela i svijeta, bezgranični i tijesni poput pršljenova. Smeđa boja zida, plava boja mladosti. Unosim ti se u lice kao u toplu kupku, kamilicu. Dovoljno siguran u nepostojanje, nagovaram te tijelom. Lice ti se proširuje, koža drhti toplinom. Oko nas, glasovi u napinjanju, kiša u olucima. Bijela boja plahte, kaplje jajašaca i sluzi. Izlučujem se neredovito, sav u zamišljajima, hrušt pred večer. Divlji kestenovi u dotrajavanju. Onom istom naivnosti gledam opustjeli, zimski pejzaž parka na rubu šume. Ponavljam u sebi nekoliko nepovezanih rečenica, ne tražeći im smisao. Divlje patke lijeću jezerom, asfaltirana staza. Napukao očni živac, treperava svjetlost noći. Opustjeli predjeli, nepomični satovi, grubi krovovi željeznica. Koraci u nizu, zaveslaji. Slučajni susreti, neobazrivi stanari. Između zbilje i nepostojanja tanka je zraka svjetla, tihi uzdah, disanje. Prešavši polovicu, hrušt ide kraju debla. Ne osvrćući se, uzlijeće u mraku predvečerja. Na zalazu sunce se potapa u nezbiljnosti, gasne kuća roditelja. Sivo, zeleno. Blješti električna žarulja, oko nje kukci, svjetlosni krugovi u nastajanju, bdijenju.

Opstojim, između vriska djece

Opstojim, između vriska djece i buke automobila. Miješa se u meni energija dječjega glasa i benzinske pare, dok crne vrane, s proljeća, grubo presijecaju ćurlikanje grlice. Samo na trenutke je mirno, bolesno popodne uznemiruje me svojim glasovima. Vrije u mom nosu, u nozdrvama i glavi, hvata me nesvjestica, razdražljivost i tuga. Zlokobno glasanje gavranova podsjeća na smrt oca (te su godine bili nesnosno glasni), strah pred smrti majke. Umro je susjed, ona je sada sama i sve neotpornija. Starim u bdijenjima, u nesnosnim jutarnjim nesanicama, kada se jutra odvajaju od noći, u čitanju, pročitavanjima.

Moram se odreći mora, kao svoje najdraže, najskuplje obmane

Moram se odreći mora, kao svoje najdraže, najskuplje obmane. Moram u sebi podići vodostaje koji će mu se oduprijeti, razviti ljubav za običnim, svagdanjim. Morao bih, u sebi, zatomiti ljepotu južnog neba, miomiris bora, oštar vonj joda, dragost plivanja, toplo milovanje valovima. Morao bih odustati od sladunjave razglednice, zalazaka i horizonata, palmi, pješčanih sprudova, kamenih kuća, stijenja. Morao bih se odreći mora, beskraja, žudnje.

Naši osjećaji, naše riječi

Naši osjećaji, naše riječi, neće oživjeti u suvremenicima: govorimo kroz vrijeme, poput ptica, kroz vjetar, poput lišća. Sažimam trenutke spoznaja, talože se u nama napori, sporovi, napinju se prepone, nadimaju grudi. Uokvireni beskrajnim plavetnilom, zure u nas zvijezde, svijetla planeta: u beskonačnom vremenu bjelina zime, ljeto u jeseni, proljeće u zaboravu klime.

Ne daj besmislu da zavlada prostorom

Ne daj besmislu da zavlada prostorom. Tvoja je duša dosta izmučena, poprilično slaba. Prepusti se glazbi, riječima. Zagrli nježnost jutra, stabla u mislima, zelenilo. Budi jedno s mirom vrta, s postojanošću parka. Ne daj besmislu da zavlada tvojim osjećajima, tvojom snagom. Odupri se tuposti, bezvoljnosti svijeta. U tvojim samoćama, u tvojim snovima, skuplja se svrhovitost sna, postojanja.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]